Piše: Franjo Topić

Počet ćemo ovaj in memoriam s mišlju Ive Andrića: „Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da nas ni svojom smrću ne mogu obeshrabriti“. Ovaj mali spomen na pokojnog prof. dr. Milenka Brkića bit će po naravi stvari i osoban jer smo bili prijatelji oko 40 godina.

Rođen je 1944. godine u Sarajevu, odrastao je u Bijakovićima, srednju učiteljsku školu završio je u Mostaru, a studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je do kraja radnog vijeka radio kao redovni profesor. Obavljao je dužnosti dekana, ministra prosvjete, znanosti, kulture i sporta BiH, ministra vjera, 1992. izabran je za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH, te 1997. za predsjednika obnovljene Hrvatske narodne zajednice, čiji je zastupnik bio u Parlamentu Federacije BiH. Obnašao je brojne dužnosti u humanitarnom sektoru, jedno vrijeme bio je predsjednik Crvenog križa BiH i Jugoslavije, a bio je angažiran u brojnim kulturnim i humanitarnim organizacijama. Objavio je 12 knjiga i brojne znanstvene i stručne članke, bio je glavni urednik nekoliko stručnih časopisa.

Pokopan je u ponedjeljak, 21. kolovoza u na groblju u Bijakovićima, a sprovodne obrede predvodio je biskup mons. dr. Pero Sudar uz koncelebraciju više svećenika i nazočnost obitelji, brojne rodbine i prijatelja.

 „Ustaško“ dijete

Život Milenka Brkića je primjer kako je život dar Božji i kako je moguće postići puno u životu unatoč teškim okolnostima. Kao malo dijete ostao je siroče. Partizani su mu ubili oca koji je bio domobran. Milenko, braća Veselko i Ilija te sestra Zorka rasli su kao djeca „ustaše“, a uz to kao vjernici u komunističkoj i ateističkoj totalitarnoj Jugoslaviji. Većina djece u njegovu razredu u Bijakovićima bila su siročad (od 42 djece 40 je bilo bez oca), jer su partizani i „antifašisti“ ubijali bez suda sve koji su imali bilo kakve veze s Nezavisnom Državom Hrvatskom, a često je bilo dovoljno da si samo Hrvat i da si živio u to vrijeme. Ovih dana bio je Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i o tome se neće ni sada govoriti ili se samo usputno govori. I većina zločinaca ni do danas  nije ni imenovano a kamoli procesuirano i osuđeno. Kao što je to jedan od tadašnjih i vječnih udbaša Manolić pravdao, pa oni su bili „protiv države“, od kard. Stepinca pa dalje do Brkića i bezbrojnih nevinih ljudi. Tako državni „antifašistički zločini“ nisu smatrani onda, a praktično ni danas zločinima jer se ljude ubijalo u ime nove komunističke ideologije i nove države na „antifašistički način“.

Vjernik

To je bio ogroman  kamen o vratu majci Jeleni i cijeloj obitelji, a živjelo se siromašno. Često nije ni bilo kruha, a kamoli čega drugoga. Milenko se školovao u Bijakovićima, Mostaru, završio filozofski fakultet u Sarajevu, postao srednjoškolski profesor, a onda i sveučilišni. Pa je uz sve to bio i dekan fakulteta, a kasnije i ministar kulture i obrazovanja BiH te ministar vjera. Uz sve to Milenko je bio vjernik te se crkveno vjenčao sa svojom Anđelom Kristić iz Kiseljaka. Oni su krstili sve četvero djece. Imao je sreće da se kao student sprijateljio s vlč. Lukom Brkovićem, nekoć kapelanom a onda i župnikom na Marin Dvoru u Sarajevu, koji mu je bio prijatelj, podrška i duhovni asistent cijeli život. A Milenko je njega uvodio u civilno društvo, pogotovo u sveučilišne krugove.

Predsjednik HDZ-a

Dobro je ponoviti neke važne točke na Brkićevu životnome putu, jer su po mnogo čemu znakovite i poučne. Mnogi ljudi ne znaju činjenice, mnogi su zaboravili, a neki se neće sjetiti i govoriti, jer im činjenice ne odgovaraju. Njegov život i rad su svojevrsna paradigma Hrvata, Bosanca i Hercegovca. On je lako povezivao i pomirivao Hercegovinu i Bosnu i hrvatstvo i vjeru. U BiH je umijeće biti svoj, imati identitet ali ne u suprotnosti s drugima nego u harmoniji s drugima. Komunistička floskula je prazna: nije važno tko si (tj. koje si nacije i vjere), važno je da si čovjek. Onaj tko nema vlastitog identiteta, nije prava osoba, on je samo jedinka bez-imena i bez-lica(n). Brkić je gajio dobre odnose s fratrima a i biskupijskim svećenicima.

Prof. Brkić je bio kandidat za prvog predsjednika HDZ BiH (1990), no postao je predsjednik HDZ 1992. Bio je samo osam mjeseci jer se nije slagao s Tuđmanovim idejama o podjeli BiH i o marginaliziranju bosanskih Hrvata. Svjedoci smo da je bio ustrajan u stavu da je cijela BiH i hrvatska zemlja i da je interes bh. Hrvata kao i Republike Hrvatske cjelovita BiH. Brkić je znao graditi odnose i s pripadnicima drugih naroda, što je u BiH od kapitalnog značenja. Predsjednik Brkić je pokušavao da HDZ dograđuje prijateljstvo s SDA – SDS je jasno kazao oružjem da ne želi ništa zajedničko – radi zajedničkog otpora srpskoj agresiji, ali se to nekima u Zagrebu nije sviđalo. I stoga je smijenjen. Dobro se sjećam toga sastanka u Ljubuškom 15. 9. 2014. na kojem je prvi put javno nastupio novi izvršni direktor HDZ RH dr. Ivić Pašalić sa zadatkom od predsjednika Tuđmana da izvrši smjenu Brkića. Uz Pašalića i Matu Boban, Jozo Marić je bio udarna igla toga udara. Badava su neki pozivali kao npr. pokojni hercegovački provincijal fra Drago Tolj da se to ne radi. Znalo se kud to vodi, ali spasa nije bilo. Kasnije je Boban postao predsjednik HDZ-a.

U Napretku

Nezadovoljan HDZ-ovom politikom i tražeći bolja rješenja za bh. Hrvate i BiH, obnovio je Hrvatsku narodnu zajednicu, koja je osnovana 1906. i bila prva hrvatska politička stranka u BiH na čelu s poznatim travničkim odvjetnikom Jozom Sunarićem. Trebalo je puno truda i rada da HNZ uspije, ali nije postigla velike rezultate osim što je Brkić izabran u Federalni parlament. Zatim je osnovao privatni fakultet koji je prerastao u sveučilište koje postoji u Bijakovićima/Međugorju (Zanimljivo da se nalazi u ulici Blajburških žrtava).

Milenko Brkić je bio vrstan organizator i odlično je poznavao  metodologiju uprave i državnu administraciju. Bio je cijenjen od kolega i studenata. Bio je u Pedagoškom vijeću Katoličkih škola. Na traženje Inicijativnog odbora za obnovu Napretka, Ordinarijat vrhbosanski i tadašnji delegat administratora nadbiskupije prof. dr. Mato Zovkić (na sugestiju autora ovih redaka) predložio je prof. Brkića, uz Miru Lasića, za kandidata za predsjednika HKD Napredak. Brkić je odlučio da se ne kandidira za predsjednika, ali je izabran za dopredsjednika na obnoviteljskoj skupštini 1990.

Obiteljski čovjek

Brkić je sa suprugom Anđelom imao i ima  četvero djece. Djeca su dobro odgojena i dobro obrazovana. Marko je bio bogoslov Vrhbosanske nadbiskupije, te je završio i magistrirao teologiju a sada radi na Hercegovina sveučilištu. Josip je bio veleposlanik u Španjolskoj, a sad je zamjenik ministra inozemnih poslova BiH. Jelena je magistrica znanosti i predaje na Sarajevskom univerzitetu, Ana-Marija (Anjo) živi i radi u Hercegovini. Drugovali smo godinama, a bio sam čest gost i obitelji. Rat je poremetio mnoge stvari, pokidao ljudske veze i  upropastio puno štošta, pa smo se i mi premalo viđali, jer su Brkići odselili u Studence/Ljubuški.