Idealni film u ekshortaciji pape Pija XII.


Nije prošlo ni 20 godina otkako su braća Lumière 1895. u Parizu prikazala prvi film, a Sveta Stolica je 1912. prvi put službeno progovorila i dala pastoralne smjernice o tom novom tehnološkom dostignuću koje je u sebi krilo veliki potencijal, ali također i prokletstvo.

Idealan film može prikazivati zlo, porok i grijeh, ali samo ako to nije svrha sama sebi

Idealan film može prikazivati zlo, porok i grijeh, ali samo ako to nije svrha sama sebi

Piše: Željko Ivković

Od tada do danas crkveno se učiteljstvo obratilo javnosti oko 200 puta u dokumentima koji su se ticali filma. Ipak, najdalje u tome je otišao papa Pio XII. koji je u svome dugom pontifikatu, između ostalog, objavio encikliku o audiovizualnim sredstvima Miranda prorsus (1957.) te skoro 100 puta javno govorio o filmu. Vrhunac su njegova predavanja filmskim djelatnicima o idealnom filmu koja je održao u dva navrata, prije točno 60 godina,1955...

Papa Pio XII. je u svojim obraćanjima predstavnicama svijeta filma nastupio kao mjerodavni poznavalac cjelokupne tadašnje kinematografije i svih problema koji se tiču rada na filmu. Čitajući njegovu ekshortaciju 60 godina poslije, razvidno je da je Papa svoje izlaganje vodio jasnim i očinskim poznavanjem tadašnjih filmskih gibanja, a posebno iznenađuje njegovo znanje u stvarima koje mu, uvjetno rečeno, nisu bliske kao što su, primjerice, tehnike snimanja. U svom obraćanju filmskim djelatnicima, naglašavajući važnost filma, on daje potpuni statistički presjek broja prodanih ulaznica u kinodvoranama za 1954., i to u nekoliko vodećih zemalja. O filmu govori s tehničkog aspekta kao ravnopravni poznavatelj sedme umjetnosti, a s estetske strane izlaže o kvalitetama nove grane umjetnosti.

Također nije zaboravio ni gledatelja koji možda prvi put dolazi pred veliko platno te podsjeća na psihološke zakonitosti kod onih koji redovito idu u kino. Nije propustio govoriti o pitanjima lošeg utjecaja koji film može ostvariti u javnosti. Govoreći o odnosu filma i države, priželjkuje da vlast ustane u obranu morala, ali pritom osobnim vizionarstvom kako filmski djelatnici ne bi upali u zamku cenzure, predlaže im da zrelo prosude i, vođeni osobnom savješću, ozbiljno odluče izbjegavati sve ono što može naškoditi ljudskom dostojanstvu, dobru pojedinca, a osobito mladeži. „Pružite umjesto nedostojnih i pokvarenih filmova dobre i lijepe naslove koji mogu dosegnuti vrhunce umjetnosti“, tražio je papa Pio XII. od svojih suvremenika u filmskoj industriji.

Osobni razvoj i edukacija

Obraćajući se predstavnicima internacionalne unije kinomenadžera, distributera te filmskih djelatnika 28. listopada 1955., za film je rekao da je istodobno i umjetnost kao i diverzija koja ima veliki utjecaj na ljude, i to u smislu njihova osobnog rasta, educiranja te kao takav predstavlja duhovni i moralni imperativ od velike važnosti. Zato je naglasio da film ne smije biti „zapostavljen“ u Crkvi. Pio XII. je smatrao kako biskupi moraju, u skladu sa svojim poslanjem o brizi za povjerene im duše, ukazivati na opće dobro i probleme koje filmovi mogu nositi. Zato je zahtijevao od filmadžija da ne sudjeluju u umjetničkoj dekadenciji i snižavanju granice morala budući da film treba biti u službi napretka pojedinca i zajednice, a ne njegova sunovrata.

Tri osnovna zahtjeva

Govoreći o ideji idealnog filma, Papa je smatrao da idealan film treba biti harmoničan te zadovoljiti tri osnovna zahtjeva: istinitost, dobrotu i ljepotu. U duhu tog zahtjeva Sveti Otac je rad o filmu podijelio u dva žanra: instrukcijski (edukacijski) film te film događanja (akcijski).

Iz današnje perspektive možemo kazati kako je jasno da su, u vremenu kada internet nije bio sveprisutan, informacije koje je pružao jedan film imale veliku važnost.

„U instrukcijskom filmu nesumnjivo je potrebno slijediti idealna načela koja se mogu sumirati u pitanja: što nudi na polju informacija, objašnjenja, dubine, točnosti, mogućnosti shvaćanja te perfektne učiteljske metode i umjetničke forme najvišeg reda“, smatrao je tadašnji Rimski biskup misleći na sve one kulture, rase, folklor, civilizacije, metode ljudskog djelovanja, arhitektonska dostignuća i sve ostalo što će biti prikazano u jednom instrukcijskom filmu.

Govoreći o akcijskom filmu, Pio XII. je istaknuo kako je mnogo teže u takvoj vrsti naslova težiti ka idealnom filmu jer oni predstavljaju svakodnevni život čovjeka, njegove konflikte, strasti i ponašanje. Zato je Papa tražio da se oni zasnivaju na moralnim, društvenim i ljudskim normama, i to bez apsolutne slobode za izbor snimanja.

Religiozni filmovi te predstavljanje zla

Pio XII. je s posebnom pozornošću govorio i o religijskom filmu te filmskom predstavljanju zla. Za religijski film je rekao kako se svaka religijska tema može uzeti u razmatranje, te je naglasio kako svaki film može imati u jednom svom segmentu određeni moment duhovnosti kao što su, primjerice, razgovor s Bogom, obraćanje ili traženje Božje pomoći. Nije nužno imati religioznu temu da bi film bio prožet duhovnošću.

Govoreći o predstavljanju zla u filmovima, Papa je u svojoj ekshortaciji naglasio kako se i u Biblijinalaze stranice na kojima je opisano zlo i njegov utjecaj na svakodnevni život. Zato je bitno da zlo nema posljednju riječ, da se jasno prikaže pojavljivanje, uspon, ali i pad zla.

Idealan film može prikazivati zlo, porok i grijeh, ali samo ako to nije svrha sama sebi. Ako se prikazuje zlo da bi se dublje upoznao život i bolje kontroliralo vlastito ponašanje, tada i takav sadržaj ima svoje mjesto na platnu. Zlo se, prema Papinoj ekshortaciji, ne smije uzvisivati, hvaliti ni opravdavati, nego mora poslužiti da nam se ogadi, pa da se tako još više oplemeni duh.

Idealan film i zajednica

U vezi s utjecajem na zajednicu koju je Sveti Otac podijelio na tri segmenta – obitelj, državu i Crkvu, idealan film mora biti konstruktivan i tek tada postaje prikladno sredstvo za opće dobro.

Papa je naglasio kako obitelj kao osnovna jedinica društva treba biti mali svijet, oaza, zemaljski raj i sve ono što je Stvoritelj želio da ona bude. Zato joj ni filmovi ne bi smjeli nauditi.

Govoreći o odnosu idealnog filma i pravedne države, Papa je istaknuo kako filmaši moraju prihvatiti državu, njezin autoritet te misliti na opće dobro. Državu se ne bi trebalo podrivati subverzivnim filmovima. Također, film treba imati sličan odnos i prema Crkvi, tom plemenitom organizmu, Kristovu tijelu koje objedinjuje sav duhovni život čovjeka bez obzira na granice zemalja. Crkva, kao takva, treba imati respekt filmaša. Ako radnja filma, smatrao je Sveti Otac, zahtijeva da se govori o određenim lošim pojavama (padovima) u Crkvi, onda bi vrlo važno bilo razdvojiti osobu od funkcije i crkvenog ureda da to bude jasno gledatelju.

Postoji li idealan film?

Pročitavši Papinu ekshortaciju, možemo se zapitati postoji li idealan film? Kao odgovor na to pitanje moramo si postaviti upit poštuje li naslov čovjeka i njegovo dostojanstvo, jača li i uzdiže li čovjeka u spoznavanju osobnog dostojanstva, govori li čovjeku o mogućnosti da poveća u sebi darove krjeposti, da na kraju može napredovati od dobroga prema boljemu, služeći se slobodom...

Film mora prenositi gledatelju osjećaj stvarnosti, ali onakve stvarnosti kakve gleda onaj koji zna više od njega i koji se stavlja uz bok gledatelju da mu u slučaju potrebe i pomogne. To se odnosi na sve vrste filmova... Treba samo paziti da se ne upadne u vulgarnost. Ništa ne smeta što neki filmovi umjesto stvarnoga prikazuju zamišljeno. Važno je da se na tome ne ostane. Kao što je san potreban čovjeku da se vrati u realan život, tako i iluzija mora u filmu pomoći da se gledatelj konačno vrati u svakidašnju stvarnost.

Jednom rečenicom se može reći kako idealan film treba zadovoljiti i ukus umjetnika i onoga koji traži pouku i zabavu, ali učinak mora biti takav da na kraju auditorij iziđe iz kinodvorane veseliji, slobodniji i bolji nego kad je ušao.

Osobna ideja traženja idealnog filma traje i danas dok je to tržište zaglušeno tisućama opskurnih filmskih „radnika“ koji koriste situaciju prodora jeftine tehnologije koja cijenu snimanja cjelovečernjeg filma snižava do minimalnih suma. Na svakome je ponaosob i na svačijoj savjesti da probere onu vrstu filmova koje želi gledati, odnosno izbjeći prihvaćajući poticaje kakve je još prije 60 godina ponudio papa Pio XII.

Izumire li film kao medij?

Prečesto se u laičkim, ali i stručnim razgovorima forsira ideja kako je internet uz TV preuzeo primat nad ostalim medijima te bi oni stoga trebali "izumrijeti". Među tim "pokojnicima", između ostaloga, nabrajaju se radiopostaje, tiskani mediji te filmovi za prikazivanje u multipleksima. Međutim, situacija na terenu tvrdi suprotno, radiopostaja je nikad više, tiskani mediji i dalje postoje, a za multiplekse se uvijek traži karta više. Informacije o stanju na kinoblagajnama te basnoslovni novci uloženi u pojedine filmove samo su neki od dokaza kako filmska industrija nije nikad bolje stajala. Može se i reći da od samih početaka vrlo dobro stoji. To su znali i Petrovi nasljednici te su zato dobar dio svojih javnih nastupa i dokumenata posvetili masovnim medijima, a posebno filmu.