Piše: Josipa Prskalo

I zaista, 26. svibnja 2017. Ministarstvo pravosuđa BiH u Sarajevu na zamolbu sadašnjeg kakanjskog župnika vlč. Žarka Vujice, župljana i domaćih duhovnih zvanja, izdalo je rješenje kojim se mijenja naziv, pa se umjesto župe Sv. Petra i Pavla, upisuje novi pravni subjekt – župa Sv. Petra i Pavla Zgošća-Kakanj. U spomen na to ponosni župljani sa svojim župnikom brže-bolje su promijenili i ploču s nazivom na pročelju župnog stana, u kakanjskoj edenskoj oazi, kako bismo mogli nazvati tamošnji župni kompleks u sklopu kojeg su, uz župnu crkvu i kuću, i samostan sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi (KBLJ), Gospina spilja te višenamjenska zgrada u kojoj je nekoć bio Caritas…

Nastanak župe rudarske
Nas je ondje uz župnika Vujicu dočekalo nekoliko vedrih župljana i, naravno, časne sestre, te smo od svakoga saznali ponešto vrijedno kako bi se ova značajna obljetnica – jer 100 godina nije malo – dostojno i obilježila.

Vlč. Žarko nam je tako otkrio da su se prije stoljeća na današnjem teritoriju župe nalazila mala naselja i sela iz kojih je bilo daleko i naporno odlaziti u Kraljevu Sutjesku – jer je ovo područje pripadalo tamošnjoj župi Sv. Ivana Krstitelja – na svete mise. „Nekako se 1920. vidjelo kako bi i ovdje trebalo osnovati jednu župu. To je i učinjeno jer su počeli dolaziti i radnici sa svih strana, rudnik je otvoren, počela se praviti mala čaršija, kasnije gradić… Tako je te godine nadbiskup Ivan Šarić dao dekret da se može osnovati župa. Za jedno mjesto sam osnutak župe je novost i na kraju priznanje onim vjernicima koliko god ih je bilo“, ispričao nam je kakanjski župnik spomenuvši kako je najprije za bogoslužja pravljena jedna baraka, a kasnije i lijepa crkvica – starinska, u blizini današnje, ne točno na njezinu mjestu.

„I sve je to lijepo išlo. Prvi župnik je bio domaći sin mons. Josip Divić. Kažu da je bio poliglot u to doba. On je dao temelje župi koja okolo ima i lijepi broj sela, čak 12, a toliko i grobalja. Samim tim i puno obradive zemlje je bilo u posjedu katolika koji su ju obrađivali i bavili se stočarstvom. Također, veliki broj njih je radio u rudniku. Sve je to tako lijepo išlo do 1934. kada se dogodila strašna rudarska katastrofa u kojoj je život izgubilo 127 rudara. Zanimljivo, 1965. ponovno se dogodila rudarska katastrofa i poginuo je nažalost skoro identičan broj rudara – jedan više: 128. Rudarski posao je težak, to su velike obitelji tako da je to bilo potresno… Ali i dalje ljudi – rudari, kada s njima govorim: on je ponosan što je rudar. On bi opet, kaže, ako treba u rudnik – nekako se i taj posao zavoli“, podijelio je s nama vlč. Vujica.

Cvate i vene
Jasno, kako kaže, župnici su imali sluha prema svojim župljanima i tim brojnim obiteljima te su pastirski skrbili za sve... „Recimo, dolazi jedno razdoblje 1960-ih godina – 1965. kada je bilo 160 krštenja… Onda, da ne govorimo, Drugi svjetski rat, pogibije i pomicanja… I ovaj rat, zadesio je i donio puno nevolje našoj župi – raseljavanje, bježanje, sklanjanje, pogibije… Pogibije poslije rata: 1996. – to je zapravo ubojstvo s. Danke Jurčević… Crkva je također minirana 1998. Sve je to nekako učinilo da se broj vjernika smanji, ali su ovdje uvijek bili župnici, kapelani, koji su ostali uz svoj narod. Pogotovo je Caritas pomogao mnogima – ne samo katolicima, nego i drugima. To možemo iščitati iz kronika koje je tadašnji župnik mons. Pero Jukić jako lijepo i točno bilježio, te je sve objavljeno u knjizi“, podsjetio je vlč. Vujica ponosno istaknuvši da je krajem svibnja, u nakladi Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije izišla i knjiga pok. Franje Marića Katolička župa Zgošća-Kakanj 1920-2020.

Crkva s rudarskim temeljima
Dok nam je ovo pričao, poveo nas je i u crkvu posvećenu Sv. Petru i Pavlu koja iznutra izgleda poput krune. „Znamo kada je bio Drugi vatikanski koncil, da je donio vrlo pozitivne novosti kojima je onda trebalo i crkve prilagoditi. Tako je učinio i tadašnji župnik preč. Miro Petrović, te je 1966. bila posveta kamena temeljca za ovu novu crkvu. Ona je, vidite, u takvom obliku da su oltar i vjernici što bliže jedni drugima. Pričaju ti ljudi koji su tada radili, staru crkvu rušili – čistili ciglu, to je akcija bila, to je išlo s pjesmom, što se kaže… Uspjeli su vrlo solidno, kvalitetno ovu crkvu sazidati. Sigurno su mislili i na područje gdje se nalazi – rudarski kraj – sve je to potkopano pa da bude čvrsto sa svim ovim betonskim gredama. Kad smo malo sad obnavljali, vidjeli smo da je to zbilja krasno“, ispričao nam je vlč. Žarko.

Gradnja je dakako, kako kaže, trajala još dvije-tri godine dok se nije moglo useliti unutra i početi sa svetim misama, te je i puka bivalo sve više. „Prolazile su godine i trebalo je, jasno, uvijek nešto dorađivati, te je kasnije župnik mons. Jukić završio unutarnje uređenje – jako kvalitetno, lijepo – sve što je trebalo. Kasnije opet kad je došao don Josip Grubišić, on je nabavio klupe, osvježio crkvu i opet je prošlo godina“, rekao je sadašnji župnik prisjetivši se svog dolaska na ovu župu...

Niz umjetnina…
Naime, on je među zgošća-kakanjsku malu, ali vrijednu zajednicu vjernika došao prije pet godina. „E, sada, kad sam ja došao, vidio sam: aha, sad će obljetnica. Da ne bismo krečili, radili zadnju godinu, mi smo tako prije tri-četiri godine započeli planski uređivati što mislimo da je potrebno. Pomogao mi je tu puno akademski kipar iz Novog Travnika Zdenko Jurišić s kojim sam i prije surađivao, te akademski slikar Anto Mamuša. Kad su došli ovdje, uvidjeli smo da je bilo potrebno osvježiti i okrečiti crkvu. Upravo ovaj križ poviše oltara je umjetničko djelo kipara Zdenka koji je i tabernakul osmislio: ovo je stari tabernakul, nismo ga dirali jer je lijep, nego ga je on samo još naglasio da je tu. Također, oltar je bio u drvetu dosta fin, ali već je to pomalo dotrajavalo. Kada smo ga otvorili, skinuli malo drveta, vidimo kamen je ispod, onda smo još to samo malo uredili…

Ovaj mozaik pelikana na pročelju oltara djelo je kćerke našeg kipara Zdenka, koja je također akademska slikarica. Prikazan je pelikan koji otkida svoje meso i daje ptićima što je simbol Krista, kao u pjesmi Pelikane nježni, Spasitelju moj… Ambon je isto osmislio Zdenko, a do tada je bio mali, drveni ambon koji se uklapao u to prijašnje... On je sada monumentalan zato što u crkvi, na misi postoje dva stola – stol riječi i stol euharistije. I onda smo mislili što ćemo naprijed staviti, puno je tih simbola: ali evo – 10 Božjih zapovijedi je tu, grm koji izgara, koji povezuje to sve…

Gospin kip koji vidimo je još iz prijašnje crkve. Čak je jedno vrijeme bio u špilji pored crkve, a drveni je, te je počeo propadati. Isti umjetnik ga je jako dobro obnovio i sada je, što se kaže, kao nov. I naši zaštitnici Petar i Pavao, njihovi kipovi – austrijske škole, ranije su bili kod križa, mi smo ih stavili ovdje da su bliže vjernicima koji se tu mogu moliti.

Posebno mi je drago – budući da su ovdje bili medaljoni križnoga puta, a stariji svijet ne vidi dobro – što smo kod Mamuše naručili ove nove postaje. Jasno, rudarsko mjesto ne može bez Sv. Barbare, zaštitnice rudara, čiji je kip pri dnu crkve.

Na koru imamo dosta dobre orgulje. Zbor je ovdje nekoć puno značio. Sestre su to krasno vodile. Međutim, jasno je kako nas sad malo ovdje ima i zbor je znatno manji, ali i dalje sestra vodi pjevanje“, ispričao nam je župnik skoro u dahu pazeći da nešto ne propusti, te nam je tako ukazao i na veliku umjetničku vrijednost ove župne crkve u kojoj se okuplja zajednica bogata snažnom vjerom.

Redovnička prisutnost zalivena krvlju
A ovu kvalitetu vjere zasigurno potpomažu i sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi koje su u župi prisutne od 1965. kada ih je pozvao tadašnji župnik vlč. Miroslav Petrović.

S. Leonarda Pirner, najmlađa od njih četiri koje trenutno ondje djeluju, otkrila nam je kako su se njezine susestre po dolasku brinule oko uređenja crkve, za liturgiju i liturgijsko pjevanje, ali da su s vremenom uočavale i potrebe župe, te su svoje aktivnosti usmjerile i na brigu za starije, za bolesne sestre, župljane, odnosno pomagale su svima koji su bili u potrebi. Župljani su kroz to njihovo zalaganje uočavali i njihovu vrijednost, a od 1965. do danas ondje ih je djelovalo 44, od čega ih je sedam u Kaknju i pokopano.

„Posebno bih istaknula tri sestre koje su djelovale ovdje u župi: s. Danka Jurčević, s. Monika Štampalija i s. Branka Matošević, njihov duh još živi ovdje. S. Danka Jurčević 30. rujna 1996. preminula je mučeničkom smrću – ispred zgrade Caritasa ubijena je s četiri uboda nožem. Tu vidimo njezinu posvećenost i vjeru u Boga, a na njezinu posljednjem ispraćaju bilo je oko 8 000 ljudi.

Danas u župi žive i djeluju četiri sestre koje pojedinačno brinu o kućanstvu, liturgijskom pjevanju i uređenju crkve, jedna djeluje karitativno, te imamo jednu sestru koja nas potpomaže i potiče u duhovnom smislu“, kazala nam je s. Leonarda dok je stajala pored spomen-ploče ubijenoj susestri, u sjećanje na koju je izrađen i spomenik u obliku modro-crvene kapi točno na mjestu gdje je pronađena mrtva.

Crkva – drugi dom
Kako smo već nagovijestili, ono vjernika što je ostalo ovdje ipak svoju vjeru živi autentično. Među njima je i rođena Kakanjka Jadranka Kalin, majka i supruga koja se, kako ističe, dobro sjeća i stare crkve, i vjeronauka, svoje prve pričesti i krizme – svega toga što je bilo dio njih koji nisu bili ni svjesni koliko to utječe na razvoj čovjekova vjerskog života, duha i onoga što sada nose u svom srcu – Isusa. „Ponosna sam što sam to što jesam, odrasla sam u vjerničkoj obitelji. No, vjerski život ondašnji i sadašnji ne može se usporediti. Sve vrijeme ove, nazovimo, pandemije, izolacije – ja sam dolazila u crkvu, i na Uskrs i tri dana prije, nas dvije smo bile u crkvi uz sestre i župnika. Tu blizu stanujem pa sam si to mogla 'priuštiti' jer nisam mogla odoljeti da ne dođem i ne doživim to, zato što je meni crkva drugi dom. Ja tu poslije smrti oca i majčine bolesti nalazim mir. Pola sata mise mene odmori. Nađem sebe tu, razgovaram s Bogom, pitam što i kako“, iskreno nam je kazala naša sugovornica…

Glede vjerničkog života općenito u župi, kaže kako je „malo“ brine mladež. „Počevši od moje kćerke, koja je završila KŠC u Sarajevu i bila je jako aktivna i ovdje jedno vrijeme. Međutim, valjda ta sredina i to društvo u kojem smo mi u Kaknju povlači sve te posljedice. Voljela bih da nas je više. Starija populacija je sve nemoćnija, bolesnija. Ne mogu doći, i onda ni financije ne dopuštaju da se svaki dan nešto plati kako bi se došlo na misu, a ovi koji smo tu u okolini – nas do 20-ak budemo na misi. Župnik nam je predobar, zaista, učinio je mnogo za našu župu, za crkvu i kad tražite savjet – tu je rado“, od srca je pohvalila Jadranka.

„Kroz ovu pandemiju bojim se da smo se i malo više udaljili jedni od drugih, postali smo i sebičniji i oholi… Nemamo više vremena: žurili smo prije ovoga negdje, ali sad smo ubrzali tempo. Eh, sad, dragi Bog će nam providjeti, pa se nadam da će izići sve na najbolje jer mislim da smo mi to ovdje i zaslužili – nema nas puno. Ovo starijih što je ostalo pomažemo koliko možemo. Ja sam u udruzi Rad i nada, pa obilazimo bolesnike. Iako nemamo neka velika materijalna sredstva, osim naših skromnih članarina, opet nešto prikupimo, kupimo i obiđemo bolesne. To njima puno znači jer vole kad im se dođe, a nažalost u posljednje vrijeme ih je puno i umrlo. Mogu vam reći da se osjeti praznina nas katolika-Hrvata u Kaknju. Mi smo davali jedan 'šmek', jedan stil života, jedan način razmišljanja, ali tako je kako je. Nažalost, ne možemo mijenjati situaciju, ne možemo mijenjati politike, a dragi Bog će učiniti onako kako misli da je najbolje jer On na kraju i određuje sve nas“, poručila nam je župljanka.

Pjesmom do novog rođenja
Na razgovor s njom nadovezao se i član župnog zbora Sv. Cecilija Tomislav Gavran koji je pri zboru, kako ponosno i rado ističe, više od 30 godina. „U ovom pjevačkom zboru je bio i moj otac, a i moja djeca neko vrijeme... Ne znam kada je točno prvi zbor započeo s radom, ali sadašnji župni zbor Sv. Cecilija započeo je djelovati poslije Domovinskog rata, 1996., kad se obnovio Napredak u Kaknju; djelovao je on i prije, ali je tada dobio ime Sv. Cecilija.

Nekoć je bilo puno članova, čak 74, a sada se svelo na možda 12, čak i manje. Sve sestre koje su bile ostavile su pojedinačno svoga traga na kvalitetu pjevanja. Iznimno veliki trag glede samog zbora ostavila je s. Silvija koja je sada u Novom Travniku. I sve druge sestre su se trudile i radile, ali ono što je ona napravila za zbor i za kvalitetu pjevanja, dugo će se pamtiti… Sada zahvaljujem Bogu, ne samo što sam član zbora i što sam postigao bolju razinu pjevanja, nego što sam postao daleko bolji vjernik. Mislim da sam se, kao što kažu, rodio od Boga ponovno. Kao što kaže Sv. Augustin, pjevanje je dvostruka molitva. Ostao sam u zboru, iako nas je samo dvojica muškaraca – znači da sam postojan što se tiče pjevanja“, simpatično je dodao župljanin Tomislav koji kao i ostali okupljeni vjernici, ima jako pozitivan odnos sa župnikom, pun šala i smijeha.

Dobre i „loše“ strane
Kad smo ispratili župljane, s vlč. Žarkom smo progovorili i o „rak-rani“ većine bh. župa – statistikama. I ovdje je stanje tmurno jer od 370 „obitelji“ – kako se vodi, 165 je samaca, a ukupno 710 je duša od kojih ćemo oduzeti dotadašnjih 13 sprovoda u ovoj godini. „Još ni jedno vjenčanje nisam imao i svega dva krštenja. Bilo je i dvoje-troje kandidata za prvu pričest, ali zbog cjelokupne situacije i u dogovoru s roditeljima ipak ćemo to imati nagodinu“, priznao je župnik od kojega smo saznali da ovdje nema puno ni osnovnoškolaca, ni srednjoškolaca, a i ono što ih ima uglavnom odlaze u KŠC u Zenicu, Sarajevo ili, sada i, Žepče ili pak Visoko. Usporedbe radi s onim podatcima s početka, prošle godine u župi je bilo jedno vjenčanje, četiri krštenja i tužnih 20 sprovoda.

No, nije sve tako tmurno, Zgošća-Kakanj može se pak podičiti duhovnim zvanjima, poglavito među sestrama Družbe Kćeri Božje ljubavi koje ondje djeluju dugo, te ih je pet i tri živuća svećenika – što je lijep broj za jednu župu u kojoj su nedjeljne mise, uz svakodnevne večernje, u 8.00 i 10:30, a župljani, poglavito stariji, vole tijekom došašća doći na zornice poslije kojih se svi okupe u dvorani na čaj, kavu, i razgovor. Taj je običaj uveo nekadašnji župnik vlč. Marijan Marijanović.

„Uz svibanjske i listopadske pobožnosti, svaki utorak molimo Sv. Anti posebnu molitvu. Malo pokušavamo sad, da tako kažem, propagirati i Drinske mučenice – radi sestara koje su tu, i naravno zbog s. Danke koja je ovdje stradala. Nju svatko spominje, kad god dođe ovdje“, dodao je župnik pozvavši i ovim putem na proslavu 100. godišnjice osnutka župe koja će se za ovaj interni jubilej pripremati trodnevnicom koju će predvoditi fra Marinko Štrbac, duhovnik u sjemeništu u Visokom, koji je ovdje sa svojom generacijom, po rukama Vinka kard. Puljića uslijed ratnih nedaća, 1995. zaređen za svećenika budući da im nije dopušten ulazak u Sarajevo.

Na kraju uviđamo kako šaka zemlje – bogate rudom i šačica vjernika – bogatih vjerom i nakon 100 godina opstaje. Župo Sv. Petra i Pavla Zgošća-Kakanj, nek' ti je sretno i blagoslovljeno prvo stoljeće!