4. rujna

Sveta Ruža Viterbska


Sveta Ruža, čiji spomendan Crkva slavi 4. rujna, rođena je u Viterbu 1233. u obitelji oca Ivana i majke Katarine. Već kao dijete imala je mistične doživljaje, a prema predaji, u dobi od tri godine uskrisila je majčinu sestru.

Voljela je hraniti ptice kruhom, što su joj zbog neimaštine priječili. Jednom prilikom uhvatili su je dok je u pregači nosila kruh, ali Bog je učinio čudo i kruh se pretvorio u pregršt ruža. Drugom prilikom išla je na izvor po vodu i razbila je vrč. Čudesno ga je sastavila. Voljela je odlaziti u crkvu Sv. Franje i slušati propovijedi male braće, koje bi zatim u susretu s prijateljicama prepričavala.

Na blagdan Sv. Nikole 1250. u teškoj bolesti Ruža je doživjela viđenje. Ukazale su joj se duše bliskih preminulih osoba, a potom i Majka Božja. Gospa ju je ozdravila i potakla da se priključi franjevačkom svjetovnom redu. Počela je propovijedati i pozivati sve kršćane na pokoru i pokajanje, upozoravajući ih na opasna krivovjerja koja su prijetila jedinstvu Crkve, te su čak uspjela poremetit i mir Viterba.

Grad je, naime, bio podijeljen na frakcije: jedni su bili na strani Frederika II., a drugi na strani Pape, koji se protivio carevim željama za proširivanjem vlasti i teritorija. I tako je ulicama Viterba često tekla krv. Kako bi stvari bile još gore, pojavili su se krivovjerni propovjednici koji su tražili reformu Crkve, pa dok su pozivali na povratak siromaštvu i poniznosti unosili su mnoge zablude i nerede.

U toj buci proturječnih glasova, kako piše Bitno.net, jasno se razabirala jednostavna, čista i svakoga interesa oslobođena riječ mlade trećoredice Ruže, koja je pozivala na povratak Kristu, te ljubav i poštovanje prema Crkvi. No, gradski je načelnik Marnetto da Bovolo, pristaša Frederikov, Ružine poticaje shvatio kao poziv na protivljenje caru, te je djevojku i čitavu njezinu obitelj zatvorio na jedno mjesto na gori Cimino. Napuštajući grad 4. prosinca 1250. Ruža je nagovijestila skori Frederikov kraj. To se zaista i dogodilo. Tako je izgnanstvo trajalo samo nekoliko tjedana.

Na povratku Ruža je kod mjesta Vitorchiana ozdravila ženu – slijepu od rođenja te obratila jednog okorjelog krivovjerca. Kao znak da je Bog s njom, neozlijeđena je prošla kroz užareni oganj i plamen.

Nastanivši se opet u Viterbu, pokušala je ući u red klarisa, ali nije bila primljena. To ju je teško pogodilo. Nedugo nakon toga se razboljela, te preminula 6. ožujka 1252. s nepunih 18 godina života. Gospodin je proslavio ovu veliku čudotvorku darom neraspadljivosti tijela.

Papa Aleksandar IV. bio je njezin veliki štovatelj, te su prema njegovoj želji Ružini posmrtni ostatci preneseni u crkvu Sv. Marije od Ruža. Prilikom posjeta Viterbu Papa je doživio tri viđenja Sv. Ruže.

Svetom ju je 1459. proglasio papa Kalist III. Časti se posebno kao zaštitnica od pelagre.

KT