8. veljače
Pon, 08. Veljača 2021. 07:29
Sv. Jozefina Bakhita uz Sudana kao djevojčica odvedena je u ropstvo i tek godinama poslije dobila je slobodu u Italiji. Ubrzo nakon toga postala je redovnica.
Jozefina Bakhita je rođena 1869. u Sudanu. Pretpostavlja se da je njezina obitelj bila jedna od utjecajnijih na području današnjeg Darfura. Kada joj je bilo sedam godina oteli su je arapski robovlasnici. U sljedećih nekoliko godina bila je preprodavana kao ropkinja pet puta.
Otmica ju je psihički potresla te je zaboravila vlastito ime, stoga je prihvatila ono koje su joj dali robovlasnici - Bakhita, što u prijevodu znači „sretna“. Ljudi koji su je kupovali kao roblje bili su nemilosrdni i okrutni prema njoj.
U glavnom gradu Sudana, posljednji put ju je kupio kao ropkinju talijanski konzul Callisto Legnani.On je prema njoj bio drugačiji od prijašnjih vlasnika te joj je pokazivao poštovanje.
Životna prekretnica se dogodila kada ju je konzulov prijatelj poveo sa sobom u Italiju kako bi bila dadilja njegovoj kćeri te je u Europi prvi put upoznala kršćanstvo. Tijekom ropstva koje je proživljavala u Africi u jednom trenutku je bila preobraćena na islam. Ipak, 1890. ponukana iskustvima Institutu za katekumenizam u Veneciji, gdje je provodila mnogo vremena, odlučila je krstiti se. Tada je uzela ime Jozefina Margarita Afortunada. Nakon krštenja u njoj je počela rasti i želja za posvećenim životom.
Već sljedeću životnu nepriliku Jozefina je doživjela kada je njezin vlasnik htio odseliti i povesti ju sa sobom, no ona je to odbila i slučaj je završio na sudu koji je donio odluku u njezinu koristi. Bilo joj je ukinuto ropstvo i konačno je bila slobodna, a to je značilo da je napokon sama mogla donositi odluke o svom životu.
Godine 1896. pridružila se sestrama pri Institutu za katekumenizam. Tri godine provela je u Africi pomažući mladim redovnicama da se pripreme za misije na tom kontinentu. Ostatak života, 45 godina, provela je u Schiou, gradu u sjevernoj Italiji. Tamo je radila kao vratar i to je značilo da je bila u stalnom kontaktu s ljudima koji su ju voljeli i cijenili. Bila je ponizna, jednostavna i za svakoga je imala osmijeh.
Poglavarica reda zamolila ju je da napiše svoju životnu priču kako njezine patnje i spoznaja ne bi bile zaboravljene.
Posljednje godine života bila je vrlo bolesna te se kretala pomoću invalidskih kolica. Međutim, to ju nije spriječilo da do zadnjeg trenutka ostane vesela i nasmijana.
Preminula je 8. veljače 1947. Blaženom ju je 1992. proglasio sveti papa Ivan Pavao II., a svetom je proglašena samo osam godina poslije.
K.N./T.M.I.,KT