Kloniranje – znak za teško oboljenje civilizacije


Ono po čemu će mnogi pamtiti 1996. zasigurno je i revolucija na znanstvenom polju koju je izazvalo kloniranje ovce Dolly, u Roslin istraživačkom centru u Škotskoj – najpoznatijeg sisavca kloniranog iz odrasle somatske stanice. No, to je sa sobom povuklo još veći broj pitanja etike i morala. Iako je od toga prošlo više od 20 godina stav Crkve o tomu nije se mijenjao, nego je isti od samih početaka govora o ovome vidu manipulacije genima.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Priredila: Josipa Prskalo

O kloniranju kao postupku može se govoriti otkako je života na Zemlji budući da se zapravo priroda sama klonira, jer se mnoge biljke prirodno nespolno razmnožavaju. Ipak, sam se pojam kloniranja, u onome smislu koji je ovdje istaknut, pojavljuje tek 1963. Godinu ranije, 1962. britanski znanstvenik John Gurdon uspio je stvoriti žabu, tako što je uspješno prenio jezgru iz jedne tjelesne stanice žabe u neoplođenu jajnu stanicu žabe u kojoj je prethodno uništio jezgru UV zračenjem. Iako se na taj način dobivena jajna stanica uspjela razviti samo u punoglavca, ova tehnika prijenosa jezgre utabala je put za nova uspješna kloniranja.

„Jednostavan“ postupak

Tako možemo reći da je kloniranje zapravo vrsta nespolnog razmnožavanja, koje je kod biljaka, kao i kod najjednostavnijih životinjskih organizama poput hidre, gotovo uobičajena. Međutim, priroda sisavaca ne poznaje kloniranje, budući da oni nastaju samo iz oplođene jajne stanice, miješanjem genetičkog materijala – gena, dvaju roditelja, te su stoga neponovljivi i jedinstveni, izuzev slučaja jednojajčanih blizanaca.

No, kada se želi razjasniti „sporni vid“ kloniranja – onaj „umjetni“, može se reći kako je riječ o reprodukciji organizama, stanica ili gena iz jednog odgovarajućega pretka radi dobivanja genetički identičnoga potomstva. Sam postupak kloniranja o kojemu je ovdje riječ znanstvenici u načelu smatraju vrlo jednostavnim, a dr. Ivan Kešina, opisao ga je u članku Etika terapeutskog kloniranja i manipuliranja matičnim stanicama, objavljenom u znanstvenoj reviji Crkva u svijetu. „Genetički materijal jedne stanice koja više nije totipotentna, bilo da se radi o embrionalnoj, fetalnoj ili jednoj diferenciranoj tjelesnoj stanici, prenosi se u jednu neoplođenu zrelu jajnu stanicu odmah nakon ovulacije, iz koje je prethodno odstranjen njezin genetički materijal. Pod snažnim se mikroskopom vrlo tankom cjevčicom  (tzv. mikropipetom) jajna stanica probada kako bi se iz nje izvadili kromosomi, koji u toj fazi, dakle kratko nakon ovulacije, još nisu zatvoreni u staničnoj jezgri, nego su slobodni u određenom području stanične plazme. Zbog toga se bez većih poteškoća mogu usisati. U tu i takvu jajnu stanicu bez kromosoma naposljetku se unosi jezgra donatorske somatske stanice. Pri postupku prijenosa diploidnih jezgara nužno je spriječiti oštećenja kromosoma i održati normalnu plodnost. Međutim, još uvijek nije poznato u kojem je dijelu staničnog ciklusa prijenos jezgara optimalan. Dakle, kloniranje sisavaca u biti uključuje zamjenu genetičkog  materijala jajašca genetičkim materijalom somatske stanice (diploidne, s 46 kromosoma) odrasle jedinke“, stoji u članku.

Ima li razlike?!

Kada smo otprilike malo razjasnili sam postupak i njegovo porijeklo možemo prijeći na ključne probleme koje kloniranje kao takvo izaziva. Najprije, pravi se distinkcija između terapeutskog i reprodukcijskog. Međutim, kako objašnjava prof. Kešina, pojam „terapeutsko kloniranje“ je u sebi kontradiktoran jer je svako kloniranje reproduktivno, budući da je od samog početka riječ o novom ljudskom biću. Uz to, pojam je i pogrešan jer se i za kloniranje uzgojeni embriji i oni koji su kloniranjem dobiveni „potroše“, tj. bivaju ubijeni, tako da nije riječ o nikakvom liječenju čovjeka nego njegovu ubijanju.

Reprodukcijsko kloniranje je još uvijek zabranjeno u svim zemljama, što ni u kojem slučaju ne znači da se ne obavljaju istraživanja na tom polju, jer se nakon kloniranja ovce Dolly i još nekih drugih domaćih životinja, brzo nametnula misao o kloniranju ljudi. Na tragu toga, Hans Jonas, jedan od otaca bioetike, između ostalog rekao je kako „Nijedna želja nije tako perverzna kao ona za ponavljanjem samoga sebe“.

Europski dokumenti su tako zadnjih 20-ak godina unaprijed zauzeli stav o kloniranju, što u svojoj knjizi Bioetika, donosi dr. Velimir Valjan. Tako Preporuka br. 1046 Vijeća Europe iz 1986. „zabranjuje stvaranje identičnih ljudskih bića posredstvom kloniranja ili drugima metodama...“. Rezolucijom Parlamenta Europe iz 1989. potvrđena je jasna etička i pravna nezakonitost ljudskog kloniranja: „kloniranje ljudskih bića društvo ne može apsolutno opravdati ili tolerirati ukoliko ono predstavlja tešku povredu ljudskih prava, protivi se načelu jednakosti među ljudskim bićima, pošto omogućuje eugeničku i rasističku selekciju ljudske vrste, povređuje dostojanstvo ljudskoga bića i zahtjeva eksperimentiranje na čovjeku“.

Katolička Crkva je kloniranje ljudi osudila još 1987. u instrukciji Donum vitae: „u suprotnosti su s dostojanstvom ljudskog bića koje pripada zametku (...) svi pokušaji ili nagađanja koja hoće dobiti ljudsko biće bez sveze sa spolnošću putem blizanačkog cijepljenja, kloniranjem, partenogenezom (...) budući da su u suprotnosti i s dostojanstvom ljudskog bića i s dostojanstvom bračnog sjedinjenja“. Sve ovo potvrđeno je Refleksijama o kloniranju, dokumentom Papinske akademije za život (1997.) koja, između ostalog, imajući u vidu predvidive i nepredvidive posljedice do kojih može doći kloniranjem čovjeka, navodi fundamentalne zamjerke ovakvom tipu istraživanja i njegovoj konkretnoj primjeni.

Jasan stav Crkve

Ovaj dokument kao prvi problem navodi svođenje čovjeka na logiku industrijske proizvodnje povezane sa zakonima tržišnog istraživanja. Dalje, kloniranje se smatra najgorim oblikom manipulacije ljudskim životom jer se takvim postupkom ljudskoj dvospolnosti oduzima njezino izvorno značenje, budući da se svodi samo na biološku funkciju proizvodnje bez tipične uloge ljudske osobe, kako to pokazuju svi dosadašnji postupci sa životinjama. Kao sljedeći problem navodi se poniženje žene koja bi, u postupku kloniranja, davala u zajam svoje organe i to bi joj bila jedina funkcija. Također, kloniranjem čovjeka dolazi se do totalnog poremećaja u obiteljskim, rodbinskim i krvnim odnosima. Kao posljednja stavka navedeno je omalovažavanje dostojanstva ljudske osobe koje se događa kloniranjem, jer se osnovno jamstvo slobode svakog neponovljivog pojedinca, nalazi kroz vrijednost i poštovanje njegova dostojanstva. Zbog toga je znak moralnog zastranjivanja tražiti u tehničkoj kvaliteti čovjeka zamjenu za smisao njegova života.

Jasno je da su navedeni razlozi samo dio onih koji idu u prilog zabrani kloniranja ljudi što bi otklonilo mnoge etičke probleme i nepoznanice. Tako u Valjanovoj knjizi, u dijelu u kojemu citira članak dr. Tomislava Jozića Kloniranje ili „molekularna teologija“?, i kojim zaključujemo ovo razmišljanje, stoji: „Današnje etičke napetosti i nesporazumi na području bioetike, bili bi manji ili neznatni, ako bi se prihvatila ograničenja i svrhovitost zahvata u ljudski život, što je cilj bioetike (...) Drugim riječima, bioetika polazi od ontološkog dostojanstva ljudske osobe. Bez etičkog vodstva, znanstveni bi napredak sličio na nabujalu izlivenu rijeku koja, umjesto korisnog natapanja tla, ostavlja pustoš na licu zemlje. Stoga je ljudska intervencija u području genetike preko određenih granica neodvojiva od Boga, koji je uvijek u pitanju kad nastaje čovjek (...) To je temeljni razlog zašto se katolička etika radikalno protivi kloniranju čovjeka i zašto neki takve moguće pokušaje nazivaju zlorabom znanosti, znanstvenom ludošću.“