Iz župnikove torbe

Ljeto – vrijeme odmora


U župi je često pastoralni plan tako usmjeren da se zaokruži do kraja lipnja u godini. U srpnju nastaje velika izmjena življa. Jedni odlaze na odmor, drugi dolaze slaviti pojedine blagdane ili u župi ili u susjednim župama ili kojem svetištu.

Pred župnikom su pojedini svetci koji se slave i u srpnju i u kolovozu kada bi morao biti u župi. Međutim, osjeća i sam kako je taj užurbani ritam i njega učinio nervoznim te je pomalo s ljudima nestrpljiv. Trebao bi i on poći malo na odmor. Kako otići? Mora naći zamjenu. Pisao je jednom župniku „uz more“ predlažući mu da se zamijene na petnaestak dana. Sama promjena posla bit će odmor. Svećenik se ne može odmarati od svojeg svećeničkog poslanja. Ali ako promijeni sredinu i sam ritam, bit će to itekako osvježenje. Vrlo se začudio kada je dobio odgovor od kolege da mu ne pada na pamet doći „u tu divljinu“, kako je nazvao njegovu župu. Zabolio ga je taj odgovor, zato potraži drugu mogućnost. Uspio je naći jednog svećenika koji će petnaest dana biti u zamjeni, kako bi i sam pošao odmoriti se.

Od čega će odmarati?
Najavio je župljanima na misi da će biti izočan iz župe petnaest dana te im rekao ime onoga tko će ga zamjenjivati da se ljudi ne iznenade. Dobio je i blagoslov od biskupa za to.

Opet se čudno osjećao kada mu je jedna župljanka bezočno dobacila: „Od čega ćeš se ti odmarati: niti kopaš, niti kosiš... od čega si se umorio?“ Iznenadio se župnik takvoj rečenici, te mu odmah proleti da odgovori, ali se sjetio da nije red reći naglas što mu je došlo na um: „Od tebe koja mi piliš živce svojim riječima.“ Zato je samo prešutio to dobacivanje. Razumniji župljani joj odgovoriše da se od motike i kose brže odmori čovjek, nego od svagdanje napetosti koja dolazi u radu s ljudima. Bi župniku malo lakše kada je čuo i takovo razmišljanje.

„Bogu dodijavati“
Otišao je u jedno skrovito mjesto na moru. Kada je našao smještaj, pošao je potražiti crkvu gdje će slaviti svetu misu dok je na odmoru. Naišao je na jednog svećenika koji nije bio baš raspoložen razgovarati, nego je samo kratko odgovorio: „Kod mene je misa u 20 sati navečer. Možeš sa mnom koncelebrirati ako si ponio albu?“ Onako mu još usput dobaci: „Pa, na odmoru si, čemu ćeš Bogu dosađivati?“ Župnik je tu rečenicu čuo, ali je također prečuo, nego je ljubazno zahvalio i rekao da će dolaziti navečer u koncelebraciju.

Kako se preko dana dobrano opustio u moru, to ga je fizički iscrpilo, ali je htio dušu okrijepiti molitvom brevijara, krunice i malo razmatranja. Ušao je u crkvu i skrovito sjeo u klupu i molio.

Još jedna škola
Ljudi su pristizali i tiho prilazili s pitanjem: „Bi li se mogli ispovjediti?“ Tada ih je uputio na njihova župnika. Oni mu odgovoriše: „On nema vremena, uvijek negdje žuri.“ Da ne pravi problema, rekao je: „Sjedite tu kraj mene i ispovjedite se.“ Nakon mise pošao je u svoj smještaj razmišljajući: „Je li mi ovo odmor kada me ovakve misli o svećeniku zatrpaju?“ Ipak se vratio kući osvježen, ali s još većom ljubavlju za svoj pastoralni rad i strpljivost s ljudima. Značilo mu je vrijeme kupanja u moru, ali i večernja tišina i molitva.

Svi su primijetili svježinu na župniku, ali još ljepšu vedrinu koja je zračila ljubavlju prema vjernicima. Shvatio je važnost odmora, a za njega je to bila i još jedna škola kojom se učvrstio u ljubavi prema dušama.

Vinko kard. Puljić