13. rujna

Sveti Ivan Zlatousti


Najvećeg crkvenog govornika, kome je povijest dala naslov „zlatousti“, možemo ubrojiti u red izuzetno velikih osoba kršćanske starine. On je na Istoku već stoljećima uživao neosporan ugled, a na Zapadu najveću popularnost nakon Sv. Augustina.

Ivan se rodio između 344. i 347. u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskom Carstvu. Njegov otac Secundo obavljao službu visokoga časnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja, a osim njega imao je još jednu kćer.

Ivan se, protiv volje svoje majke, konačno povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slabog zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u rodni grad, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona, kada je imao 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao „između položaja podanika i cara“. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent. Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću.

Tako je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali.

Iako nije bio vrlo originalan teolog te ga po teološkoj dubini nadvisuje ne samo Sv. Augustin već i Sv. Atanazije i Grgur Nisenski, kao dušobrižnik kršćanskog stada bio je neusporediv. Isto tako možemo reći da su propovijedi Sv. Ivana Zlatoustoga, od svih svetih Otaca, najmanje izgubile na svojoj svježini i izražajnosti.

Ono što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousnik u povijesti crkvenoga govorništva. On je posjedovao u neobičnoj mjeri niz vrlina koje su potrebne dobrom govorniku: inteligenciju i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.

Glas se o ovom velikom propovjedniku Antiohije proširio daleko izvan nje, sve do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva, te je tako 397. Sv. Ivan postao biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.

Teofil je 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu „sinodu kod hrastova“, koja je svrgnula s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga i osuđen je na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio. No, Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Tada se zauvijek oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora.

U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon pet kilometara klonuo. Ondje je doveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je obučen u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio euharistiju, o kojoj je znao nadahnuto propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: „Bogu budi hvala na svemu! Amen.“ Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima.

Od svih spisa Sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je O svećeništvu. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ako traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu i kao biser otačke literature. Prevođeno je na mnoge jezike.

KTA/ KT