Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Odgovarajući izazovima suvremenoga svijeta te imajući na umu velike promjene koje se događaju na različitim poljima ljudskoga života, Crkva je kroz cijelo 20. stoljeće nastojala ići u korak s vremenom. Nekada je to činila s više, nekada s manje uspjeha, ali se trudila ponuditi odgovor na događanja i procese u društvu. To je osobito do izražaja došlo s Drugim vatikanskim saborom. Osim Dekreta Optatamtotius o odgoju svećeničkih kandidata u sjemeništima, sve je više uvidjela i potrebu cjeloživotnog učenja, napredovanja, istraživanja i izgradnje zaređenih svećenika, osobito u prvim godinama njihove službe. U proteklih 70-ak godina Sveta Stolica, ali i pojedine biskupske konferencije izdale su mnoštvo dokumenata, među kojima se posebno izdvaja Ratio fundamentalis, koji su za cilj imali pomoći prezbiterima u njihovoj cjelokupnoj izobrazbi, kako na intelektualnoj, isto tako i na duhovnoj razini.

Odgovarajući na tu potrebu, pojedine biskupije na različite načine mogu provoditi programe trajne formacije. Iako je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i prije bilo određenih susreta svećenika do 10 godina misništva, od 2020. ustalio se jedan novi format u vidu dvodnevnog seminara koji se održava u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. „Osnovni je cilj seminara približiti pojedine teme koje su povezane sa svećeničkim životom i poslanjem i razmijeniti mišljenja u plodnoj komunikaciji koja doprinosi ljudskoj i duhovnoj izgradnji svakog svećenika te jačanju zajedništva i druženja u bratskom ozračju“, navedeno je u dopisu iz Ordinarijata 2021. upućenom sudionicima trajne formacije što u bitnome odražava svrhu organiziranja ovog seminara koga moderira generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić. Zamišljeni koncept trajne formacije svećenika do 10 godina misništva sastoji se od dviju komponenti: intelektualne i duhovne. Prva se ostvaruje kroz obrađivanje unaprijed zadanih tema i nekoliko predavanja te rada u skupinama, a druga pomoću trenutaka zajedničkog sudjelovanja u molitvi Časoslova i slavlja sv. mise.

Organiziranje i sudjelovanje na jednom ovakvom seminaru treba prije svega gledati kao na potrebu osnaživanja samih sudionika, a ne kao puko izvršavanje slova zakona.

Organiziranje i sudjelovanje na jednom ovakvom seminaru treba prije svega gledati kao potrebu osnaživanja samih sudionika, a ne kao puko izvršavanje slova zakona. Imajući u vidu brzinu kojom se svijet mijenja, nove spoznaje, razvoj tehnologije, različite pojave u društvu pa i u samoj Crkvi, razvidno je kako jedna ovakva inicijativa služi za osobnu izgradnju mladoga svećenika. Tko ozbiljno shvaća svoju službu, njemu je jasno kako ne može ostati samo na osnovnom filozofsko-teološkom studiju, nego da on sam mora biti protagonist vlastita usavršavanja, a da mu biskup i institucije biskupije trebaju pružiti dodatnu mogućnost za izgradnju. Kao što ozbiljan liječnik ne može ostati na osnovama koje je naučio studirajući medicinu, nego se zbog naravi posla mora dodatno usavršavati, čitati, sudjelovati na seminarima, konzultirati stručnu literaturu i proći specijalizaciju, slično bi i jedan svećenik morao pripaziti na svoj intelektualni i duhovni život. „Trajnom formacijom svećenik stječe teološku kvalificiranost, sposobnost za vrjednovanje pastoralne prakse, stručna umijeća, učenje kroz cijeli život, sposobnost za skupni rad te uravnotežen osobni i stručni identitet“, navedeno je u dokumentu Formacija svećeničkih kandidata – Načela i smjernice u broju 144, koji je izdala Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine 2014., a u komu je cijelo jedno poglavlje posvećeno upravo trajnoj formaciji svećenika.

U spomenutom dokumentu objašnjen je i razlog zbog čega je ova formacija namijenjena svećenicima do 10 godina misništva. „Tijekom prvih godina nakon ređenja svećenike bi trebalo uglavnom poticati u pronalaženju uvjeta života i služenja koji bi im omogućili da provode u praksu ideale koje su prihvatili za vrijeme sjemenišnog odgoja. Te prve godine najodlučnije su za budućnost. One zahtijevaju skladno dozrijevanje da se svećenici odupru, s vjerom i jakošću, u trenutcima poteškoća“ (br. 147), napisano je u načelima i smjernicama s jasnom nakanom kako su temelji najvažniji, ali da se ne smije zanemariti ni nadogradnja usvojenog znanja. O tome je mlađim kolegama na početku seminara 2021. govorio i mons. Ćosić te im je tada poručio: „'Svaki čovjek po prirodi teži znanju.' Ako je Aristotelova tvrdnja točna, a jest, onda možemo zaključiti da znanje nije nekakav dodatak životu, nego uvjet da bismo mogli živjeti. Odatle slijedi dvostruka potreba od kojih svaka ima svoj cilj: s jedne strane, potreba ponavljati stečeno zvanje s ciljem da ga se ne zaboravi, i s druge, stjecati novo znanje s ciljem da se može odgovoriti na uvijek nove izazove. Tako je, najjednostavnije rečeno, nastala ideja o permanentnom obrazovanju, koja je u svojoj bîti zov sadašnjeg trenutka, ali s pogledom na budućnost.“

Tko ozbiljno shvaća svoju službu, njemu je jasno kako ne može ostati samo na osnovnom filozofsko-teološkom studiju, nego da on sam mora biti protagonist vlastita usavršavanja, a da mu biskup i institucija trebaju pružiti dodatnu mogućnost za izgradnju.

Iako je seminar namijenjen prvotno svećenicima koji su u prvom desetljeću svoje službe, pojam trajna formacija ne isključuje ni ostale prezbitere, kako one u zrelim godinama službe, isto tako i one koji se nalaze u  poodmakloj fazi života ili su u mirovini. Za njih, za sada, ne postoje na razini nadbiskupije sustavni seminari izuzev nekoliko godišnjih susreta na kojima su pozvani svi svećenici (sabor, korone i susret dijecezanskih svećenika). Istini za volju valja priznati da dio te generacije svećenika sudjeluje na Teološko-pastoralnom tjednu početkom svake godine u Zagrebu. Međutim, vidljiva je sve veća potreba za teološko-duhovno-pastoralnim usavršavanjem prezbitera koji su „probili“ granicu od 10 godina misništva jer kod njih, kao i kod ljudi u drugim zanimanjima i pozivima, može doći do zamora, iskustva razočarenja, osjećaja letargije, svojevrsne zasićenosti te „sagorijevanja“ (tzv. burnout sindroma). Ako se tomu doda i činjenica da je znatan dio njih prošao rat i poraće te kako je djelovao ili djeluje na župama s malim brojem vjernika, sigurno im je potrebna prije svega duhovna podrška, a zatim i usavršavanje na ljudskoj, intelektualnoj i pastoralnoj razini kako se ne bi pretvorili samo u graditelje i obnovitelje zgrada, nego u izgraditelje živog organizma kakav je Crkva.

I na kraju, seminar trajne izgradnje svećenika do 10 godina misništva osim što nudi duhovno-intelektualni sadržaj, izvrsna je prigoda i za izgradnju bratskog zajedništva, razmjenu ideja, ali i nuđenje nekih perspektiva za budućnost. Stoga je to, kako bi Latini rekli, „condicio sine quanon“ – „uvjet bez koga se ne može“ u cjelokupnom usavršavanju zaređenih službenika Crkve.