Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Tek je dva stoljeća u uporabi Morseova abeceda. Samuel Morse, izumitelj (1791. – 1872.), omogućio je prijenos informacija na daljinu posebnim znakovima. Suvremeni je čovjek velikom brzinom napredovao u različitim načinima komunikacije. Dugo je pošta tu igrala ključnu ulogu: napiši pismo, odnesi na poštu, plati uslugu poštanskom markom i čekaj dok ono vlakom ili kojim drugim prijevoznim sredstvom stigne na odredište i tamošnji ga poštar uruči primatelju. A onda čekanje odgovora koji je stizao na isti način. Dolazak poštara u selo bila je prava mala svečanost. Danas mu se nitko više ne veseli jer pisma više i ne donosi, nego uglavnom različite račune.

Informatizacija

U vrijeme moje mladosti telefon je bio najbrže sredstvo. No, rijetki su ga imali.  Kad smo trebali javiti neku hitnu vijest, požurili bismo na poštu poslati brzojav. Plaćalo se po broju riječi. Onda je došao telefaks, pa smo jedni drugima mogli poslati i neki dulji tekst i nismo više morali ići na poštu.

Zatim gotovo preko noći stiže vrijeme posvemašnje informatizacije i elektroničke pošte, iz dana u dan u sve savršenijem obliku. Stalno neki novi modeli i nove mogućnosti i, dakako, nove cijene. Sada je dosta jedan „klik“ miša, i naše vijesti, slike i drugi materijali odoše u daleki svijet, kamo god poželiš. Ili ih „pozoveš“ na svoj zaslon s kraja svijeta. I to gotovo u neograničenim količinama. Fiksne telefone sve više istiskuju prijenosni, i svatko ga nosi sa sobom. Dostupan si u svakom trenutku; doduše još ima ponegdje signalnih rupa, ali ih je svaki dan sve manje. Nadođe prava poplava društvenih mreža, interneta, pametnih mobitela, pametnih ploča, tableta i kako se sve zovu te čudesne spravice. Za tili čas uspostaviš kontakt s Australijom ili bilo kojim dugim krajem svijeta. Doslovno u istom trenutku sve serviramo ili nam biva servirano, bez obzira odakle vijest dolazi.

Mreže za hvatanje

No, nekako mi se ovdje nameću dvije misli:

Prva: Nije baš „bez vraga“ što to nazvaše društvenim mrežama. A mreže služe zato da se nešto ili nekoga ulovi. U mreže se love ribe, hvataju divlje životinje ili ptice; u mrežu se „upeca“ i poneki nogometaš kad hoće dati ili spriječiti zgoditak. A u ove društvene mreže valjda smo već svi uhvaćeni; nezamislivo je ne imati te spravice ili, ne daj Bože, imati neki stari „pretpotopni“ model; ljudi se pomame kad čuju da je stigao neki novi model, pa makar bio i „eksplozivan“, kakvi se nedavno pojaviše. U redovima čekaju da ih kupe. Da budu prvi.

Druga: Što su „pametnije“ te spravice, to se zaglupljenijim čine njihovi korisnici; djeca više ne znaju ni tablicu množenja napamet, čak i prodavačice na tržnici prodaju povrće, voće, jaja i ostalu robu računajući na tim spravicama, a ne na vlastitoj pameti; vozači koriste tzv. navigaciju u kojoj im nečiji glas sugerira svaki korak i svaki metar vožnje, kamo trebaju skrenuti, s koje strane doći; ako promaše, nastane grozničavo preračunavanje, pa novo navođenje; nitko više ne pamti ulice. Ukratko: tehnika i trgovci sve sjajniji – trgovci, dakako, „sjaje“ zbog dobre zarade – a mozak hrđa! Je li to onda napredak čovjeka?

Svijet sebičnosti

No, unatoč napretku, komunikacija s najbližim ljudima je poremećena. Nemamo više vremena jedni za druge, za običan razgovor, jedva se i pozdravimo u prolazu. Djeca se više ne igraju zajedno na svježem zraku, nego svatko drži neki ekrančić pred sobom i tako se igra. I zajednički izlasci svode se više na bavljenje tim „pametnim“ spravicama, nego na druženju i običnim ljudskim razgovorima. Je li to bolja komunikacija ili, naprotiv, otuđenje, dobro ili loše?, pitajte psihologe.

Stigosmo i do tzv. selfieja. Većina tu stranu – bezbeli, englesku – riječ i koristi bez prijevoda, a u hrvatskom jeziku vele da bi se to moglo prevesti kao: „sebić“, „samić“, „samoslika“. Slikamo sami sebe. Sredstvo komunikacije, „pametni“ telefon, okrećemo isključivo prema sebi: narcisoidno slikamo sami sebe, objavljujemo svoje fotografije, naravno birajući ono što nama odgovara i tako stvaramo kod drugih virtualnu, nestvarnu sliku o sebi, i to upravo onu koju mi želimo. Sredstva komunikacije postaju svoja vlastita suprotnost. Okrećemo se sebi i zatvaramo se pred drugima umjesto da se otvaramo. Počinjemo razgovarati sami sa sobom. Nekoć su sama sa sobom razgovarala zaigrana djeca ili već senilni ljudi kojima smo se podsmjehivali zbog toga. Sada su tu uključeni i drugi. Uostalom, i sam prijevod te riječi sve kaže: „samić“, „samoslika“ govori da je tu čovjek sam, ne treba mu nitko drugi, ili: „sebić“ tako asocira na sebičnost. Drugi mi ne treba. Ja i nitko drugi! Je li to napredak ili nazadak, pitanje je sad, rekao bi misaoni Shakespeare. Znamo li odgovor na to?