Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Odnos vjere i razuma, teologije i filozofije, a posljedično i drugih znanosti krajem drugog tisućljeća, često je bio isključiv i prividno nespojiv. Stoga je Ivan Pavao II. čak 12 godina sustavno radio na enciklici kojom je želio pomiriti takva stajališta, što je vidljivo iz prve rečenice kojom započinje Fides et ratio: „Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine. Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju i njega kako bi spoznavajući i ljubeći njega, prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi.“

Spoznati sebe i stvari oko sebe
Sama enciklika osim uvoda i zaključka sastoji se od sedam poglavlja: Očitovanje Božje mudrosti; Vjerujem da bih razumio; Razumijem da bih vjerovao; O odnosu vjere i razuma; Prosudbe učiteljstva u filozofijskom području; Uzajamno djelovanje između teologije i filozofije te Današnji zahtjevi i dužnosti. Već letimičnim pogledom naslova pojedinih poglavlja jasno je vidljiva nakana Svetog Oca ukazati na povezanost razuma i vjere, ali i ponuditi neka konkretna rješenja kako bi se cijelo čovječanstvo razvijalo u duhu istine.

U prvim brojevima enciklike snažno je istaknuta potreba samosvijesti koja se zrcali kroz spoznavanje samog sebe, ali i stvari i pojava oko nas. U tom kontekstu naglašeno je kako su temeljna ljudska pitanja o podrijetlu, smislu života, očekivanjima nakon smrti zajednička svima bez obzira na različite kulture i tradicije. Samim tim filozofija, kao ljubiteljica mudrosti, i teologija tragaju za odgovorima koji su egzistencijalni. „Crkva, sa svoje strane, ne može učiniti drugo negoli visoko cijeniti posao razuma, kako bi dospjela do onih odluka koje sam ljudski život čine časnijim. Ona sama, naime, u filozofiji opaža put kojim se spoznaju glavne istine koje se tiču ljudskoga života. Istodobno filozofiju drži nužnim oruđem pomoću koga bi razum dublje istražio vjeru i istina se evanđelja podijelila onima koji je još nisu upoznali“ (br. 5), navedeno je u dokumentu uz napomenu kako su sloboda ljudskog razuma i mogućnost promišljanja dovele i do različitih pojava u kojima se u pitanje dovelo i ono što se nekoć činilo sigurnim. Kao posljedicu takva stava papa Wojtyla vidio je pojavu agnosticizma i relativizma koji mogu odvesti do skepticizma.

Vječnost ulazi u vrijeme
Nasuprot tomu, Crkva u traganju za istinom svako svoje razmišljanje temelji na Bogu te je po utjelovljenju Isusa Krista vječnost ušla u vrijeme. „Kristova istina, dakle, izražena u objavi, nije više ograničena okvirima mjesta ili kultura, nego se otkriva svakom čovjeku i ženi koji je hoće obuhvatiti kao potpuno valjan govor koji životu daje smisao“ (br. 12), pojašnjeno je u enciklici uz napomenu kako se do te istine dolazi i uporabom razuma: „U pomoć razumu, koji traži razumijevanje otajstva, pritječu također znakovi prisutni u objavi. Oni pomažu da se istina dublje ispita i da duh uzmogne sam iz sebe istraživati unutar otajstva“ (br. 13). Samim time prema učiteljstvu Ivana Pavla II., za razumijevanje objave nužno je korištenje razuma te je to još jedan pokazatelj kako se vjera i razum ne isključuju. Osobito je tu povezanost objasnio kroz poglavlja Vjerujem da bih razumio i Razumijem da bih vjerovao. Naime, na temelju svetopisamskih primjera, prije svega mudrosne literature Staroga zavjeta te učenja apostola Pavla, čovjek je prikazan kao tražitelj istine s tim da Apostol naroda suprotstavlja „mudrost ovoga svijeta“ onoj koju je Bog očitovao u Isusu Kristu. Dubina objavljene mudrosti kida uobičajene granice naših razmišljanja jer je ona ne mogu prikladno izraziti (usp. br. 23). Stoga je Sveti Otac svjestan rizika koji može proizići iz ovog suprotstavljanja. „Povezanost između vjere i filozofije u propovijedanju raspetoga i uskrsloga Krista nailazi na hrid o koju se može razbiti, ali preko koje se može otvoriti beskonačni prostor istine. Tu se jasno pokazuje granica između razuma i vjere, a na sličan način postaje jasnim i mjesto gdje se oboje može susresti“ (br. 24), pojašnjeno je u Fides et ratiju uz dodatak kako nije dovoljno samo vjerovati da bi se istina razumjela, nego je potrebno i razumjeti kako bi se vjerovalo. Čovjek uporabom razuma dolazi do spoznaja, a urođenu čežnju za Bogom iskazao je na mnogovrsne načine, i to kroz različite vrste umjetnosti, ali na osobit način pomoću filozofije koja je u sebi sabrala ovo kretanje i sveopću ljudsku želju izrazila pomoću svojih sredstava i prema vlastitoj znanstvenoj uporabi (usp. br. 25). Uporaba razuma čovjeka stalno tjera na traženje istine i to ga može dovesti do Boga. „Sama sposobnost traženja istine i ispitivanja već po sebi daje prvi odgovor. Čovjek ne bi počeo istraživati ono o čemu baš ništa ne zna ili ono što bi držao neprohodnim. Samo nada da će doprijeti do nekakvih odgovora može ga navesti na prvi korak“ (br. 29), istaknuo je Ivan Pavao II.

Odnos teologije i filozofije kroz povijest
Polazeći iz katoličke perspektive, Wojtyla je dosta pozornosti posvetio odnosu teologa prema filozofiji, počevši od crkvenih otaca, srednjovjekovnih filozofa pa do suvremenih mislilaca. Pri tome je ustvrdio kako je stav nespojivosti kršćanstva i filozofije, odnosno vjere i razuma, zastupao jako mali broj ranokršćanskih mislilaca, ali da je većina držala kako je moguć sklad između ovih dviju stvarnosti te je pri tome nabrojao velika i svetačka imena iz povijesti Crkve: Justina, Klementa Aleksandrijskog, Augustina, Tomu Akvinskog, Anzelma, Bonaventuru i brojne druge.

Slijedeći misli spomenutih velikana i učiteljstvo Katoličke Crkve kroz povijest, a osobito u zadnja dva stoljeća, donosilo je prosudbe u filozofijskom području. „Crkva ne izlaže svoju vlastitu filozofiju, niti preporuča bilo koju pojedinačnu filozofiju na štetu drugih (…), ali je uloga učiteljstva suprotstaviti se otvoreno i snažno kada sumnjive filozofske tvrdnje prijete opasnošću da se objava ne shvati ispravno i kada se šire lažna i kriva mnijenja koja siju teške zablude, zbunjujući jednostavnost i iskrenost vjere Božjega naroda“ (br. 49), naveo je Ivan Pavao II. te je poimence spomenuo neke od filozofijskih pravaca koje je Crkva kritizirala: fideizam i radikalni tradicionalizam zbog njihova nepovjerenja u naravne sposobnosti razuma, a s druge strane racionalizam i ontologizam jer su naravnom razumu pripisivali ono što se može spoznati samo u svjetlu vjere (usp. 52), a da je zauzimala obrambeni stav po pitanju: fenomenizma, agnosticizma i imanentizma, kao i filozofije marksista i bezbožna ateizma te evolucionizma, egzistencijalizma i historicizma (usp. 53).

Uz to je progovorio i o opasnosti suvremene teologije ići za racionalizmom, osobito kad se mišljenja koja su u filozofijskom smislu valjana, drže propisima za teologijsko istraživanje te fideizmom koji ne priznaje vrijednost racionalne spoznaje i filozofijskog znanja za razumijevanje vjere, niti za sposobnost vjerovanja u Boga koji može dovesti do „biblicizma“ koji čitanje Svetoga pisma i njegovo tumačenje drži jedinim kriterijem onog podudaranja koje se tiče istine (usp. br. 55).

Uzajamno djelovanje
Fides et ratio Ivan Pavao II. napisao je s ciljem „pomiriti“ vjeru i razum te teologiju i filozofiju koje jedna drugu trebaju nadopunjavati. Teologija je kao znanost o vjeri uređena na temelju dvojaka metodološkog načela: auditus fidei (slušanje vjere) i intellectus fidei (razumijevanje vjere). „Što se tiče prikladne priprave za auditus fidei, filozofija teologiji donosi svoju osobitu pomoć kada razmatra strukturu spoznaje i osobne komunikacije te poimence različite oblike i funkcije jezika. Jednaka je važnost koju donosi filozofija da bi se prikladnije razumjeli crkvena predaja, iskazi učiteljstva i mišljenja velikih učitelja teologije; ovi se, naime, često izražavaju kroz one misli i oblike mišljenja koje su preuzeli od neke određene filozofijske tradicije“ (br. 65), pojašnjeno je u enciklici te je navedeno da je za razumijevanje vjere potrebno: „Da božanska istina 'koja nam je izložena u Svetom pismu shvaćenom u skladu s naučavanjem Crkve' ima vlastitu razumljivost koja je logički tako dosljedna da se predstavlja kao prava mudrost. Intellectus fidei jasnije pokazuje ovu istinu, stvarajući, ne samo logičke i pojmovne strukture iskaza od kojih je složeno naučavanje Crkve, nego također, i to ponajprije, ističući spasenjski smisao koji takvi iskazi sadrže za pojedince i za čovječanstvo“ (br. 66). Zato je prema Wojtylinim riječima, važan studij filozofije na teološkim učilištima. Ideal koji treba postići je da se filozofi i teolozi ravnaju samo prema autoritetu istine te satkaju filozofiju usklađenu s Božjom riječju. Ova će filozofija biti mjesto na kome će se sastati ljudske kulture i kršćanska vjera, ona će biti mjesto sporazumijevanja između vjernika i nevjernika (usp. br. 77).

Na kraju enciklike progovorio je i o nekim zahtjevima i dužnostima koji se stavljaju pred filozofiju i teologiju, koji su bili aktualni prije 25 godina, a većina je i danas. Neka od temeljnih pitanja koja se tiču svakog čovjeka traže pomoć filozofije u što boljem razumijevanju poput: čovjeka koji je stvoren na sliku Božju, postojanja moralnog zla, smisla života… Stoga bi filozofija u sveprisutnoj „krizi smisla“ trebala otkriti mudrosnu širinu u traženju novog i sveobuhvatnog smisla života (usp. br. 81) te do spoznaje istine doći podudaranjem stvari i uma (usp. br. 82). Ta dva zahtjeva, prema Wojtyli, donose i treći: filozofiji je potrebna uistinu metafizička narav koja može nadići iskustvene danosti tako da, tražeći istinu, može doprijeti do nečega apsolutno krajnjeg i temeljnog (usp. br. 83). No, uz to je pobrojao i opasnosti koje prijete suvremenoj filozofskoj misli: eklekticizam, historicizam, scijentizam, pragmatizam i nihilizam.

Enciklika Fides et ratio sigurno je jedno od najsustavnijih djela svetog pape Ivana Pavla II., u komu je na sveobuhvatan način pokušao pomiriti vjeru i razum, teologiju i filozofiju, što je vidljivo i iz njegovih riječi: „Sasvim je očita uloga koju filozofijsko mišljenje ima u razvijanju kulture i ravnanju osobnim i društvenim običajima. Ono može puno učiniti također u pogledu teologije i njezinih različitih disciplina, a što se uvijek jasno ne opaža. Zbog toga smo držali prikladnim i nužnim potvrditi važnost filozofije za razumijevanje vjere i onih granica s kojima se sudara kada zaboravi ili zaniječe istine objave. Crkva je najdublje uvjerena da si vjera i razum 'uzajamno pomažu', dok jedno za drugo istodobno imaju funkciju kritičke i pročišćavajuće prosudbe te su si ujedno poticajem za daljnje istraživanje i produbljivanje“ (br. 100).