Odjeci starozavjetnih proroštava

Mesija pravde i mira


Izaijina proroštva ciljaju na bližu, ali i daleku budućnost. I rođenje djeteta kod Izaije označava nastup mesijanskog vremena, vremena obnove, uspostavu prava i pravednosti, vremena mira i radosti.

Piše: mr. sc. Božo Odobašić

Nama u Bosni i Hercegovini i papa Franjo dao je 6. lipnja 2015. snažnu poruku kada je u svojoj propovijedi upravo citirao proroka Izaiju: „Mir je djelo pravde“ (Iz 32,17).

Božićno otajstvo Crkva simbolički obznanjuje betlehemskim jaslicama u čijem je središtu rođenje Sina Božjega Isusa Krista. Hrvatske božićne pjesme zanosito slave to radosno Božje događanje među nama i s nama. Božićna pjesma Hajdmo, braćo, sada poziva sve vjernike na radosno slavlje i ističe: „Radost nam se dogodi, Mesija se porodi …. K Betlemu hitimo, Mesiju vidimo.“ Palom čovječanstvu u grijeh navješteni „porod žene koji će zmiji satrti glavu“ (Post 3,15) i kroz povijest izabranog naroda proročko sve konkretnije naznačavanje konkretne osobe, Mesije, koji će spasiti Izraela, konačno je ostvarena u Isusovu rođenju u Betlehemu (Mt 2,4-6; Lk 2,10-12). Proroci su ga navijestili kao Spasitelja svijeta, kao onoga koji će svom narodu osigurati kraljevsku vlast koja će vladati „u pravu i pravednosti“te tako donijeti stoljećima željeni „mir i radost“.

Veliki prorok VIII. stoljeća pr. Kr. Izaija, navijestio ga je kao Emanuela /s nama Bog/ (Iz 7,14), a njegov suvremenik prorok Mihej jasno obznanjuje da će biti rođen u Betlehemu i da će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On će uspostaviti željkovani mir jer „On – on je mir“ (Mih 5,1-4).

Izaijino proroštvo o Mesiji

Što je bio povod proročkim govorima za naviještanje Mesije koji će vladati u pravu i pravednosti i konačno donijeti mir narodu i svakom pojedincu? Razumjeti proroštvo nužno povlači pogled u prošlost koju prorok ima pred sobom, živi s narodom teško stanje sadašnjosti, ali snažnom vjerom u Boga saveza navješćuje nadu u bolju budućnost. Tako Izaijino proroštvo o Emanuelu i opisivanje njegova kraljevskog dostojanstva, časti i vlasti, daje utjehu i nadu, ali cilja i u daleku sretniju i radosniju budućnost. Svoja proroštva zbio je u pitanje prava i pravednosti s mesijanskim obećanjem „Izdanka iz kuće Jišajeve“ (Iz 11,1). I tu se krije uporište mesijanske nade. Jišaj (čovjek Božji) iz Betlehema bio je otac kralja Davida (1 Sam 17,12). U tom potomku i Sv. Pavao prepoznaje vladara i nadu naroda (usp. Rim 15,12).

Za proroka Izaiju u VIII. stoljeću, u vrijeme velikih kraljeva Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, bilo je nužno buditi vjeru u Boga kao jedinog i pouzdanog saveznika izabranog naroda. Prorok se posebno sukobljavao s kraljem Ahazom. Upozoravao je na krivovjerje koje s istoka dolazi, poticao potrebu jedinstva, vapio pred kraljevima i knezovima za pravdom i pravednošću kao nužnim uvjetom mira. To je vrijeme prodora velike sile s Istoka – Asirije, a kasnije i Babilona. Asirija je porobila vrlo brzo sjeverno kraljevstvo Izrael (721. pr. Kr.). Izraelski i sirijski knezovi pokušavali su u savezništvo pridobiti i judejskog kralja da se lakše odupru Asiriji. Nastao je tzv. sirijsko-efraimski rat 734. pr. Kr. Kralj Judeje, Ahaz (736. - 716. pr. Kr.) nije htio u to savezništvo, nego se udvarao Asiriji da očuva svoju vlast u Jeruzalemu. Poslao je poslanstvo Tiglat Pileseru s darovima koje je uzeo iz Hrama. Tako se iznevjerio Jahvi, Bogu saveza. Da održi vlast, nametani su razni porezi i nameti. Pripustio je pljačkanje naroda i sirotinje. Izaija prijeti Jahvinom odmazdom: „Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne, koji ispisuju propise tlačiteljske, koji uskraćuju pravdu ubogima i otimlju pravo sirotinji mog naroda“ (Iz 10,1-4). Izaija je protiv takve kraljeve izdajničke politike. Jasno mu poručuje „ako se na Jahvu ne oslonite, održat se nećete“ (Iz 7,9). To nije značilo da nije poticao vlastitu dobru obranu grada i države. On očekuje da kralj čvrsto vjeruje u Boga, a ne u lažne saveznike. On u kralju budi vjeru u Boga saveza. Kralj je Jahvin pomazanik – Mesija. On treba vladati u pravu i pravednosti. Tora (Mojsijev Zakon) mora biti vrhovno načelo svake vladavine. „Pravda i pravednost temelj su prijestolja tvoga…“ (Ps 89,15). Kralj u Jahvino ime vlada. Vlast mu je sam Bog podario. On je vidljivi predstavnik Jahvin u izabranom narodu. On je potomak Davida s kojim je Bog sklopio Savez (Ps 89,4). Savez je to s Davidom i njegovim potomstvom u kojem sam Jahve jamči da će njegovo kraljevstvo trajati dovijeka (2 Sam 7). Nažalost, kralj se odveć uzdao u vojna savezništva osvajača. Izaija je protiv takve politike. Navješćuje novoga kralja, Mesiju, Emanuela i siguran je: on će osigurati Jahvinu vladavinu nad svojim narodom i vladati kao Jahvin vladar u pravu i pravednosti i tako osigurati mir i radost narodu (Iz 7,14).

Izaijin lik Mesije mira

U tom razdoblju Izaija djeluje i prorokuje kako je nužno nacionalno zajedništvo pod okriljem Jeruzalema i štovanja Jahve u Hramu. U drugom poglavlju svoje knjige veliča Jeruzalem i opisuje ga kao stjecište izraelovih plemena, ali i svih naroda koji hrle u Dom Boga Jakovljeva jer će sa Siona Tora /Zakon, Riječ Jahvina/ doći. I Jahve će svoj sud izreći narodima koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više biti rata (Iz 2,2-4). To je Izaijin navještaj mesijanske ere u mirno doba. To je njegova poruka Izraelu, ali i svim susjednim narodima. To je Izaijina teologija o Božjem narodu. Narod koji živi po nauku Tore /Jahvine riječi/ i gradi zajedništvo sa svojim susjednim narodima. Proroštvo je dakako u novim nesretnim vremenima doživljavalo preinake koje su poprimale ponekad oblike prijekora, suda, ali i Izaijine teologije o vjernom ostatku. Naime, Izaija je bio uvjeren da Jahve koji je svoj narod iz Egipatskog sužanjstva izveo, u zemlju obećanja doveo, sklopio Savez s Božjim narodom i učvrstio s Davidom i njegovim potomstvom, neće dozvoliti da zemlja, Jeruzalem, i narod u potpunosti nestanu. On je budio nadu u opstanak i obnovu s vjernim ostatkom.

Mesija iz Davidova roda

U devetoj glavi zapisano je Izaijino proroštvo nade. U središtu tog proroštva je ROĐENJE DJETETA koje dolazi na prijestolje Davidovo. To dijete ima kraljevske titule (9,5c). Ono će biti MESIJA, kralj PRAVA I PRAVEDNOSTI, KRALJ MIRA. On će učvrstiti kraljevstvo u pravu i pravednosti. Proširit će svoju vlast i na nekoć osvojene krajeve i miru neće biti kraja. Sve će to učiniti „privržena ljubav Jahve nad Vojskama“ (9,6d).

Nekoć pod Asirijom osvojene sjeverne krajeve, Galileju, Put uz more, krajeve s onu stranu Jordana, zemlju Zebulonovu, Nafalijevu, obasjat će svjetlost velika. Započelo je mesijansko vrijeme radosti i života u miru. Izaija krasnim pjesničkim slikovitim izričajima opisuje radost i veselje što će obradovati porobljeni narod i plemena. Oni su pod tuđim vladarima bili, prema proroku, u velikoj tami. „Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku.“ Svjetlost je rođenje djeteta. Oni se pred Jahvom raduju kao ljudi plodnoj žetvi, ili kao pobjednici u ratu koji plijen dijele. A svemu je razlog što je Jahve slomio šibu njihovih porobljivača, Asirije. Asocira čak na negdanju veliku Gideonovu pobjedu nad Midjancima (Suci 6-8; Iz 9,3). Nasilje će biti istrebljeno. Izrabljivanje i ubijanja nestat će. Veli prorok, izgorjet će u ognju kao plašt krvlju natopljen (9,4). Zlo se više neće činiti (11,9).

Prorok Izaija, Antonio Balestra

U tekstu nije jednostavno utvrditi na koje rođenje djeteta je mislio prorok. Bibličari se uglavnom slažu da je prorok mislio na novog kralja Ezekiju (716. – 687. pr. Kr.) koji se kao dijete već rodio. I bio je to veliki kralj u Judeji koji je učvrstio mir i najvećim dijelom ostvario blagostanje i napredak zemlje sve do pred kraj svojega života. Izaijini učenici očito su dopunjavanim proroštvima i prilagođenim novom vremenu glagolskim oblicima izricali nadu u obnovu i ostvarenje Jahvinih proroštava što ih je dao Davidu i njegovu potomstvu. Tako Izaijina proroštva ciljaju na bližu, ali i daleku budućnost. I rođenje djeteta u Izaiji označava nastup mesijanskog vremena, vremena obnove, uspostavu prava i pravednosti, vremena mira i radosti.  

Dijete kralj mironosni

Za Izaiju, dijete koje se rodilo ima vlast koja mu pripada po kraljevskom naslijeđu: Ime mu je „Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni“ (9,5c). Vladat će u miru, pravu i pravednosti (9,6). Epiteti dani djetetu koje prorok navodi tipični su za orijentalne vladare pa tako i za kralja u Judeji. Razlika je što su orijentalni vladari Mezopotamije i napose Egipta, nakon ustoličenja sebe smatrali bogovima, a u Izraelu ustoličeni kralj je samo Jahvin pomazanik, mesija, ili vidljivi Jahvin predstavnik. Te su titule proroci ili svećenici izgovarali kralju kod ustoličenja, kojom je zgodom pomazivan uljem kao znakom Božje milosti koja se od tog momenta ne odjeljuje od Božjeg pomazanika. Tako, nakon što Samuel pomaza Davida usred braće „Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana“ (1 Sam 16,13). Titule označavaju mudrog vladara, dobrog savjetnika, kralja koji ima osjećaj za svoj narod poput dobrog oca. Stalo mu je do mira u zemlji i dobrih odnosa sa susjedima. On je graditelj mira. Prorok je, dakako, svjestan da nijedan kralj nije u svemu bio savršeni kralj pa zato proroštvo cilja i daljoj budućnosti u kojoj će Bog u potpunosti ispuniti svoje obećanje kojim se zakleo Davidu. Zato se mesijansko vrijeme proteže preko Davidova potomstva. I kada se situacija činila bezizlaznom Izaija je navijestio „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva“ (11,1). Prorok je tu nadu izrekao i pred Ahazom „začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel“ što doslovno znači „S nama Bog“. Samo proroštvo u tom smislu shvaća se vjerom. Bog je vjeran svojim obećanjima i teško vrijeme porobljene zemlje preživjet će vjerni ostatak koji će biti temelj novog početka i obnove. Rođenje djeteta jamstvo je Božje prisutnosti u novom kralju i obnovi zemlje. On će vladati u pravu i pravednosti i miru neće biti kraja (9,6).

Mesija djeluje u Duhu Božjem

U jedanaestom poglavlju Izaijine knjige nadopunjena je slika budućega kralja koji će biti „izdanak iz Jišajeve loze“, potomak iz Davidova roda. Ovdje pisac ističe darove Duha Božjega koje Jahve dariva svom Pomazaniku / Mesiji. Nabrojeno je, nama znanih, sedam darova Duha Božjega kako ih donosi Septuagintim /grčki/, odnosno Vulagatin /latinski/ prijevod: duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjega, duh pobožnosti.

U izvornom tekstu nije baš jasno na koliko darova je mislio Izaija. Ali sasvim je sigurno da je mislio da Jahvin pomazanik biva ispunjen darovima Duha Božjega koji mu omogućuju mudro upravljanje državom. On, kao nekoć Šaul i David, nakon pomazanja, djeluje u sili Duha Božjega. Duh Božji djeluje u njemu. Zato izvorni tekst dva puta ističe najvažniji dar Duha, a to je „strah Gospodnji“ (11,2-3). „Strah Gospodnji početak je mudrosti“ (Sir 1,14). To je ljudsko i vjerničko strahopoštovanje pred Bogom od kojeg dolazi svaka mudrost. Zato Mesija ima čudesni osjećaj straha Gospodnjega i čini sve da zlo ne počini ni pred Bogom ni pred ljudima. On djeluje u sili Duha Božjega i promiče život kako ga je Bog zamislio i dao pravila života u Tori / Zakonu. On kao Jahvin pomazanik bit će prije svega promicatelj prava i pravednosti (mišpat + sedeqah) (9,6c). Kada kaže „prorok bit će promicatelj prava“ /mišpat/ znači prije svega „bit će čuvar i zaštitnik svih naravnih i ljudskih prava što ih je Bog podario svakom čovjeku ali i društvu“. Bit će i promicatelj pravednosti (sedeqah): „On će pravdom opasati bedra a vjernošću bokove“ (11,5). Dakle, on će u svjetlu vjere gajiti krepost pravednosti i kao Jahvin pomazanik čuvati pravo svakoga na njegovo dostojanstvo, imati osjećaja za siromašne, bolesne, progonjene, nezaštićene. On će imati osjećaj solidarnosti prema potrebnima. On će biti promicatelj pravde na sudovima. „Promicat će prav sud nad bijednima na zemlji.“ Neće primati mito, neće podlijegati korupciji gledajući svoje interese, nego će prije svega biti svjestan izabranja i poslanja. Ta on je Jahvin pomazanik darovan svome narodu. On će biti Mesija pravde i mira.

Mir je djelo pravde

Nama u Bosni i Hercegovini i papa Franjo dao je 6. lipnja 2015. snažnu poruku kada je u svojoj propovijedi upravo citirao proroka Izaiju: „Mir je djelo pravde“ (Iz 32,17). Zanimljivo da je u nas ta tema pravde premalo komentirana i u društvu i u Crkvi. A nažalost, bez pravde nema ni mira za kojim mi toliko vapimo. Pravo i pravednost koju Izaija očekuje od Jahvina pomazanika, Mesije, novoga kralja, zacijelo su ključni temelj obnove vjerničke zajednice, ali i društva u cjelini, kako u Izraelu tako i u nas pa i svijetu.

U daljnjim redcima to novo mesijansko vrijeme mira Izaija opisuje mitskim slikama aludirajući na prvo stanje mira koje je bilo u raju kada su ljudi i divlje životinje bili u divnom skladu mirnog suživota (Iz 11,6-8). Novi svijet koji počinje mesijanskom erom uspostave pravde i mira bit će „novo nebo i nova zemlja“ (Iz 65,17; 66,22). Takvo Izaijino viđenje, sasvim je jasno budilo snažnu nadu u dolazak Jahvine vladavine, ali ciljalo je i u daleku budućnost. Svoje ispunjenje imat će u punom smislu u rođenju Isusa, Sina Božjega, navještenog Emanuela kako to svjedoči i Sv. Matej u evanđelju: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: 'Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!'“(Mt 1,22).

Po Isusu Bog očituje svoje pravo i pravednost. S Isusom započeo je novi svijet koji Isus u svojoj Crkvi i po njoj u svijetu trajno gradi u pravu i pravednosti. Isusova pravda se pak očituje u dobroti i ljubavi, beskrajnom milosrđu dok nam grijehe oprašta te dariva život vječni. On nam mir donosi. On je MIR NAŠ. U tom smislu zapisa i Sv. Augustin: „Za sebe si nas stvorio Gospode i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“.