Banja Luka

Banjolučka koinonia


U gradu Banjoj Luci nalazi se župa Pohoda Blažene Djevice Marije, koju predvodi župnik vlč. Žarko Vladislav Ošap. Kako smo mogli vidjeti, živa je to zajednica kojoj činjenica da ih je puno manje nego prije rata, ne utječe na angažman u Crkvi.

Piše: Josipa Prskalo

Župnik, inače rođeni Banjolučanin, nekoliko nam je dana prije polaska tako jasno i slikovito objasnio lokaciju, da smo ju pronašli bez ikakva napora, uzmemo li u obzir činjenicu kako s banjolučkim teritorijem nismo ponajbolje upoznati.

Prvi dojam koji je na nas ostavila ova gradska župa je radost i marljiv rad. Po izlasku iz automobila, nakon trosatne vožnje od Sarajeva, prvo što smo čuli bili su veseli dječji glasići jer smo stigli u vrijeme župnog vjeronauka.

 

Radost župe

Ljubazne domaćice odmah su nam ponudile okrepu te ubrzo pozvale župnika, a on nas je sa širokim osmijehom, koji nije skrivao dobrodošlicu, pozdravio i pozvao upoznati najmlađe župljane. Niz stube, u posebno uređenom prostoru za vjeronauk, dočekalo nas je 15-ak veselih vjeroučenika jer smo došli baš kada je „smjena“ nižih i viših razreda školaraca.

Iako uz početnu tremu, ipak su svi, uz bodrenje župnika, stali pred našu kameru te rekli ponešto o sebi. Tako su nam se najprije predstavili braća i sestre Ćurić Elena, Goran, Andreas i Ana-Ivana, potom Stjepana koja je iz Viteza, Jovana koja se sprema za krštenje i cijelu godinu sluša vjeronauk kako bi na godinu bila krštena, pričešćena i krizmana, brat i sestra Noa i Karla koji jako vole učiti o Bogu, sestre Mia i Ana Krstanović, Ivana Dugonjić, Svjetlana, Lucija, Andrej Jurić i Tea Matijević, koja čak iz Priječana, koji su od grada udaljeni 12 kilometara, dolazi na vjeronauk uz bakinu pratnju. Svi oni idu i u glazbenu školu, tako da su i nas „kupili“ pjevajući pjesmu Ljubav to si ti, poznatog hrvatskog tenora Ive Gamulina Giannia.

 

Župnik nam je objasnio kako postoje tri vjeronaučne skupine: prva – od drugog od četvrtog razreda, druga – od petog pa do osmog/devetog razreda, a treću skupinu čine katekumeni. „Njih je osam za krizmu i otprilike isto toliko za prvu pričest. Oni uglavnom imaju i školski vjeronauk, ali subotom obvezno u župi“, kazao je vlč. Žarko i dodao kako rade po njegovu priručniku za župnu i obiteljsku katehezu – Rastimo u vjeri, nadi i ljubavi. Istaknuo je kako im je na prvu pričest uvijek radosno, neovisno ima li jedan prvopričesnik ili njih 50. Tako nam je ispričao jednu simpatičnu situaciju kada je ta radost i svečanost oko prve pričesti zbunila Misionarke ljubavi: „One su znale da je prva pričest i došle su na misu za puk župe. I vide procesiju, oni svi (vjeroučenici) naprijed, križ, a samo jedna obučena i sad se one čude 'Bože, što je ovo, samo jednu obukao, a toliko djece'“, uz smijeh se prisjetio župnik.

Vjeroučenici rado dolaze na župnu katehezu, a svoju radost često očituju i pjesmom

Ono što je posebnost ove župe jesu i već spomenuti katekumeni kojih, kako župnik kaže, svake godine bude po jedna grupa. „Recimo, lani sam krstio ženu od 70 godina, krstio i pričestio od 75 godina, bilo je dakle jedno osam katekumena: od toga je pet krštenja i još četiri krštenja novorođenčadi. Uvijek to bude svečano krštenje odraslih uoči mise uskrsnog bdijenja, na koju dođe biskup i podijeli sakramente. Za one koji ne mogu doći zbog bolesti ili nekog drugog razloga, kroz tjedan pronađem neki slobodan termin kada održimo vjeronauk. Mi ovdje radimo misionarski“, kazao je vlč. Ošap i dodao kako kod njih kateheze počinju sa školskom godinom, a pauze se prave samo kada su raspusti.

Nesebični doprinosi

Budući da je župnik morao održati katehezu katekumenima, mi smo to vrijeme iskoristili kako bismo upoznali vrijedne župljane koji su marljivo radili u crkvi i župnom dvorištu.

Najprije smo, u aranžiranju cvijeća za crkvu, zasmetali Ani,umirovljenoj medicinskoj sestri, inače rođenoj Slavonki koja iza sebe ima 40 godina radnog staža. „Tu smo, pomažemo malo don Žarku. Kada mi je teško, kupim malo cvijeća i dođem ovdje pa ga aranžiram, olakšam srcu svome. Ova dva zadnja dana bila sam kod sestara Majke Tereze - njih stvarno volim. Imam problema s kičmom, a kad odem kod njih – ništa me ne boli. U dva dana smo pokiselili 200 kg krastavaca i 150 kg paprika. S njima sam od prvog dana, one mi dođu kao relaksacija duše. Kada mi sin nije mogao pronaći zaposlenje – sada trenutno radi kao snimatelj – gotovo sve sam pokušala, samo što nisam došla do Milorada Dodika i Cvijanovićke. Na nekim mjestima, gdje sam sinu pokušala naći zaposlenje, za radno mjesto su mi tražili iznos u tisućama. I odem tako kod Isusa u katedralu: 'Ako možeš, pomozi, neka bude volja tvoja, nek' se tvoje ime proslavi'. Tada je s. Loreta – koja je premještena u Rim pa je malo neobično bez nje, jer su njezine duhovne obnove za Uskrs i Božić bile pravo preporođenje – sa mnom molila i od nje sam čula kad je rekla: 'Isuse, proslavi svoje ime u Igoru', tako mi se sin zove. Nakon dva dana moj je sin dobio posao. Pa kad mi netko kaže 'nema Boga'...“, posvjedočila je župljanka Ana. 

Ana i Filip velika su ispomoć u župnim poslovima

Nekoliko minuta za nas odvojio je i župljanin Filip koji rado ministrira pri svetoj misi. „Što god treba župniku, tu sam na raspolaganju. Baš sam maločas donio cvijeće za crkvu, a Ana me podsjetila da kupim od 'naših' jer je prije rata bila jedna cvjećarka koja je šutala cvijeće Hrvatica koje su ga prodavale, a među njima je bila i moja majka. Ja mogu svugdje otići uzdignute glave, jer znam da nikomu nisam naštetio, ako ljudima ne pomognem, neću ni odmoći“, dodao je.

U dvorištu smo naišli i na s. Alodinu, poglavaricu samostana sestara Misionarki ljubavi koja je, na poziv župnika, došla pomoći Ani pri aranžiranju cvijeća. Kada smo joj prišli i predstavili se, našalila se kako nije došla pričati, nego raditi. „Mi imamo svoj samostan, nedaleko odavde, a ovdje dolazimo nedjeljom na misu. Imamo pučku kuhinju, u kojoj svaki dan po ručak dolazi 70-80 osoba. Ja sam iz Indije, a ukupno nas je četiri sestre tamo – iz Tanzanije, Španjolske i Hrvatske. Razlika između Indije i Bosne je što tamo nije tako hladno, nego većinom toplo, tako da sam se ja već obukla kao da je zima“, smije se sestra.

„Brinemo i za beskućnike koji žive kod nas u kući koja se nalazi iza sestarske. Trenutno ih je petoro, nekada ih zna biti po devet ili 11. Ljeti ih je manje, žele biti vani navečer i biti slobodniji, a zimi se broj poveća. Također, posjećujemo i naše stare koji žive sami, odnesemo im hranu ili pomognemo što treba, a znamo ih autom dovesti u crkvu i vratiti doma“, rado nam je, uz osmijeh, ispričala sestra koja jako dobro govori hrvatski.
s. Alodina dolazi iz Indije

Crtice iz povijesti

U tome je i župnik završio katehezu za katekumene te nam se pridružio u blagovaonici gdje smo vodili ugodan razgovor iz kojega smo saznali brojne podatke. Kazao nam je kako nema stalnu pastoralnu ispomoć u župi u vidu župnog vikara, no kada ide održavati duhovne obnove po BiH i Hrvatskoj, ili pohodi patrone na koje je pozvan, „koristi“, kako kaže uz osmijeh, svećenike iz biskupije, posebno jednog jako dobrog umirovljenika.

Naš sugovornik je bio vrlo sustavan u razgovoru te nam je tako olakšao posao. Najprije je progovorio malo o povijesti župe. „Možda je zgodno reći i to naglasiti, da je ova crkva, u ovakvom izgledu – možda bolje reći župa – stara kao i sam grad Banja Luka, a grad se pod ovim imenom spominje još 1494. Fra Alojzije Mišić u ljetopisu franjevačkog samostana na Petrićevcu, navodi da župa postoji već 1503., a 1495. spominju se u gradu redovnici, vjerojatno franjevci. Ako je Banja Luka nekoć u povijesti bila Vrbaški grad, onda je župa daleko starija od tih godina, možda iz sredine 14. stoljeća. Spominje se jedna crkva sv. Martina pod gradom koju je naš povjesničar Bilogrivić ubicirao pokraj potoka Suturlija, koji se ulijeva u Vrbas, na izlazu iz grada u Gornjem Šeheru. Dakle, povijesno gledano: prastara župa, i pogledajte, u ovim gabaritima, kakvi su bili tada – takva je i danas. Istina, doživjela je renoviranja, obnovu, posebno nakon potresa. Župnik, koji je ovdje bio prije mene, vlč. Zvonimir Matijević, pokrenuo je – jer je crkva bila jako trošna nakon ovog posljednjeg rata – sveobuhvatnu obnovu 2008., a 2010. u prosincu, prvi put biskup je ovu obnovljenu crkvu posvetio. Do tada je ona samo bila blagoslovljena. Ona je također najstariji vjerska građevina u gradu i bližoj okolici, sačuvana u originalnim gabaritima, 28 x 11/12 metara, sa svojim zvonikom. Tako da možemo reći da je ovo pravi vjerski spomenik Banje Luke“, objasnio je vlč. Žarko te dodao kako u župi matice potječu iz 1753., iz kojih je poznat popis svih župnika u ova dva i pol stoljeća, a on je 76. po redu.

Vlč. Žarko Ošap je nedavno uramio popis svih župnika

„Ovo sve što vidite je jedna velika župna kuća, napravljena 1930-ih godina. Cilj je bio da stanovi ne budu samo za župu, nego da se iznajmljivanjem ostvari njezino samostalno financiranje, budući da župa nema nikakvih drugih nekretnina. Godine 1945. tri četvrtine kuće je nacionalizirano i tako je do dana današnjega. Crkveno dvorište vidite – i jest crkveno i nije, parkiraju, ulaze, izlaze...“, objasnio je otužno stanje vlč. Žarko.

Univerzalni pastoral

S njim smo se dotaknuli i tema koje se izravno odnose na život ove vjerničke zajednice koju okuplja jedina gradska župa. Prisjetio se kako je Banjolučki dekanat, koji je sazdan od devet župa, prije rata imao oko 35 000 Hrvata, sada tek oko 2 000.

„Što se tiče samo ove župe, upravo koliko ima u drugim župama dekanata zajedno, toliko ima i u samoj gradskoj župi – otprilike 1 000 katolika. Iako sam osobno, kod posljednjeg blagoslova kuća, u 505 obitelji koje sam posjetio, otkrio 780 katolika, uglavnom u mješovitim brakovima ili su samci. Ali vidim prema sprovodima, kojih otprilike ima između 50 i 60 godišnje, da je tu nekih 30-ak ukopa koje vodim osobama meni nepoznatim, a katolici su. Tako da ovom broju 780 slobodno dodajem 30% i onda mogu govoriti o 1 000 katolika na području župe Banja Luka. Govorimo, istina, o starijoj populaciji, najvećim dijelom, što pokazuju sprovodi, dok je jako malo krštene novorođenčadi, možda godišnje četvoro-petoro i kad k tomu dodamo još jedno sedam-osam katekumena, bude oko deset krštenja naspram 60-ak sprovoda“, nerado je naveo vlč. Žarko.

No, rado je zato progovorio o pastoralu, naglasivši kako je univerzalan – od malih do starih i nemoćnih. „Danas ste mogli vidjeti, imali smo župnu katehezu na koju je prijavljeno 18-ero djece od drugog do devetog razreda, vrlo aktivne, radosne i raspjevane. Istina, volio bih da su mi malo aktivniji i na nedjeljnim svetim misama, ali ako Bog da, uz pomoć nekih mojih vijećnica i vijećnika, nadam se da ćemo i u tomu uspjeti“, istaknuo je župnih uz osmijeh.

„Imam 40-ak starih i nemoćnih koje redovito obilazim, nekoliko puta godišnje. Ali raduje me, da smo u ovoj Godini milosrđa, mogli pokrenuti župsku akciju – Biti uz stare i nemoćne osobe. Jedan moj župljanin, vrlo odan Crkvi, koji ima srednjoškolsko obrazovanje, naknadno je završio tečaj za njegovatelja. Tako pomalo tražimo neku donaciju, kako bi on redovito, njih 20-ak koji su izrazili želju jer drugi imaju svoje njegovatelje, posjećivao. On ih tjedno obilazi minimum jedan sat, a po potrebi i češće. Oni, dakle, mogu računati na njega. Istina, akcija je pokrenuta u Godini milosrđa, ali kako milosrđe nema 'rok trajanja', tako se nadam da će ova akcija s Božjom pomoću, blagoslovom, ali i malim donacijama nadživjeti naredne godine“, ispričao nam je župnik.

Život Crkve

Sve ukazuje na to kako je ovo župa koja živi i diše punim plućima. Svete mise su svaki dan, svakog četvrtka je klanjanje, a u posebnim vremenima kroz crkvenu godinu, poput došašća, jedino ovdje – gledano u kontekstu cijele regije – održavaju se zornice i to s propovijedima. „Korizma, svibanjska i listopadska pobožnost – sve su to vremena kad dadnemo posebno značenje unutar crkvene godine. Tada imamo i kateheze u crkvi dva puta tjedno, u silnoj želji da župljani što više budu vjernički opismenjeni – pismeni, a ne nepismeni“, naglasio je vlč. Ošap.

Župa broji oko 1 000 katolika

„Na području župe, raduje me reći, nalaze se tri ženske redovničke zajednice – Milosrdnice, Klanjateljice Krvi Kristove te Misionarke ljubavi. Tu je i Katolički školski centar Ivan Merz, koji je institucija za sebe, ali značajni programi, kao što je Dan škole – obilježe se misom u našoj crkvi“, spomenuo je župnik.

Razgovarali smo i o još jednoj stvarnosti ove zajednice, a to su mješoviti brakovi i vanbračno zajedništvo. „Jako želim sanirati što veći broj onih koji dugo, pa čak i 50 godina, žive nevjenčano. Katolička strana izrazila je želju primati sakramente i taj program već vodimo, tako da smo 10-ak takvih brakova ukrijepili u korijenu – čista crkvena birokracija uz odobrenje biskupa. I raduje me da ti ljudi, nakon tako dugo godina dožive sakramentalni život“, istaknuo je naš domaćin, ovaj jedan hvalevrijedan primjer.

Pogled u budućnost

Privodeći kraju ovaj ugodni razgovor, spomenuli smo i aktualnu situaciju. „O raseljavanju više ne možemo govoriti kao ni o useljavanju. Ovo je sada jedan takav status quo – ljudi ovdje žive, oni koji su malo sposobniji za rad pronalaze posao, bilo u nekoj državnoj instituciji ili npr. u našem Caritasu, koji relativno dosta zapošljava. Uglavnom su ovdje umirovljenici, a znamo dobro kakvi su njihovi prihodi na svim našim prostorima. Ipak me raduje što sam ovdje došao prije dvije godine, i sam Banjolučanin, da mogu s ovim narodom proživjeti ovo vrijeme. Nema potrebe govoriti da je 'lako, teško', nego je ovo vrijeme u kojemu mi živimo, koje uvijek trebamo gledati kao Božje vrijeme. A tko gleda Boga prisutnoga u bilo kojem vremenu, on treba u sebi nositi radost, nadu, optimizam, zajedništvo i po tome su zajednice prepoznatljive. Dakle, tko Boga vidi u vremenu, onda ne govori o lakom, teškom, kriznom, ili ovakvom, onakvom vremenu, nego, ono je izazov za sve nas da se ostvarimo i kao ljudi i kao vjernici u gradu ili mjestu u kojemu trenutno živimo“, zaključio je na kraju našeg razgovora, vlč. Žarko, a u tomu su i zvona podsjetila da „pozdrav“ uputimo Nebeskoj Majci te smo zajedno s njim izmolili Anđeo Gospodnji.

Ono što sa sigurnošću možemo reći za ovu župu, jest da u pravom smislu oslikava ono što znači biti zajednica – koinonia vjernika, o kojoj očinsku brigu vodi savjestan pastir, te tako mnogim župama može biti na primjer. Ovo je dokaz kako nikakve „nenaklonjene“ okolnosti, status manjine i još uvijek svježe posljedice rata, ne mogu narušiti radost kršćanskog življenja i naviještanja.

Studentski grad
Još jedna posebnost ove župe su i brojni studenti koji studiraju u Banjoj Luci. Trenutno oko 120 Hrvata i Hrvatica iz BiH i Hrvatske ovdje je uglavnom upisalo medicinski, stomatološki ili farmaceutski fakultet. Tako se njih 40-ak redovito svake nedjelje, na večernjoj misi okuplja u ovoj crkvi. „Ima nešto obećavajuće da bi oni mogli formirati neki mali band, jer među njima ima i te kako glazbeno 'potkovanih'“, zadovoljno je dodao vlč. Žarko.