Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

U naslovu je jedan izraz koji sam naučio još kao dijete u svom zavičaju. Za nekoga bi narod znao kratko reći: „Oće se!“ tj. „Hoće se!“.

Na prvi pogled kratka besmislena fraza. No, bio je to najkraći i svima razumljiv opis i značajka nekoga tko se znao „praviti važnim“, napuhivati se, naduto i nametljivo se isticati nekim svojim – stvarnim ili umišljenim – svojstvom: ljepotom, skupim odijelom, novom frizurom ili nekim sposobnostima koje su ga trebale staviti u središte tuđeg zanimanja. Važno je da on bude u središtu pozornosti. Naši istočni susjedi rekli bi u suvremenom žargonu: naduvenko.

Razumije se da takvo ponašanje nikomu nije simpatično, i obično bi se ljudi takvom potiho podrugivali. Svatko voli jednostavne, iskrene ljude, one koji žive ono što stvarno jesu, a ne pokušavaju biti ono što nisu, glumiti i davati o sebi umjetno ljepši dojam. No, nije riječ samo o tim nekim ljudima. Jer, ako iskreno zavirimo u svoju dušu, moramo priznati da i svatko od nas nerijetko želi ostaviti što bolji dojam o sebi na druge, pa znamo prikrivati svoje nedostatke, a isticati svoje prednosti i vrline. I to može davati nestvarnu sliku o nama. Puno je nezadovoljnih ljudi koji su nesretni samo zato što ne žele biti ono što jesu, nego bi htjeli biti nešto drugo, a to im ne uspijeva.

A ta je napast stara koliko i ljudski rod. Eno, prvi ljudski par, kojemu – prema Bibliji – u raju zemaljskom (a bilo im je tako lijepo; pa zar se slučajno zove baš raj!?) nije nedostajalo ni „ptičjeg mlijeka“, kojemu je sve stajalo na raspolaganju i koji se družio s Bogom kao s najboljim prijateljem, poželi biti nešto drugo. Prvim je ljudima bilo tijesno u vlastitoj koži Božjega stvorenja, iako najsavršenijega, nego htjedoše biti ono što stvorenje biti ne može – Bog. Neće biti stvorenje, nego Stvoritelj! Kako je to djetinjasto kada dijete želi odmah u svemu biti kao odrasli. Na to se samo sažalno nasmiješimo i puštamo da i ono uvidi kako to ne ide. Dijete može biti sretno samo kao dijete. Prvi čovjek htjede umjesto Boga određivati što je dobro, a što zlo. U svojoj ograničenoj pameti, za koju je mislio da je neograničena, posluša Zloga i izabra zlo, a odbaci svoje najveće Dobro, Boga. Htjede on biti sam sebi Bog. Kad god su neki ljudi kroz povijest ljudskoga roda tako postupali, bilo je loše njima, a još lošije drugima oko njih, jer su i nad njima htjeli „bogovati“. Čovjek ne htjede ostati u zadanim „gabaritima“ svoga čovještva, htjede biti puno veći. A to može samo napuhivanjem, precjenjivanjem sebe. Mora da su negdje i anđeli, gledajući to s neba, komentirali o prvom paru: „'Oće se!“ i potiho se smijuljili.

U Božiću se događa obratno. Bog lomi svoje vlastite „gabarite“, odriče se svoje božanske veličine i moći i u Isusu postaje stvorenje, običan čovjek, nemoćno malo dijete. Sveti Pavao reče da Isus „sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge“ (Fil 2,7). Nije mu bilo ispod časti prolaziti sve faze ljudskoga života: rađa se nezaštićen kao dijete, raste, uči u obitelji, zrije, zatim djeluje kao učitelj vjere, pati i umire; sve kao i mi ljudi. Pokazuje kako biti čovjek nije nešto maleno i prijezira vrijedno, naprotiv. Biti stvorenje, čovjek, nije za čovjeka poniženje, nego njegova realnost, njegov poziv i njegova sreća. Isus pokazuje koliko je veliko biti čovjek, točnije Čovjek, u punom smislu riječi. Kada za nekoga kažemo da je pravi čovjek, znamo da smo mu izrekli najveći kompliment.

Prevelike i nerealne ambicije donose nesreću. A i suvišne su. Jer nisam velik tek onda kada se „'oću“; Bog me već stvorio kao nešto veliko i vrijedno. I Njegov vlastiti Sin u Božiću postade nam Brat.