Zenica
Pet, 27. Listopad 2017. 10:42
Samostan sestara Družbe Sv. Uršule smješten je tik uz župni ured Sv. Josipa u Zenici na jugozapadnom dijelu zeničke kotline, uz lijevu obalu rijeke Bosne.
Piše: Željko Ivković
On zajedno s crkvom i pratećim pastoralnim objektom čini svojevrsnu oazu duhovnog mira u vrevi industrijskog grada i betona od kojeg su sazdane okolne zgrade...
Povodom obilježavanja pola stoljeća nazočnosti sestara uršulinki u Gradu čelika odlučili smo posjetiti tu malu zajednicu i vidjeti kako danas, 50 godina nakon dolaska u BiH, živi i djeluje u duhu karizme svoje utemeljiteljice družbe, Sv. Anđele Merici.
Župa Sv. Josipa Zenica je jedna od pet zeničkih župa i ona trenutno ima oko 2 000 vjernika. Pastoralnu brigu o njima vodi župnik vlč. Vladimir Pranjić, a u tome mu aktivno pomažu i sestre uršulinke, čiji se samostan nalazi u sklopu župne kuće.
Razlozi osnivanja reda
Samostan uršulinki u Zenici, koju danas čine tri redovnice, jedina je zajednica tih sestara u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali i cijeloj BiH. Kako bismo saznali otkud sestre baš, i jedino, u Zenici potrebno se vratiti najprije u 15. st. kada je u Italiji živjela Sv. Anđela te u bližu povijest od prije pola stoljeća.
Upravo o tome smo najprije pričali s glavaricom samostana s. Andrejom Dujić, rođenom zeničankom iz župe Sv. Ilije.
"Nas je u svojim poznim godinama osnovala Sv. Anđela Merici 1535. Kao dijete doživjela je smrt sestre te je zanimalo je li ona spašena. Doživjela je jednu viziju ljestvi ili stepenica od neba prema zemlji i četu mladih djevica i među njima je vidjela svoju sestru koja joj je poručila kako Bog želi da ona osnuje red", rekla nam je na početku s. Andrea koja je ustvrdila kako je kolebanje Sv. Anđele trajalo dugo vremena.
Karizma osnivačice uršulinki bila je u odgoju mladih jer je u to vrijeme u Italiji bilo mnogo bijede i siromaštva te nepoznavanja vjere. "Ona je iznutra doživljavala poticaj da pomogne djeci, mladima i čitavim obiteljima te odlučila osnovati zajednicu koju je stavila pod zaštitu Sv. Uršule. Sestre uršulinke je poticala na molitvu, zajedništvo, slogu, jedinstvo i apostolski žar za spasenje duša, a na slavu Božju", naglasila je glavarica samostana i rekla kako je Sv. Anđela mnogo štovala ranokršćanske mučenice Sv. Uršulu i Sv. Katarinu.
Zanimljivost je ta što osnivačica novog reda nije sestre pozivala u samostane, nego ih je slala u obitelji iz kojih su one djelovale u svijetu što je za ono vrijeme bilo nepojmljivo. Kako se red širio tako su sestre polako došle i na hrvatsko tlo.
Dolazak u Hrvatsku
Začudo, u Hrvatsku nisu došle iz Italije nego iz Slovačke, točnije Bratislave.
Uršulinke iz Požuna (današnje Bratislave) su 1703. u prosincu krenule ka Hrvatskoj. Simbolično, njih 12 je došlo u Varaždin kočijom, nakon punih sedam dana putovanja, i to na poziv grofice Magdalene Drašković, koja je imala kćer uršulinku – s. Anu Julijanu. Zbog teških političkih zbivanja u ovom dijelu Europe, grofica je zamolila glavaricu uršulinskog samostana u Požunu da dozvoli njezinoj kćeri skloniti se u Hrvatsku što je i odobreno.
Premda ih je pozvala grofica, u Varaždinu ih ništa nije dočekalo te su se smjestile u dvorcu Klenovnik kraj Lepoglave. Na kraju je šest uršulinki otišlo u Maribor, a one koje su ostale živjele su i djelovale u varaždinskom predgrađu.
Iako je uršulinkama bio težak početak, one se nisu dale obeshrabriti. Odmah su započele sa svojim aspotolatom, nekoliko godina poslije već imaju konvikt. Djeca su uz njemački počela učiti i hrvatski. Bilo je to vrlo smiono budući da je službeni jezik u Austro-Ugarskoj Monarhiji bio njemački. Tako su uršulinke "pretekle" Ilirce za čak 121 godinu.
Red je rastao u Hrvatskoj, djelovanje se širilo sve do 1945. kada se zatvaraju sve privatne škole i tako uršilinske. Prosvjetni i odgojni rad uršulinki u vlastitim prostorijama, koji je trajao neprekinuto 242. godine nasilno je prekinut. Međutim sestre i dalje rade, neumorno poučavaju djecu, mlade i obitelji u vjeri. Krajem 1950-ih, uršulinke se počinju širiti po Hrvatskoj... Tako sada Hrvatska provincija uršulinki Rimske unije ima 60-ak sestara u 6 zajednica i provincijalatu je pridružena filijalna kuća u Zagrebu-Gračanima.
Od klauzure do Zenice
"Povijest nas je tako vodila da smo postale i klauzuarni red što smo i bile sve do 1967. Kada je papa Pavao VI. uvidio da smo apostolske sestre, jer smo imale škole i internate, rekao je kako kao takve ne možemo imati i klauzuru te nas je 'oslobodio'", naglasila je s. Andrea i ustvrdila da je tu situaciju "iskoristio" tadašnji zenički župnik vlč. Anto Čondrić te ih odmah pozvao u župu Sv. Josipa.
Tako je prvih šest sestara stiglo 26. rujna 1967. u Grad čelika, a nekoliko dana kasnije, kao zajednica, su osnovane 2. listopada.
Budući da je svaki početak težak ni sestrama u Zenici nije bilo drugačije. Tadašnje zdanje župnog ureda bilo je mnogo manje nego današnje. Unutar zgrade bili su i različiti stanari te je sve bilo jako "stisnuto", međutim to nije smetalo sestrama da se posvete svom apostolatu.
Kako smo saznali prva stvar koju su učinile bilo je okupljanje djece, obitelji. Išle su po župama gdje bi se družile po kućama i katehezirale djecu te čitave obitelji.
U župnoj kući su držale vjeronauk, spremale crkvu te pomagale župniku u pastoralu.
Zajednica mladih koja "gori"
Danas, 50 godina poslije je slična situacija. Sestre su i dalje na župi, a zahvaljujući župniku vlč. Pranjiću zgrada je obnovljena, napravljen je i dodatni objekt za pastoral koji ima dvije vjeronaučne i jednu sportsku dvoranu. Zajednica je jedno vrijeme radila s djecom u školi, ali se sada fokusirala na djelovanje pri župi.
Za vrijeme posljednjeg rata sestre su iz Zenice izmještene u Hrvatsku, a samostanske prostorije su korištene za karitativno djelovanje. Vratile su se 1996. i nastavile s apostolatom koji je, zbog promijenjene demografske slike, kvantitativno uvelike smanjen, ali ne i njegov žar.
"Radimo s mladima, s djecom i upravo zbog toga je s. Gabrijela prije 20 godina osnovala Gorući grm. Riječ je o skupini 20-ak mladih, ponekad i više, koji su stvarno desna ruka župnika. Što god se događa u župi tu su mladi na koje se može osloniti. Za vrijeme susreta mladi se nadahnjuju Božjom riječju i kroz molitvu osluškuju poticaje Duha Svetoga te se u tom smjeru usredotočuju. Imamo mali bend i oni animiraju misno slavlje u 10 sati. Držimo i duhovne obnove, dječje ljeto. Isto tako imamo apostolate kroz liturgijsku godinu, za Božić, kroz korizmu, pomažemo starijima jer ova župa ima više starijih nego mladih", rekla je s. Andrea istaknuvši kako se mladi rado odriču kako bi donirali potrebitima.
U 18 godina, koliko postoji ova molitvena zajednica, kroz nju je prošlo više od 100 mladih. Kao što to inače u životu biva jedni su dolazili, a drugi odlazili...
Kapelica i pastoralna dvorana
O kapelici kao svojevrsnoj žili kucavici samostana i uršulinske zajednice u Zenici, razgovarali smo sa s. Branislavom. Osim što se u njoj mole sestre, dolaze i katolici iz cijelog grada, ali i muslimani i pravoslavci. Sestra nam je rekla kako je kapelica posvećena Gospi brze pomoći, a interijer su uredili domaći majstori izabravši čelik za pravljenje oltara i svetohraništa, to jest materijal koji simbolizira Zenicu.
Na kraju smo obišli i pastoralnu dvoranu, najbitnije mjesto za apostolat sestara uršulinki u Zenici. "To je mjesto gdje mi odgajamo djecu i želimo u njima ostvariti puninu u razvoju kao čovjeka. Tu imamo radionice, pouku u vjeri, pjevanje, zbor i druženje. Djeca rado dolaze, raspon je od predškolske dobi do fakulteta. Jedna skupina su djeca od prvog do trećeg razreda, prvopričesnici su posebna skupina, onda idu peti, šesti, sedmi i osmi razredi pa krizmanici. Subotom navečer za srednjoškolce i studente imamo Gorući grm. Što se tiče starijih, oni dolaze većinom na razgovor. Imamo i novu skupinu mladih majki koje pokušavamo odgajati u pedagogiji Sv. Anđele. Što je bitno u toj pedagogiji? Odgajati strpljivom ljubavi", rekla nam je glavarica samostana i napomenula kako su tek na početku i da se nada kako će biti sve više mladih majki čija zajednica nosi ime Anđeline prijateljice.
Nakon kratkog boravka u župi Sv. Josipa i za vrijeme pregledanja fotografija iz prošlosti uršulinskog samostana u Zenici, jasno je kako sestre imaju posebno mjesto u životu ovdašnjih katolika.
Postale su prepoznatljive po svom nesebičnom zalaganju i nastojanju da dopru duhovno do čovjeka i u njemu probude ono najbolje. Odgoj od malih nogu zasigurno je jedini ispravni put za postići taj cilj.
Red se može pohvaliti, osim osnivačice, s nekoliko svetica i blaženica. Među njima najpoznatije su: Sv. Marija od Utjelovljenja Martin-Guyart (1599. – 1672.) koju zovu majkom kanadske Crkve; Bl. Elizabeta Terezija i družice (16 uršulinki pogubljenih 1794., u vrijeme Francuske revolucije); Bl. Marija Klemensa (1890. – 1943.), umrla mučeničkom smrću u Auschwitzu; Bl. Klotilda Anđela i družice (11 uršulinki pogubljenih 1794., nakon Francuske revolucije iz mržnje prema katolicima).