Priredila: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Crkva je od svojih početaka brinula o ljudskom životu – od njegova začeća do prirodne smrti. Nerijetko su pred njezina vrata (crkvena, samostanska ili bilo koja s crkvenim obilježjem) ostavljani plačni zamotuljci jer su oni koji su se odvajali od njih znali da ih puštaju u sigurne ruke…

Utočište zvano Egipat
I sam Isus priziva malene k sebi: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!“ (Mk 10,14), a nije li naše samo slijediti ono što On govori i čini?!

Ozbiljno je to shvatio još prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler koji je na spomendan Sv. Rafaela Arkanđela 1890. u Sarajevu osnovao ustanovu za zaštitu djece izložene nevolji nazvanu Egipat. To Stadlerovo zdanje uvijek je služilo dobru, a opiralo se zlu. Ustanova nije pokleknula, iako je bombardirana u I. i II. svjetskom ratu, kao i u posljednjem, svaki put ju je ljubav podigla iz pepela. Nadbiskup Stadler, među ostalim, tada je rekao sestrama: „Neka vas, sestre Služavke Malog Isusa, vaše ime uvijek podsjeća da djeci služite kako biste malome Isusu služile! Kao što je Blažena Djevica Marija hranila Isusa u Betlehemu, s njim bježala u Egipat štiteći ga od zla, tako i vi hranite dobrom djecu i štitite ih od svakoga zla.“

Sestre su se tako, potaknute i ohrabrene utemeljiteljevim riječima i djelima, prateći suvremeni kršćanski svjetonazor odgojnih znanosti te vođene svojom karizmom, zalagale za prirodno ozračje što doprinosi rastu i sazrijevanju ljudskog bića u tjelesnoj, psihičkoj i duhovnoj razini. No, sve to ne bi bilo moguće Stadlerovim kćerima da nema onog dobrog u ljudima, uz pomoć čega djeci omogućuju topli dom, odgoj u obiteljskom suživotu, školovanje, druženje, izlete, zdravstvenu zaštitu...

Susret djece Božje
Kako znamo, nadbiskup Stadler sestrama je ostavio zadatke i ciljeve na ovom polju: „Brinite se za djecu koja su iz bilo kojih razloga izložena opasnosti da nastradaju, zalutaju ili zastrane, kako bi spoznala da su voljena, željena, vrijedna i korisna.“

^{Vrtić u sklopu Egipta}

Stoga upravo svojom karizmatskom brigom, a imajući u vidu poslanje i cilj, redovnice u Stadlerovu dječjem domu pružaju zaštitu na trima razinama:

Potpuna briga za djecu bez roditelja i obitelji. Djeca, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, bivaju primljena, odgajana i školovana do punoljetnosti, a i nakon toga sestre se potrude pomoći im naći put (zaposlenje, studij)...

Riječ je o djeci različite životne dobi koja žive u obiteljskim skupinama sa sestrom odgojiteljicom, a trenutno ih je osam. Svakodnevno nastojanje odgajateljskog tima jest stvaranje pozitivna, povoljna ozračja za rast i razvoj djeteta, te primjenjivanje duhovnih, psihičkih i fizičkih vrijednosti u životu štićenika.

Integracija i druženje s ostalom djecom iz grada. Kako bi djeca imala mogućnost druženjas vršnjacima, u domu je osnovana i Dnevna igraonica u koju mogu dolaziti i djeca iz grada, čiji roditelji rade, a žele da se njihova djeca druže s vršnjacima. Djeca često dolaze iz obitelji s različitim poratnim teškoćama kao što su: neriješeno stambeno pitanje, niska ili nikakva primanja, bolest roditelja... U cjelodnevnom boravku uče kroz igru različite životne stvarnosti, hrane se i odmaraju, a navečer se vraćaju u svoje obitelji.

Povremena pomoć obiteljima na duhovnoj ili tvarnoj razini. Bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, roditelji dolaze u kuću Egipat pitajući za pomoć, a sestre im uvijek nastoje pomoći, bilo da je riječ o nedostatku hrane, nemogućnosti nabavke knjiga za školu ili lijekova, te nesporazuma u obitelji. I sestre za takve potrebe traže pomoć ljudi dobre volje koji su spremni dijeliti svoja dobra s onima koji nemaju, i upravo ovaj treći vid brige sestara čini Egipat svojevrsnim mostom na kome se susreću Božja djeca i izmjenjuju svoje potrebe i darove.

Ono što je još jedna pozitivna strana jest da se već od malih nogu djeca druže sa svojim vršnjacima i na odjeljenju vrtića Srce koje je u sklopu Egipta. Ondje, u skladu sa svojim uzrastom, svladavaju prve korake socijalizacije i planirana rada kroz igru.

I nekako, lijepo je vidjeti stadlerovke okružene dječicom raznih uzrasta o kojoj skrbe majčinskom brigom. Uvijek uredna, nasmijana i bez iznimke nazočna na sv. misama. Možemo reći kako su, uz njihove odgajateljice, „zaštitna lica“ sarajevske katedrale kojoj pružaju posebnu notu. Oni su dokaz da su Stadlerove duhovne kćeri ostale dosljedne njegovu naumu. 

Vidimo kako se u Egiptu snažno oslanjaju na Božju providnost koja im se toliko puta javila kao slamka spasa.  Možda bi i Vama bilo drago biti suradnikom Providnosti za djecu koja odrastaju u Stadlerovoj ustanovi?!

Mala škola u malom Varešu
Odmičemo se nedaleko od Sarajeva, do Vareša gdje su 1936. došle Školske sestre franjevke, a ondje su potrebe za odgojno-obrazovnim radom bile velike…

One su najprije otvorile nižu stručnu školu i vrtić, a potom i mješovitu pučku školu. Zbog nestašice hrane tijekom rata otvorile su dječju kuhinju, a u tadašnje zabavište primale su znatno više mališana nego je to prostor dopuštao. Komunistička vlast 1945. naložila je da prestanu s radom, ubrzo im je oduzeta imovina, a 1949. im je rečeno da napuste grad.

No, vjerne svojoj franjevačkoj karizmi, sestre su 2003. nastojale oživjeti apostolat te su odlučile raditi na projektu ponovnog pokretanja Male škole, kuće za odgojno zapuštenu djecu. Nakon brojnih neuspjelih pokušaja da dobiju natrag svoju imovinu, 2004. na sjednici Općinskog vijeća u Varešu svi vijećnici su se složili da se ista vrati sestrama u posjed. Tako su dobile natrag svoju kuću koja je bila u ruševnom stanju pa su na istom mjestu napravile novu, te su s radom započele 2009.

^{Jedna od soba u Maloj školi}

Službeno, Mala škola je ustanova za prihvat i odgoj djece, i to djece koja nemaju adekvatnu roditeljsku skrb u njihovim obiteljima, no ako bismo to malo intimnije „definirali“, to je u onom pozitivnom i ljepšem smislu dom za svu djecu koja to nažalost, iz različitih objektivnih razloga, nisu mogla imati u svojim obiteljima. Ili kako je ravnateljica Male škole s. Snježana Pavić kazala našoj ekipi 2020. kad su radili reportažu: „Mala škola je na neki način, usudim se reći, zamjenska obitelj za tu djecu, gdje im mi zajedno kroz 24 sata i kroz cijelu godinu nastojimo pružiti sve ono što bi im roditelji nastojali pružiti u obitelji.“

Ondje nastoje svako dijete prepoznati, vidjeti njegovu životnu pozadinu, što ono sa sobom nosi i što mu treba jer vjeruju kako je svako od njih svijet za sebe. Po dolasku djece u Malu školu oni uviđaju koliko su odgojno zanemarena, i to ne samo u obitelji, nego im se čini medvjeđa usluga i u školama gdje ih nastavnici „puštaju da prođu“ pa dođu u šesti ili sedmi razred, a imaju problem s pisanjem, čitanjem i osnovnim stvarima.

Uobičajeno, i ovdje mogu boraviti štićenici od 0 do 18 godina (dakako, franjevke ne „napuštaju“ ni svoje studente), a trenutno ih je 20.  

Odgajateljice, među kojima su redovnice i laikinje, rade na tomu da djeca osjete toplinu i shvate kako imaju prostor za reći i „ne“, „ne mogu“, „dosadno mi je“, „umoran/na sam“.

Važnost vjerske dimenzije
Važno je i da i sama Općina prepoznaje pozitivnost ponovnog boravka i djelovanja redovnica, a na njihove aktivnosti koje nude dolaze sva djeca, bez obzira na nacionalnost, vjeru i dob.

Kako je objašnjeno iz Male škole – ni oni nisu postavili nikakvu granicu u smislu da ne žele primiti djecu neke druge vjere ili nacionalnosti, nego im je bilo važno naglasiti da su one Školske sestre franjevke te kako će u odgoju i pristupu djeci i općenito u svakodnevnom životu to sigurno biti naglašena dimenzija. Djeci bi, dakako, omogućili prakticiranje njihove vjere, ali do sada nisu imali takav slučaj. Vjerska dimenzija svakako je važna i nju se pokušava utkati u svakodnevni život.

Kao i većina ustanova ovog tipa, Mala škola, uz financiranje ministarstava i države, funkcionira zahvaljujući donacijama uglavnom pojedinaca i organizacija iz inozemstva.

No, pomoći projektu može se i kumstvom koje ima dvije opcije: 1) kumovi koji financijski pomažu djecu, stipendiraju i najčešće imaju kontakt samo pismima ili drugim načinom komunikacije; 2) kumovi koji osim što daju za djecu neki novac (koliko i kad tko može), provode vrijeme s njima, druže se, upoznaju, brinu za njih, ostvaruju komunikaciju, prate ih na njihovu putu. Takav vid kumstva na poseban način znači i djeci i kumovima.

Majčino selo
Iz planinskog Vareša spustili smo se na jug, u Bijakoviće kod Međugorja, u Majčino selo. Ova priča svoje početke ima u osobi člana Hercegovačke franjevačke provincije pok. fra Slavka Barbarića i u ratnom vremenu. Sve je počelo u kući u kojoj je tijekom rata fra Slavko okupljao izbjeglice, žene, djecu, siročad, a samo sadašnje Majčino selo idejni je projekt za očuvanje i zaštitu života u svim njegovim oblicima. Godine 1993. počela je izgradnja Majčina sela, a fra Slavko je htio da to ne bude neki veliki dom koji okuplja djecu, nego manje obiteljske kuće. To se pokazalo kao odlična ideja jer djeca tako imaju osjećaj pripadnosti određenoj kući, imaju osjećaj pripadnosti određenoj teti/odgajateljici, vežu se za kuću, a opet postoji mogućnost za socijalizaciju s drugom djecom. Nije želio da djeca budu izolirana u nekom getu, već da se druže sa svojim vršnjacima.

^{Zajednički prostor u Majčinu selu}

Uz to, tu je osnovan i dječji vrtić Sv. Mala Terezija za cijelo Međugorje i okolicu, tako da Majčino selo ima dvojaku ulogu/zadaću: odgajati predškolsku djecu Međugorja i brinuti za djecu koja su, iz bilo kojeg razloga, ostala bez roditeljske skrbi. Institucionalno ono je: Ustanova za predškolski odgoj i socijalnu skrb.

Uspomena na fra Slavka
Kada govorimo o Majčinu selu u užem smislu, njega čini sedam kuća obiteljskog tipa, u kojima djeca žive zajedno s dvjema odgajateljicama koje pokrivaju vrijeme 24 sata, tako da djeca nikada nisu sama. Danas ovdje živi 30-ak djece od najmlađe životne dobi uz nekoliko studenata koje i dalje podupiru.

Ondje djeca imaju i mogućnost okupacione terapije – baviti se nekim umjetničkim izražavanjem, mogu crtati, raditi glinom pod vodstvom svojih učiteljica – mentorica, od kojih su neke završile i likovnu akademiju ili školu za primijenjenu umjetnost. Imaju ovdje i sportske aktivnosti, kompleks posjeduje nogometno, košarkaško i odbojkaško igralište, dvoranu, a mnogi od njih idu i na trening nogometa, rukometa, košarke, karatea...

Sve u svemu, djeca žive jednim normalnim životom, idu u školu u Bijakoviće, Međugorje ili Čitluk, a neka čak i u Mostar.

Mnogo djece je prošlo kroz Majčino selo otkad ono postoji, dosta njih je ostalo u kontaktu s tetama ili sa samom ustanovom, te rado i navrate, prisjete se uspomena, anegdota iz tog vremena. Mnogi su zahvalni, a jedno od njih ravnatelju fra Draganu Ružiću kada je tek došao, reklo je: „Hvala Bogu što Majčino selo postoji.“ I to je, čini se, najveća nagrada i pok. fra Slavku i svim djelatnicima koji su uložili svoj rad i svoj život ovdje.

Kao što je slučaj i s ostalim institucijama ovakvog tipa, ni Majčina sela ne bi bilo bez nesebičnosti koja prožima ljude i motivira ih pomagati. Pomoći ovoj ustanovi moguće je na nekoliko načina, na što i potičemo sve one do kojih dođu ovi redci.

Kada na kraju ove priče želimo podvući crtu ili napisati neki zaključak, čini se prirodnijim  jednostavno podsjetiti da je ljubav odgovor na mnoga naša ljudska pitanja opterećena ovozemaljštinom. Što bismo o ljubavi, poglavito roditeljskoj, mogli naučiti iz djela najšutljivijeg među svetcima - Sv. Josipa?!