Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

I misli su nam se nekako nužno okretale toj našoj, grešnoj, prošlosti. Dapače, znali su nam duhovni savjetnici preporučivati i veliku životnu ispovijed u nekim zgodama, pa i više puta u životu. Uvijek, dakle, vraćanje u prošlost. Cilj je bio da postanemo svjesni svojih slabosti, svojih grijeha, pa da se tako bolje pokajemo. Protiv toga nemamo ništa reći.

Zarobljenici prošlosti

Dakako, imamo osjećaje krivnje i grešnosti. Što jači taj osjećaj, to veće kajanje, obično tako mislimo. Ali kako izvrsno piše švedski karmelićanin Winfrid Stinissen: „Naši osjećaji krivnje drže nas u zagrljaju prošlosti“ (Mala knjiga o dobrom vremenu, str. 17). To onda apsorbira, pa i paralizira naše sposobnosti. Ostajemo zarobljenici prošlosti. Možda ponekad previđamo da nam je u iskrenom priznanju i kajanju Bog oprostio, ali je potrebno da oprostimo i mi sami sebi. Čini se da je lakše shvatiti da nam je Bog oprostio nego sam sebi oprostiti. U ispovijedi znam ponekad upitati: „A jesi li ti oprostio sam sebi?“ I znao sam dobiti iskren odgovor: „Nisam! Krivo mi je što uvijek padam u iste grijehe.“ To si ne mogu oprostiti. A ne mogu li, moguće je da ne vjerujem pravo ni da mi je Bog oprostio. Pustimo ranu da zaraste! Ako stalno po njoj kopamo, iznova je povrjeđujemo.

Bogu nikad nije problem opraštati

Pri tome valja dobro razlikovati. Ako je riječ o pravom grijehu, treba ga „staviti pred lice milosrdnog Boga. Čim se nešto nađe ondje, izloženo je zračenju Njegove ljubavi, prima u se svjetlo i samo postaje svjetlo. Nema toga grijeha koji se može suprotstaviti Božjoj oprosnoj ljubavi“, veli taj duhovni učitelj (na nav. mj.). Slikovito rečeno: ako su naši grijesi santa leda, stavimo je iskreno pred Boga neka je otopi sunce Njegove ljubavi i praštanja. Nema toga leda kojega žarko sunce neće otopiti. Nismo mi u stanju toliko sagriješiti koliko Bog može oprostiti. Vjerovati nešto drugo bila bi i zabluda i krivovjerje; značilo bi vjerovati da je naše zlo veće od Božjega dobra. Mi nerijetko sudimo i Boga po sebi. A „naš najdublji problem jest što na Boga prenosimo vlastitu nespremnost za opraštanje. Bogu nikada nije problem opraštati. To je Njegova narav“, poučava nas opet sjajno taj suvremeni duhovni učitelj (nav. mj. str. 18).

Kad se vrtimo u krug

Ako je pak riječ o nekom neodređenom osjećaju krivnje ili preosjetljivoj savjesti, onda nam trajno podsjećanje na prošle grijehe (a nerijetko su oni samo iz jednog područja, najčešće iz područja spolnosti) nije dobar saveznik. Onda ćemo cijeli život biti okrenuti prošlosti, u grozničavu nastojanju, da to sve konačno dovedemo u red, jer se bojimo ili da to nismo posve jasno rekli u ispovijedi ili da nas ispovjednik nije dobro razumio, pa ćemo uvijek iznova trčati drugom ispovjedniku. Sve se pretvori i u mučenje ispovjednika, a još više u trajno mučenje samoga sebe. A u takvom stanju ne vidimo Božje ljubavi, ne doživljavamo Njegovo oproštenje, i dakako, nema napretka, vrtimo se u krugu.

Novi početak

Dobro je uočiti suprotnost Božjeg milosnog djelovanja i  Napasnikovog zlokobnog. Bog nas želi uputiti na ispravan put, i time odvratiti od zla. Ako ipak sagriješimo, oproštenjem On sve opet dovodi u red, daje nam novu priliku, novi početak. Đavao, zavodnik, ono što nam sugerira najprije prikazuje kao dobar, ispravan put, a nakon što mu se čovjek uhvati u zamku, tereti ga i salijeće sumnjama u Božje oproštenje, u to da nas je ispovjednik dobro razumio, u naše iskreno kajanje, i stalno nas vraća u prošlost. U nemir. Ne da nam napredovati. A sveta ispovijed, sakrament Božjega milosrđa, nije prije svega okrenuta prošlosti, iako i nju uključuje, nego budućnosti, novom početku, novom životu djeteta Božjega. A to donosi mir i radost u dušu.