Otok gole mržnje
Ned, 12. Studeni 2023. 08:07
Gdje god je mržnje, redovito bude i žrtava. Mržnja traži žrtve. Svjedoči to zorno Goli otok i sve ono što se tamo događalo nakon rata. Tamo su završavali, ne samo „neprijatelji“, nego i dojučerašnji sudrugovi.
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
Strancima koji uče hrvatski jezik osobito je teško izgovarati naše zvučne suglasnike, pogotovo kad se nekoliko njih zareda jedan za drugim, bez samoglasnika između. Tako im je, primjerice, veoma teško izgovoriti riječi: „mržnja“ „žrtva“, „žrvanj“. A možda je i dobro da je tako. Bilo bi najbolje kad te riječi ne bi ni postojale, kad ne bi ni bile potrebne. Osobito ona prva. I Hrvatu je nekako grubo izgovoriti tu riječ iz vlastitog materinskog jezika: mržnja, mrrržžž ..., nekako kao da režeš nožem, ili kao da režiš poput psa, a ne kao da izgovaraš ljudsku riječ. A slična joj je upravo i riječ „režati“.
Čovjek zahvaćen mržnjom odbojan je, grub, oštar kao nož, baš kao da reže ili čak reži poput psa. A onoga koji reži valja se čuvati: i psa, i čovjeka. Gdje god je mržnje, redovito bude i žrtava. Mržnja traži žrtve. Jedna ili mnoge, ovisno kakav ih „žrvanj“ zahvati i stane mljeti. Komunisti su visoko uzdizali „klasnu mržnju“ kao jaku pokretačku snagu „narodnih masa“. Mrziti onoga tko je „klasni neprijatelj“, „kulak“, „bogataš“ ili onoga koga bi Partija proglasila „narodnim neprijateljem“, „kontrarevolucionarom“, to je bio znak odanosti i vjernosti Partiji. Svako protivno ponašanje i tebe bi dovelo u sumnju. A jednom probuđena mržnja ne da se lako ukrotiti i kontrolirati. Svaka mržnja, bez obzira na čemu se temeljila i na koga ili na što bila usmjerena. Ona lako raste i eskalira. Koga ona zahvati, on joj podliježe. Pa onda tko ti se god zbog nečega ne svidi ili čak zamjeri, nalijepi mu etiketu (klasnog) neprijatelja i za njega više nema razumijevanja, on više nema prava ni na što: ni na svoju imovinu, ni na dobar glas, ni na ljudsko dostojanstvo, ni na vlastiti život.
Hrvatski je narod dobro osjetio što znači takva klasna mržnja na kraju Drugoga svjetskog rata i kroz gotovo pola stoljeća nakon toga. O tome svjedoče Bleiburg, kolone smrti na tzv. Križnom putu, jame bezdanke, masovna grobišta od austrijske do grčke granice, preko cijele ondašnje države. Svuda su razasute kosti žrtava koje je zahvatio žrvanj komunističke mržnje. Kad bi iz svake kosti hrvatskih žrtava klasne mržnje niklo samo po jedno stablo, od Slovenije bi se preko Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine do Makedonije prostiralo bujno zelenilo nepreglednih šuma.
No, sljedbenici mržnje se ne smiruju lako. Tako su odgojili i svoje potomke. I na mrtve žrtve još i danas reže po medijima da je to upravo zastrašujuće. I mrtve ih mrze i optužuju. Ne daju ih ni spomenuti. Očito im savjest ne da mira. A neki su i od njih ili njihovih predaka osjetili što znači kad mržnja zareži, iskesi zube i kad se stanu etikete lijepiti. Svjedoči to zorno Goli otok i sve ono što se tamo događalo nakon rata. Tamo su završavali, ne samo „neprijatelji“, nego i dojučerašnji sudrugovi. Njima se nalijepila etiketa informbirovaca. A tko je dobije, nek' mu je Bog u pomoći! Taj je otok u sjevernom Jadranu gol, kako mu i ime kaže, i to ne samo zato što je bez rastinja, bez zelenila; to je otok gole mržnje, što dobro znaju svi koji su ga morali iskusiti. Od čega je taj otok ogolio? Od morske soli ili nečega drugoga? Nije pouzdano poznato. Ali gdje je prosuta tolika mržnja, tu ni najotpornija biljka, ni najsnažnije stablo ne može niknuti, niti rasti. Ostat će zauvijek Goli otok. Otok gole mržnje.
Izdvojeno
Meditacija
.jpg&w=420&h=235&zc=1&hash=166a9de4b9e4176d380cf1bdd5112d9c)
Sri, 20. Stu. 10:03
Konferencija "Swipe, post, like"
Konferencija o formiranju vjere mladih u digitalnom svijetu pod nazivom „Swipe//Post//Like: Youth faith formation in the digital sphere“, od 16. do 19. rujna, okupila je u Sarajevu 54 mladih iz Argentine, Belgije, BiH, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Slovačke, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Ukrajine.
