Priredila: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Gospa kao najbolji izričaj Božje umjetnosti na zemlji, postala je i najbolji izričaj Božje umjetnosti na nebu, na koje ju je uznio njezin Sin. Postala je umjetnica i ures neba koji inspirira stoljećima Božji narod na zemlji…

Nadahnuće svima
Dok smo se provlačili kroz razne grane umjetnosti uvidjeli smo kako je konstantna inspiracija upravo Bogorodica, Blažena Djevica Marija, bilo da je riječ o nekoj vrsti likovne umjetnosti – kiparstvu, slikarstvu; glazbi, filmu, arhitekturi, književnosti…

Kroz tu šumu remek-djela nemoguće bi bilo predstaviti ih sve, stoga donosimo neka od najistaknutijih u likovnoj i glazbenoj umjetnosti…

Velik broj kompozitora u povijesti koji su u kršćanskoj vjeri nalazili nadahnuće za stvaranje imaju neko djelo posvećeno Mariji. Neki od njih na tom su se području osobito istaknuli: G. O. Pitoni je 250 puta uglazbio Marijin hvalospjev Magnificat (Veliča), O. di Lasso sa stotinu skladbi istog hvalospjeva, ili Johann Pachelbel s 96 takvih za orgulje, Gregor Joseph Werner s 44 Salve Regina (Zdravo Kraljice), Nicola Zingarelli koji ima 18 skladbi Stabat Mater (Stala Majka). I kao što smo spomenuli, neki su u skladbi o Mariji dosegnuli svoj stvaralački vrhunac, poput Pergolesija i njegove Stabat Mater koja predstavlja njegovo najbolje sakralno djelo. Također, Bachov Magnificat jedno je od njegovih istaknutijih djela…

Pieta
U izdvajanju „najboljih od najboljih“ započet ćemo s kiparstvom. Prema mnogima, najveće umjetničko djelo ikada jest Michelangelova Pietà, koja se danas nalazi u bazilici Sv. Petra u Rimu, a isklesana je mješavinom nekoliko kiparskih stilova.

Sam pojam „pietà“ znači „žalovanje“, ali i „pobožnost“, te se koristi kako bi se opisala umjetnička djela koja prikazuju mrtvog Isusa u rukama njegove majke, nakon što su ga skinuli s križa. Michelangelova skulptura (1497. – 1500.) prikazuje Bogorodicu Mariju kako drži tijelo svoga Sina u krilu. Djelo očituje enormnu razinu vještine za umjetnika od svega 25 godina i oponaša nježnu ljepotu i krajnju smirenost grčkih i rimskih statua.

Riječ je o javnom djelu koje je naručio francuski kardinal Jean de Billheres za svoj sprovod, te je ujedno prvi potpisani rad ovog najvećeg umjetnika visoke renesanse (potpis je moguće uočiti preko prsa Djevice Marije).

Sama tema do tada je bila slabo poznata u Italiji, no uklopila se u sve jače štovanje Gospe u 15. st.

Skulptura predstavlja mladoliku Mariju koja oplakuje Isusa u svom naručju, tvoreći na taj način jasnu piramidalnu kompoziciju na ovalnoj bazi. Michelangelova ljupka Gospa koja sjedi na Golgoti predstavlja Crkvu kao vrata prema Nebesima. Kada su, prema predaji, umjetnika kritizirali da je prikazao Gospu previše mladom, on je odgovorio: „Jeste li znali da čedne žene duže izgledaju mlado od onih koje to nisu? Koliko je to više u slučaju Gospe koja nikada nije doživjela ni najmanje raskalašenu želju koja bi promijenila njezino tijelo?“

Na ovom prikazu nema isticanja emocija kao kod njemačkog Andachtsbilda (njemački izraz koji se često koristi u povijesti umjetnosti za kršćanske pobožne slike osmišljene kao pomoć za molitvu ili kontemplaciju), jer se cilj prikaza pomiče sa suosjećanja Gospine tuge na središnji misterij kršćanstva: Isusa Otkupitelja.

Michelangelo je Gospin lik preuzeo iz djela Jacopa della Quercia (tijelo) i Verrochija (otmjeno lice i dekorativna draperija). U odlikama djela isklesanog iz jedne ploče mramora, vijugavo Isusovo tijelo leži preko Marijinih koljena ogrnutih velikim ogrtačem, dok njezina ruka ponavlja taj položaj svojom ispruženom lijevom rukom. Ogrtač koji kao da teče preko Gospina tijela omogućio je Michelangelu fizički povezati Gospu s Isusom čime je istaknuo njihovu duhovnu vezu.

Od nastanka 1499. ova Michelangelova Pietà pobudila je u mnogima osjećaje i vjeru te nadahnula razne imitacije.

Ipak, bilo je i onih koji su imali drugačije „mišljenje“. Naime, skulpturu je 1972. brutalno napao mađarski geolog Laszlo Toth, i s 12 udaraca čekićem odbio Gospinu lijevu ruku, oštetio nos, bradu i lijevo oko. Restauracija je trajala 10 mjeseci, a potom je statua stavljena iza neprobojnog stakla.

Sikstinska Madona
Kada je pak riječ o slikama, tu je teže izdvojiti jednu, ali istražujući o ovoj temi uvidjeli smo kako je možda najpoznatija i najčešće reproducirana Raffaellova Sikstinska Madona.

Raffaello Santi, iako je živio relativno kratko (umro je u dobi od 37 godina), stvorio je veliki umjetnički opus, a povjesničari umjetnosti ističu kako je upravo slika Sikstinska Madona njegovo posljednje djelo.

Nastalo je 1512. kada mu je papa Julije II. dao zadatak realizirati nekoliko radova za benediktinsku samostansku crkvu Sv. Siksta u Piacenzi. Ondje je dva stoljeća Sikstinska Madona stajala potpuno nezamijećena... Godine 1754. kupio ju je saski izborni knez i poljski kralj August III. Lokalne vlasti nisu bile za to da se Raffaellovo djelo iznese iz Italije. Tek poslije intervencije tadašnjeg Pape, koji je i odobrio kupovinu, Madonna je stigla u Dresden. Ondje je, prije svega zahvaljujući pjesnicima romantizma, postala poznata u cijelom svijetu. Svojevremeno ju je Goethe opisao kao „iskonski odnos između majke i djeteta“, a Tolstoj i Dostojevski imali su njezinu reprodukciju u svojim sobama. Sikstinska Madona postala je poznata i slavna tek polovicom 19. stoljeća, prije čuvene Leonardove Mona Lise koja je postala popularna tek 1911.

Tijekom Drugog svjetskog rata nacisti su ju sklonili na sigurno zajedno s mnogim drugim remek-djelima iz drezdenskog muzeja. Sklonište su po završetku rata otkrili ruski vojnici – drezdenska riznica bila je u zabačenom kamenolomu. Sikstinska Madonna čuvana je u drvenom sanduku, a sve ostale slike – bile su bačene na zemlju. Zajedno s tisućama drugih slika ona je prebačena u Moskvu, gdje je čuvana sljedećih 10 godina. Sada se nalazi u Umjetničkoj galeriji starih majstora u Dresdenu.

Rađena je tehnikom ulje na platnu, s namjenom biti oltarskom slikom. Riječ je o klasičnoj trokutnoj kompoziciju koja ima kružni tok. Najviše mjesto zauzima Bogorodica s Djetetom Isusom, čiji je lik rađen tako da se vidi kako on već naslućuje svoje stradanje. S desne strane je Sv. Barbara s kulom kao njezinim prepoznatljivim simbolom, dok je s lijeve strane Sv. Siksto, kome je posvećena crkva. U najnižoj zoni su dva anđela. Sve je kao na pozornici, uokvireno zelenim draperijama, koje u kršćanstvu simboliziraju otkrivenje ili, često, platno u koje će Krist po smrti biti umotan, što bi moglo korespondirati s njegovim licem svjesnim stradanja.

Ave Maria
S likovne umjetnosti prelazimo na onu glazbenu, u kojoj možemo uživati samo sluhom. Izdvojili smo minijaturno remek-djelo austrijskog skladatelja Franza Schuberta Ave Maria, koje već gotovo dva stoljeća budi posebne emocije kod slušatelja, ali i izvođača diljem svijeta. Neobično dirljiva melodija pronalazi odgovor u duši i profesionalnog glazbenika i amatera koji ne zna note.

Kako je u članku Ave Maria: glazbena molitva napisaoAnto Kovačić, Ave Maria kao skladba najprije se pojavljuje u gregorijanskom koralu, te kao glazbeno djelo nema diskontinuiteta. Brojni su kompozitori skladali ovu molitvu, a među njima su imena poput Palestrine, O. di Lassoa, Verdija, Rossinija, Mozarta, Brucknera, Mendelssohna, Liszta, Brahmsa i drugih. No, danas su možda najpopularnije Ave Maria Franza Schuberta i Bach – Gounodova.

Usredotočit ćemo se na Schubertovu, koja nije izravno nastala kao skladba na tekst molitve Zdravo Marijo. Schubert je poznat najviše po svojim solo-pjesmama, koje je skladao na stihove poznatih pjesnika. Iz njemačkog prijevoda djela Waltera Scotta Gospođica s jezera (Lady of the Lake) komponirao je ciklus od pet pjesama. Ono što je danas općepoznato kao Schubertova Ave Maria zapravo je jedna od tih pet, naslovljena Ellens Gesang III. Sadržaj pjesme je vapajno-molitvenog karaktera, a svaka strofa počinje i završava riječima Ave Maria. To je navelo nekoga (možda Schubertova brata Ferdinanda) da Scottove stihove zamijeni latinskim tekstom Zdravomarije. U toj se verziji ova Schubertova pjesma danas najčešće izvodi.

Ellens dritter Gesang pjesma je za sopran i klavir, D 839, opus 52 No. 6, iz 1825., te je postala jedna od najpoznatijih njegovih skladbi. Zamjenski naziv, koji je tek kasnije pridodan, nastao je jer tekst počinje s riječima Ave Maria (Zdravo Marijo).

Kroz preturanje po umjetničkim riznicama moglo se uvidjeti koliko je uistinu nebrojeno mnogo djela posvećeno Djevici Mariji, najizvrsnijoj ženi, i to ne samo iz domena spomenute tri vrste umjetnosti nego i šire. Marija je bila, jest i ostat će ona koja nadahnjuje, stoga svjetska umjetnost – iako trenutno rekli bismo u nekom limbu – ne treba brinuti za buduća remek-djela nadahnuta njom, a do tada se može napajati ovim drevnim…