Piše: Siniša Jozić

Dok sjever Italije odiše renesansom, središnji dio kulturom starog Rima i barokom, dotle je jug – bizant. Talijani iz američkih filmova podrijetlom su odavde, kuhinja koju smatramo tipično talijanskom dolazi odavde, fizionomija ljudi – ovdašnja je, temperament, gestikulacija... U tom smislu, ovo je prava Italija, a ne sjever zemlje. Između sebe se, istina, baš i ne podnose mnogo. Je li nam to poznato i razumljivo? Hajde da se pravimo naivni pa kažimo da nije.

Čari i „čuda“ juga

Najgledaniji talijanski film u 2010. pod nazivom Benvenuti al sud (Dobrodošli na jug)na humorističan način govori baš o spomenutoj problematici, tj. razlici sjevera i juga. U mnoštvu dijaloga iz istoimenog filma zasigurno najupečatljivija rečenica glasi: „Kada jedan stranac dođe na jug, plače dva puta – kada stigne i kada mora otići.“

Doista ova rečenica postaje istinitom za onoga tko je posjetio ovaj biser Mediterana, susreo njihove ljude te katkad i ostao iznenađen njihovom vjerom i čudnom pobožnošću. Još konkretnije, unatoč činjenici što čitava regija u usporedbi s ostalima u Italiji nije toliko razvijena, ne možete se oteti dojmu da su ljudi iznimno srdačni i topli, uvijek spremni za druženje te nevjerojatno brbljavi (chiacchieroni). O hrani, pak, raspoloženi su razgovarati satima. Budući da sam imao priliku pastoralno pomagati na župama na ovom području, zapanjilo me je kad sam čuo – a poslije se i uvjerio – da još postoje sela u kojima se govori nekom varijantom starogrčkog jezika. Inače, svako selo ima neki svoj jezik (narječje), ali svi zajedno govore – talijanski kad su u „šarenom“ društvu.

Karibi Europe

Nalazimo se, dakle, u pokrajini Kalabriji (bivši Brutium) koja je sa Sicilijom činila ključni dio Velike Grčke. Površina regije je 15 080 km², a broji oko 2,05 milijuna stanovnika. Ona je krajnji, južni dio Italije nadomak vrha čizme Apenina. Riječ je o području koje se još naziva Karibi Europe zahvaljujući rajskim plažama i predjelima. Kamenite planine obrasle šumama smjenjuju brežuljke s vinogradima, a ceste presijecaju plodne ravnice koje se prostiru sve do samog mora. Uz obalu se uzgajaju masline, agrumi, grožđe i druge mediteranske kulture. Gradovi na uzvišenjima, starogrčki hramovi i crkve razbacane po selima… Na zapadu obalu zapljuskuje Tirensko, na istoku Jonsko more, dok priobalni dio u duljini od 800 kilometara nudi veliki izbor bajkovitih plaža s kristalno čistim morem i bijelim pijeskom. Među njima uvjerljivo su najljepši: Tropea, Nicotera, Capo Vaticano, Pizzo…

^{Kalabrijska obala}

Regija je, inače, podijeljena u pet pokrajina: Cosenza, Crotone, Reggio Calabria, Vibo Valentia te glavni grad Catanzaro. Kad je riječ o crkvenom ustroju, Kalabrija broji 12 nad/biskupija.

Sjever i jug – „Mi i oni“

Talijansko je društvo od ujedinjenja (1861.) duboko podijeljeno kulturološki i lingvistički, a simbolične granice između „civiliziranog” sjevera i „barbarskog” juga preispituju se iz desetljeća u desetljeće. Stoga se povremeno pojavi u javnom diskursu tzv. „južno pitanje“ u kontekstu političke i društvene nerazvijenosti južnotalijanskih pokrajina. Riječ je, dakle, o vrlo „škakljivu problemu“ u talijanskoj povijesti, politici i sociologiji još od ujedinjenja Italije, a vezano je za sve pokrajine južnije od Rima koje se razlikuju od sjevernih, ponajprije zbog svoje ekonomske nerazvijenosti, klijentelističkog društva, patrijarhalnog uređenja i organiziranog kriminala (Mafije). Pučanstvo južne Italije predstavljalo je metaforu Drugoga: rasno i civilizacijski inferiornu populaciju. Smatralo se da su južnjaci po prirodi nedisciplinirani i anarhični i da je to njihovo „urođeno” stanje nemoguće promijeniti.

Kriminalna antropologija

Cesare Lombroso danas je u svijetu poznat kao začetnik i predvodnik kriminalne antropologije. Godine 1862. odlazi kao liječnik na jug Kalabrije kako bi znanstveno proučio fenomen razbojništva. Smatrao je da u južnoj populaciji postoji fizička anomalija, tipična za delinkvente, a koju je on otkrio kada je prvi put proučavao lubanju kalabreškog seljaka na kojoj je pronašao određene indikatore urođene delinkvencije. Budući da je u Italiji već postojao veliki rascjep između sjevera i juga, antropolozi su pokušali pronaći „znanstveno“ objašnjenje nazadnosti južnjaka, koje bi objasnilo kriminal, razbojništvo, nasilje, ali i poslužilo kao alibi za neuspjehe talijanske Vlade da se „južna devijacija” iskorijeni. Dakle, sinonim juga bili su: nasilje, mafija, razbojništvo, nepismenost, praznovjerje, magija, korupcija, nazadnost, individualizam.

Zbog nezainteresiranosti dominantne kulture i nesposobnosti da se razumiju i prihvate tradicionalni južni običaji, južno se pučanstvo stoga osjećalo izolirano, zaboravljeno, napušteno i prepušteno samom sebi.

U svakom slučaju moderna civilizacija u svojem povijesnom razvoju svjesno je odabrala racionalizam i ignorirala sve racionalno neobjašnjive fenomene, pa u skladu s tim i ovaj gore navedeni – rasistički. Unatoč političkim obećanjima zadnjih desetljeća da će kapital doći i do južnih regija te da će uslijediti veće ulaganje u gospodarski sektor, činjenice govore drugačije.

Tako u nedostatku radnih mjesta te nesigurne budućnosti, s jedne strane, ova regija (pogotovo unutrašnjost) je sve više raseljena (u svijetu živi više od 378 000 Kalabreza); dok je s druge sve više pritišću dolasci afričkih migranata. Stoga su se Kalabrezi okrenuli samima sebi i onomu što im je Bog darovao – prirodi!

^Calabria

Tropea – „Obala bogova“

Mir. Tišina. Šum mora. Bjelina i plavetnilo koje vas očara na prvi pogled. Iako većina turističkih agencija Tropeu još nije uvrstila u svoju ponudu, složit ću se s mnogima da je riječ o jednoj od najboljih talijanskih odredišta za odmor jer je i dalje neiskvarena modernim duhom. Ovaj „komadić raja na zemlji“ ima onu toplinu i miris juga Italije te odiše nečim posebnim. Cijeli grad je kao jedan prekrasan labirint prepun uskih, skrivenih uličica i trgova. Ukoliko se upustite u istraživanje grada, pronaći ćete tragove starih gradskih zidina i utvrđenja koja kriju brojne tajne iz povijesti grada. Jedno od najzanimljivijih zdanja u Tropei jesu normanska katedrala te crkva izgrađena na stijeni Santa Maria dell'Isola, obje posvećene BDM-u.

Pogansko-katolički sinkretizam

Unatoč činjenici što je talijanski jug siromašniji u materijalnim dobrima, on ipak raspolaže bogatijim simboličkim kapitalom. Na jugu simboličke forme utječu na stvaranje ekonomskih dobara, na društvenu organizaciju i na društvenu hijerarhiju. Drugim riječima, „južna religija” najbolje oslikava mehanizme komunikacije dominantne i marginalne kulture i istodobno isprepletanje jednostavnih formi pučke magije i kompleksnih formi kršćanske religije. Neki autohtoni obredi u povijesti odvijali su se po crkvama, iako ih je tamošnji kler nevoljko prihvaćao. Tradicijska su vjerovanja bila sastavni dio svakodnevnog života, a svećenstvo je vrlo brzo shvatilo da ih je potrebno poštivati kad ih se već ne može iskorijeniti. Pučka je religija, dakle, polako postajala potencijalni medijator kršćanskih vrijednosti. Jedan od primjera koji to najbolje ilustrira jest fenomen procesija. Čut ćete i danas od mještana: „Ako nije bilo procesije, mjesni patron nije niti bio!“

^{Procesija Affrontata}

Zasigurno najpoznatija procesija u Kalabriji je tzv. Affrontata koja se odvija najčešće na Uskrsno jutro na središnjem mjesnom trgu. Ovaj vjerski čin, čiji se korijeni nalaze u poganskim procesijama, nakon evangelizacije, predočuje susret BDM-a i Sv. Ivana s Uskrslim Kristom. Sve se obavlja trčeći! Tri skupine muškaraca trčeći iz triju različitih ulica, nose tri kipa prema sredini trga gdje se slavodobitno sastanu te onoga trenutka kada Marija ugleda Isusa, njezin crni veo postaje plav, dok okupljeno mnoštvo čitavo „skazanje“ pozdravlja dugim pljeskom (u suzama!), a muškarci koji su na svojim ramenima donijeli kipove postaju lokalni junaci.

Budući da se mafija (Ndrangheta) infiltrirala u sve, tako su djelomično pokušali i u „sakralno“. Naime, nerijetko se znalo događati da su se muškarci s kipom u procesiji znali zaustavljati pred kućama lokalnih mafijaša. Mjesni biskupi, koju godinu unatrag, strogo su odredili da se takve ili slične radnje nipošto ne smiju ponavljati. Narod je poslušao. Mafiju imamo i mi i oni, ali njihova je nešto poznatija u svijetu, organiziranija i surovija.

Primjećujem još jedan detalj – osmrtnice – velike kao otvorene novine (format A3) Placido, Nazzareno, Fiorina i mnoga druga imena za koja stvarno ne trebaju naočale da se pročitaju s drugoga kraja ulice.

Grob i relikvije osnivača kartuzijanaca

Kartuzijanski red, kao jedan od najstrožih redova Katoličke Crkve, u kojem su osobito naglašeni samoća, šutnja i uzdržavanje od mesne hrane, osnovao je Sv. Bruno u 11. st. u Francuskoj te je opstao do današnjih dana. Kartuzijanska ćelija, u kojoj se njeguju šutnja i osamljenost, postaje dragocjeni dar za Crkvu i svijet. Premda je svaki samostan „oaza“, klauzure kartuzijanaca ipak su „posebne oaze“ zato što su zatvorene za javnost – tako i ova u planinskom predjelu Kalabrije. U mjestu Serra di San Bruno upravo je tako živio i Sv. Bruno koji je 1091. izgradio svoju nastambu gdje je proveo život do smrti 1101.

^{Kartuzija u mjestu Serra di San Bruno}

Papa Benedikt XVI. posjetio je ovaj samostan 2011.

Trenutno je ovdje nastanjeno 15 redovnika koji žive u odijeljenim kućicama koje povezuju dugački hodnici. Članovi reda se sastaju samo na molitvi i međusobno razgovaraju vrlo rijetko.

Ako me pitate kako mi je bilo, reći ću – odlično. Ako me pitate što sam vidio, reći ću – ono što se ne može čitati u knjigama. A ako me pak pitate što sam naučio iz svega ovoga, reći ću sljedeće: upoznao sam maleni komadić „različitosti“ poimanja života, ljudi i kulture kojeg se zasigurno ne može pronaći u enciklopedijama na policama knjižnica. Kako ono rekoše u filmu?! „Kada jedan stranac dođe na Jug plače dva puta – kada stigne i kada mora otići…“

Da, istina je!