Vjera u Drežnici


Blizu Jablanice, ali u sastavu mostarske općine, uz tok rijeke Drežanjke, smjestila se župa Drežnica, posvećena Svim svetima. Jedno od najljepših bh. podneblja, skroman broj vjernika i bogat duhovni rasadnik, neke su od njezinih odlika.

Piše: Josipa Prskalo

No, ova župa ima i svoju ranu nastalu s 8. na 9. rujna 1993. u mjestu Grabovica kada je izvršen zločin nad civilima katolicima.
Ona je od Jablanice udaljena nekih 20 minuta do pola sata, ali i to vrijeme nam je ugodno prošlo u društvu s upraviteljem župe, don Milom Vidićem, župnikom u Jablanici i profesorom na Teološko-katehetskom institutu u Mostaru i jablaničkim bogoslovom Tomislavom Rajićem.

Smijeh je lijek

Po dolasku u crkveno dvorište dočekala su nas dvojica župljana Ante i Vinko Jurić, za koje se župnik šali „mladost moja“ – budući da su to najmlađi župljani, iako su u mirovini, a oni dodaju „spala knjiga na dva slova“ – „bit će opet, da'će Bog“, optimističan je i pun vjere don Mile.

Kad smo se predstavili ovim raspoloženim vjernim župljanima rekli su da glede politike – ne znaju ništa, a glede samog Katoličkog tjednika poručili su u šali: „Evo gospodin ovdje“, pokazujući na župnika. „On se tim bavi“, kroz smijeh je izustio Ante te nastavljajući šalu upitao: „Kako ćemo mi ovo plaćati – 'mi vami ili vi nami?'“.


Drevno mjesto – stara župa

Uz prvi spomen imena Drežnica – Donja Drežnica (koju sačinjavaju sva sela donjeg toka Drežanjke) veže se godina 1666., a starost mjesta potvrđuje i postojanje toponima Gradina u Donjem Selu i na lijevoj obali Drežanjke, poviše lokaliteta Toplo. O naseljenosti ovog dijela Drežnice i mogućem položaju starijih naselja govore i materijalni ostaci iz prošlosti – što se, prije svega, odnosi na postojanje stećaka na lokalitetima Pomolj Dolac i Donje Čelovanje, a poglavito na Sritne njive.

No, ni sama župa nije „u cvijetu mladosti“ jer će za tri godine proslaviti 150. rođendan, a matice joj datiraju još iz 1850-ih. „Župa Svih svetih osnovana je 1870. odvajanjem od stare Župe duvanjske. Kroz gotovo 150 godina postojanja, prolazila je kroz mnoge nevolje. Spomenimo samo I. i II. svjetski rat te Domovinski rat kada je crkva dobrano stradala, a sama župa pretrpjela je mnoga oštećenja“, ispričao je don Mile.

Danas se župa Drežnica, kao i 1870., sastoji od sela Gornja i Donja Drežnica, Perutac, Grabovica, Ćopi i Vrdi. „Trenutno župa ukupno broji 70-ak vjernika i možemo reći da od rata nema krštenja, dok je prije brojila 1 500 do 2 000 župljana koji su živjeli od rada svojih ruku“, dodao je župnik Vidić.

„Misijsko područje“

Sve do prije šest godina, župom je upravljao svećenik iz Mostara iz župe Sv. Mateja na Rudniku, a potom ju je preuzeo jablanički župnik.

„Nedjeljom svećenik treba preći od 150 do 200 kilometara – jedno misijsko područje gdje zaista svaka nedjelja iziskuje dobar napor slaveći tri svete mise na tri različita mjesta – od Konjica pa do Mostara“, ispričao nam je don Mile koji je dodao da je ova župa, premda brojčano mala, vrlo aktivna.

Kršćanski duh

Don Mile je rado istaknuo i zahvalio Bogu što mlađi nisu zaboravili svoje starije nego ih redovito posjećuju i brinu se za njih. „S te strane možemo reći kako taj kršćanski duh i briga i Božja zapovijed koja nalaže da poštujemo svoje roditelje – oca i majku, zaista u ovome području djeluje. Naravno, uvijek ima i pokoji izuzetak pa su stariji ostavljeni, ali evo, tu župa pritječe u pomoć koliko i kako može da bi i ti stariji osjetili blizinu, pogotovo o Uskrsu i Božiću“, otkrio nam je župnik.

Ono što svakako treba posebno istaknuti jest da je ova župa bogata duhovnim zvanjima. „Ove godine smo imali zlatomisnika don Barišu Čarapinu koji je na Petrovo slavio zlatnu misu na Vrdima. Također uz njega imamo još tri živuća svećenika – jednog karmelićanina i dvojicu dijecezanskih, tri časne sestre s Vrdi, jednog sjemeništarca i jednog bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije. Tako da glede duhovnih zvanja – župa nije u izumiranju,  nego i dalje napreduje. I u prošlosti je bilo duhovnih zvanja, a možda najpoznatiji među njima bio je fra Branko Marić (Marijić) koji je bio glazbenik i prvi bh. etnomuzikolog“, rekao je don Mile te dodao kako je o fra Branku nedavno u Sarajevu izašao zbornik U čast 120-godišnjice rođenja prvog bosanskohercegovačkog etnomuzikologa fra dr. Branka Marića u nakladi Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu i Hercegovačke franjevačke provincije.

Netko treći...

Ono što smo još iz razgovora s Jurićima i župnikom također doznali jest da su ovdje pometnju unijeli „oni sa strane“, a dovoljan dokaz tomu jest činjenica da u Gornjoj Drežnici crkva nije stradala, kako kažu – nije cigle falilo, kuće nisu dirane, a kalež je jedan musliman odnio i čuvao ga u svojoj kući.

Poslije rata ovdje se također naselilo nekoliko vehabijskih obitelji, ali sada je ostala samo jedna.

Grabovička rana

Pozdravljajući se s Jurićima, iz Drežnice smo se uputili u Grabovicu gdje smo kratko razgovarali s Josipom Drežnjakom, predsjednikom Udruge hrvatskih stradalnika Grabovica ’93 Mostar. „U zadnjem sam ratu izgubio i oca i majku – među 33 civila koji su ubijeni u Grabovici. Ovdje se dogodio nezapamćen zločin, gdje su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine vojnički Grabovicu uzeli 10. svibnja 1993., a zločin je počinjen nakon četiri mjeseca – u noći s 8. na 9. rujna. Vremenom nakon toga, rodila se inicijativa za podizanje spomenika stradalim civilima koji je i izgrađen, a potom su se pojavile i druge ideje kako bi se mogla odati počast ovim žrtvama. Tako je otpočeto s izgradnjom postaja križnog puta. Također, asfaltiran je i put do spomen kapelice, pa mogu reći da imamo izvrsnu suradnju sa župnicima, kako prošlim tako i aktualnim, ali i vlastima“, ispričao nam je Josip o Grabovici.

Ljubav prema rodnoj grudi

Na kraju smo se uputili prema rođenom Grabovčaninu, ugostitelju Draganu Mandiću koji nas je ljubazno i domaćinski ugostio i počastio. „Jedan sam od prvih povratnika – povukla me ljubav prema rodnom kraju i vratio sam se. Ugostiteljstvom se bavim već 35 godina te sam i prije rata držao ovaj ugostiteljski objekt, a evo i sada sam ponovno počeo s ugostiteljstvom u obitelji. Pomalo se radi i živi – zadovoljan sam, a najsretniji sam što sam se vratio u svoj rodni kraj da provedem ostatak života ovdje“, kazao nam je ljubazni Dragan.

Ono u što smo se mi, boraveći u ovoj župi, uvjerili jest da je nesalomljivi duh njezinih žitelja postojan i nakon skoro 150 godina, a očuvala ga je snažna vjera i ljubav prema rodnom kraju koja još uvijek, bez obzira na broj duša, stasa u ovom hercegovačkom komadićku zemlje nesebično obdarenom prirodnim ljepotama.