Kršćanski život – dužnosti ili mogućnosti?


Bilo bi zanimljivo napraviti anketu s pitanjem: Što je to kršćanski život? Kako se kršćanski živi? Bilo bi, vjerujem, različitih odgovora, ali najčešće bi se govorilo o tome da kršćanin vjeruje u Boga, vjeruje u Isusa Krista, krsti svoju djecu, moli se, ide nedjeljom u crkvu, drži se Božjih i crkvenih zapovijedi i propisa.

Piše: Anto Orlovac

I doista: naslijedili smo iz Staroga zavjeta mnoštvo različitih zapovijedi i saželi ih u Dekalog (Deset Božjih zapovijedi). Crkva je dodala još 50% u vidu svojih Pet zapovijedi crkvenih. Sve ih valja obdržavati. Kad se ispovijedamo, nerijetko se upravo na taj način pripremamo i ispovijedamo: prema Božjim i crkvenim zapovijedima. Neki ih čak i recitiraju redom, pa kod pojedine kažu imaju li tu kakvoga grijeha ili ne. Kao da iznose statističke podatke prema nekom formularu, kao da su stavljali križiće nakon što su nešto sagriješili.

Dar, a ne posao

Da ne bude nesporazuma: sve gore spomenuto spada u kršćanski život. Ali svakako nije najbolji pristup gledati ga kao precizno izvršavanje svih mogućih zapovijedi i propisa. Tako su činili farizeji, pa zahirili. Lijepo piše suvremeni duhovni pisac Wilfrid Stinissen: „Kršćanski život nije u prvom redu posao koji moramo odraditi nego dar koji primamo. Kršćanstvu nanosimo veliku nepravdu ako ga shvaćamo kao seriju zapovijedi i zabrana. Ipak vrlo često upravo to činimo. Govorimo o dužnostima kad se zapravo prije svega radi o mogućnostima“ (Novo vino, str. 208). Nerijetko smo mi primili upravo takav vjerski odgoj: Božje, pa i crkvene zapovijedi kao zbirku zabrana i naredaba: ovo se mora, a ovo ne smije! Mora, jer iza toga stoji Božji autoritet, a On sve vidi, sve čuje, sve zna, nema sakrivanja. Toga smo se Boga mogli bojati, ali nam on nije mogao biti blizak; štoviše, izbjegavali smo njegovu blizinu, da barem štogod odvojimo i zadržimo za sebe. Negdje u primisli to je značilo: ja ću upravljati svoj put po svojoj pameti. A Stinissen to jako dobro razumije i dodaje: „Suludo vjerujemo da je sigurnije da sve činimo sami nego da dopustimo Bogu da to čini“ (str. 209).

Isusova jedna zapovijed

Iako je sam rekao da nije došao dokinuti stari Zakon i zapovijedi, i oštro opomenuo sve koji bi to htjeli činiti i tako druge učiti (usp. Mt 5,17-19), Isus se nije upustio u poučavanje svojih učenika u tim zapovijedima ili u dodavanje novih. Štoviše, sve je pojednostavio i sažeo u jednu jedinu zapovijed: ljubiti Boga iznad svega, a brata čovjeka koliko i sebe samoga (Mt 22,37). Istina, ima i Isus jednu zapovijed koju naziva svojom: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15,12) Ali, ona se nimalo ne razlikuje od zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ili ipak ima velike razlike – treba to činiti upravo na Isusov način: „kao što sam ja vas ljubio“. Ako shvatimo da to trebamo učiniti u onoj mjeri u kojoj je to Isus činio, brzo ćemo odustati – gdje će se čovjek s Bogom mjeriti! – pa nećemo učiniti ni onoliko kolikom možemo. Ne možemo u mjeri, ali možemo u načinu: činiti onako kako je to Isus činio. A činio je vjerno, ustrajno, ne gledajući hoće li mu to biti uzvraćeno, do kraja. To je putokaz i nama.

Uostalom, slično treba razumjeti i Isusove riječi kad nas poziva: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,48). Ne možemo to nikako biti u onolikoj mjeri kao nebeski Otac, ali možemo onako, onakvim srcem, kakvim On to čini. A On čini srcem koje ljubi i čini dobro svima: zlima i dobrima i svima daje i sunce i kišu; jednima kao nagradu, drugima kao poziv da te darove prepoznaju, promijene svoj život i poprave se. A koliko su ponekad i oni „dobri“ čvrsti u svom uvjerenju pokazuje i stav koji izriču kad vide nečiji loš primjer: „Pa kad može on to činiti, mogu i ja!“ I umjesto da se zli i nepravedni obrati; nerijetko se i onaj „dobri“ odvrati. Hoćeš li dobar biti, u dobru ti je ustrajati.

A upravo to dobro one su mogućnosti što stoje pred kršćaninom o kojima govori Stinissen. Ništa se ne postiže zabranama i zapovijedima, ali sve ide vlastitim primjerom. Primjer je i Otac nebeski: „kao što je savršen Otac vaš nebeski“, i njegov Sin Isus koji je na ovoj zemlji pokazao kako se to čini: „kao što sam ja vas ljubio“. I dijete će se najlakše za nešto dobro oduševiti kad to vidi na primjeru svojih roditelja.