Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Ovih se dana podigla tolika euforija oko Svjetskog prvenstva u nogometu, da su njome zahvaćeni i oni koji inače ne prate nogomet. Pogotovo što naši doguraše daleko. Postadoše navijačima i oni koje nogomet ne zanima. Nisam iznimka ni ja. Gledam, slušam i razmišljam. Reporter komentira utakmicu. Iznosi mnoštvo podataka o igračima, o terenu, o publici, o sudcu, o vremenskim prilikama, a onda dođe i na „govor tijela“ igrača. Iz njihova držanja iščitava koliko im je stalo do dobre igre, do pobjede, i iz toga izvodi zaključke o mogućem rezultatu. Ako se igrači trse, nastoje, ne odustaju, to je znak da im je stalo da mogući poraz pretvore u pobjedu. Igraju li mlitavo, bezvoljno, nepovezano, piši propalo, oni su se predali; to je već izgubljena utakmica. Slično analitičari promatraju televizijske nastupe političara ili kandidata za neko važno mjesto u državi. Ne slušaju samo što oni govore, nego prate njihove pokrete, poglede, držanje tijela, čak svaki trzaj mišića na licu. Iz toga zaključuju koliko su oni sigurni u ono što kažu, jesu li iskreni, koliko im je jako samopouzdanje.

Prolaze ljudi ulicom. Nisu ni svjesni da i njihovo tijelo „govori“, iako oni šute. Zanimljivo je to gledati. Jedni nosom „paraju nebo“, uspravni kao kolac i najradije bi kao žirafa sve gledali odozgor. Nikoga ne vide. Nitko im nije ravan! Ljudi koje susreću izgledaju im maleni, ako ih uopće i gledaju. A gledaju ih najčešće samo zato da vide gledaju li oni njih. Zapravo ih i ne primjećuju. Nerijetko to i nisu baš ljudi visoka stasa, naprotiv! Drugi pak nos „vuku po zemlji“, pognuti su, oborena pogleda, pa i oni nikoga ne vide. Ako koga i pogledaju, onda je to odozdo, iz „žablje perspektive“, ali brzo ponovno obaraju pogled i nastavljaju svojim putom sa svojim teretom. Vidi se da ih život opterećuje, jer pognut je onaj koji nosi neki teret, bila to bolest, briga ili tuga. U svakom slučaju neka nevolja jest. Pritisnuti svojim jadom drugo ništa i nikoga i ne vide.

A tako osvježavajući djeluje kad susretnemo onoga tko, siguran u sebe, ide uspravno, ponosno, ali ne bahato. Ljude koje susreće gleda iz zdrave perspektive; niti se osjeća od njih ugroženim, niti ih podcjenjuje. Oni su ono isto što i on sām: bića koja žele biti sretna i svoj život živjeti.

Zanima me „govor tijela“ obična čovjeka. Ne političarā koji žele fascinirati birače pa i zavarati ih, estradnih umjetnika i „umjetnika“: pjevačā/icā, glumacā/icā, zabavljačā koji često glume, pretvaraju se, želeći zadobiti naklonost publike i dati dojam vječne mladosti, ljepote i sposobnosti. Svaki znak starenja skrivaju kao zmija noge. Od toga sjajno žive svi saloni ljepote, jer za to se novac ne štedi. Nego, zanima me onaj običan čovjek: ide li uspravno, pogleda li čovjeka kojega susretne u prolazu i možda mu se nasmiješi ili se vuče sam sa svojim teretom, a nitko ga ne primjećuje.

Naučimo nešto od maloga djeteta! Ono svakoga gleda bez predrasude, a čak i strancu uputi topao i iskren smiješak, i tako na svoj način uspostavlja divan, ljudski kontakt. Pa zar je onda čudno što Isus reče da takvima pripada kraljevstvo nebesko? Jer, u nebeskom kraljevstvu sve je iskreno, otvoreno, toplo, ljudsko. Zato to i jest nešto božansko. Dobro je pogledati onoga koga susrećemo. Možda ćemo primijetiti i njegov teret i pomoći mu, makar i samo usputnim smiješkom. Ili ćemo vidjeti njegovu radost i njome se osvježiti pa tako i sami lakše proći kroz napore dana.

I nemojte mi nipošto reći da je tijelo nevažno, da je ono grješno, da nas samo na grijeh navodi, da ništa ne vrijedi. Ne činimo mu nepravde! Ni Bogu koji ga je stvorio! Tijelo ništa ne čini bez naloga duha. Ono odražava i „govori“ samo ono što mu nalaže, sugerira, duša. Ne činimo od tijela ni božanstvo, jer ono to nije, ma kako lijepo, zdravo i skladno bilo, i sve će to proći puno brže nego što nam je to drago, ali niti težak balast ili bezvrijedan otpadak koga bi se bilo najbolje što prije riješiti. Ono je bitan dio tvoje, moje osobnosti. Jer čovjek je duhovno-tjelesno biće, što čini jednu cjelinu, oboje jednako od Božje ruke stvoreno i nama darovano. Tek po duhu i tijelu ja sam cjelovita, neponovljiva osoba. Zato slušajmo „govor“ svoga tijela da bismo ispravno prepoznali svoje stanje i bili zdravi i sretni – i Bogu zahvalni „što smo stvoreni tako čudesno“ (Ps 139,14).

A i radosni blagdan Božića šalje nam snažnu poruku o tome. I naš Bog poslužio se govorom tijela. Kako kad je Bog duh, duhovno, netjelesno biće? Tako što je Njegov sin Isus uzeo naše ljudsko tijelo i rodio se od ljudske majke, u kome nas je oslobodio od grijeha i zla. Time nam je vratio radost i smisao života. Tako nam je Bog najrječitije progovorio. Progovorio o tome koliko nas voli, koliko mu je stalo do svakoga od nas. I naša pučka pobožnost spjevala je posebne pohvale Isusovu tijelu po kome nam je Bog progovorio, a koju naši vjernici tako rado pjevaju slaveći Božji „govor tijela“ nama: Zdravo, Tijelo Isusovo! Riječima te prelijepe pjesme Zdravo, Tijelo Isusovo, od Djevice porođeno neka vam je svima sretan Božić.

(Tekst je izvorno objavljen u božićnom dvobroju Katoličkog tjednika 25. prosinca 2022.)