Župa Potočani – zemaljski raj na brdovitoj posavskoj ravnici


Potočani su na sjevernom dijelu Bosanske Posavine, oko pet kilometara zapadno od Odžaka. Premda teritorij župe Sv. Marka Evanđeliste službeno pripada ravničarskom kraju, ipak se nalazi na brdovitom terenu budući da je župa smještena u podnožju "planine" Vučjak...

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Zemljopisno se regija Odžaka nalazi na sjeveru Bosne i Hercegovine, s istoka i sjevera omeđena rijekama Bosnom i Savom, a s juga i zapada gorjem Vučjaka, stoga se ovaj kraj naziva i Podvučijakom. Graniči s općinama Modriča, Bos. Šamac i Bos. Brod u Bosni i Hercegovini, te preko Save s Hrvatskom.

Skoro planina

Vučjak je brdovito područje sjeverne Bosne, odnosno posavskog pobrđa. Prostire se na općine Derventa, Brod, Modriča, Doboj, Vukosavlje i Odžak. Najviši vrhovi "planine" su Maksimskog (368 m), Lipa (351 m) i Savića brdo (295 m). Građena je od flišnih stijena, a prekrivena je šumama bukve, hrasta i graba. Iako su prema znanstvenoj definiciji planina ili gora u geografskom smislu uzdignuti dijelovi Zemljine kore viši od 500 metara, za Vučjak to ne vrijedi. U ravničarskom kraju svaka je veća uzvisina planina, što je ušlo u obični govor, i to se ne može ispraviti. Suprotno navedenim pravilima: Vučjak je planina.

Područje je to poznato po buni popa Jovice koji je 1834. neuspješno dignuo oko 1 000 pravoslavnih protiv Osmanlija, te po operaciji Koridor života iz 1992. kada je srpska vojska fizički spojila istočni i zapadni RS.

Za našu reportažu važno je napomenuti kako je širi odžački kraj prostor pet župa: Pećnik, Odžak, Potočani, Svilaj i Gornja Dubica.

Kako je nestala župa Podvučijak?

Povijest ovih pet župa u crkveno-administrativnom pogledu iznimno je isprepletena zato, na početku, vapi za dodatnim objašnjenjima. Iako je dosta informacija nestalo u ratovima koji nisu štedjeli ovo podneblje, osnovni podatci su ipak poznati.

Župa Dubica nastala je u 18. st. pod imenom Podvučijak i obuhvaćala je današnje vjerničke zajednice: Dubicu, Potočane, Svilaj, Odžak, Pećnik i Brusnicu. U povijesnom smislu u 17. st. se spominju i župe Radunjevac te Vasiljevo Polje koje su iščezle u vrijeme Bečkoga rata (1683. – 1699.).

U prvoj polovici l8. st. ovaj je kraj potpadao pod župu Velika (Plehan). Nema sigurnih podataka kada je došlo do potpunog osamostaljenja Podvučijaka od Velike. Jedino se pouzdano zna da se matice nove župe vode od jeseni 1748.

Sjedište župe često je seljeno iz jednog mjesta u drugo, od Jakeša, do Pećnika i Potočana te na kraju Dubice, ali je ostajalo ime Podvučijak. Selidbe su uzrokovane osmanskim sprječavanjem bilo kakvih gradnji bogomolje. Ipak su 1839. franjevci konačno uspjeli izgraditi župnu kuću u Dubici, pa se tu ustalilo sjedište.

Godine 1855. župa Podvučijak je razdijeljena, i tom je prilikom iščezlo njezino dotadašnje ime: odijeljeni dio nazvao se Potočani, a matični dio župe Dubica. Zašto je nestalo ime, za sada nije poznato.

Od kapelanije do župe

Najprije je 1855. uspostavljena mjesna kapelanija sa sjedištem u Potočanima, a 1858. je uzdignuta na rang župe. Nova je župa tada obuhvaćala i današnje zajednice Svilaj i Pećnik, te dijelove župa Odžak i Brusnica.

Kako u Potočanima nije bilo crkve, u razdoblju 1858. - '62. podignuta je veća župna kuća čije je prizemlje korišteno za bogoslužje. Godine 1868. franjevci su u Potočanima utemeljili pučku školu koja je već 1869. i izgrađena. Po dolasku austrougarske vlasti tamo je osnovana državna škola.

Godine 1880. započela je, a do 1883. trajala izgradnja crkve od kamena, koja je zbog slabe izvedbe već nakon nekoliko godina postala ruševnom, tako da je 1891. zatvorena.

Temeljito je obnovljena 1896./'97. te je u uporabi bila do 1975. kada je izgrađena nova crkva prema projektu D. Antolkovića.

U prvoj polovici osamdesetih godina 20. st. ta je crkva umjetnički lijepo uređena. Oltarnu sliku Sv. Ante Padovanskog u mozaiku (muransko staklo) izradio je slikar Josip Bifel. Križni put također u mozaiku (prirodni kamen) izveo je slikar Đuro Seder. Oltar je izrađen prema nacrtu kipara Zdenka Grgića.

U posljednjem ratu župljani su prognani 1992., crkva je teško oštećena, toranj srušen, a pri njegovu padu potpuno su stradali sakristija, župni ured i trijem između kuće i crkve.

U crkvi su izgorjele orgulje, drveni oltar, ambon i klupe. Oltarna slika je oštećena na nekoliko mjesta. Ipak, crkva je zbog opsežna korištenja betona i armature „stručnjacima“ za eksploziv bila misterij pa su „samo“ srušili toranj ne usuđujući se pokušati srušiti crkvu. Nažalost, zapalili su je, a kako je prije bio običaj crkve oblagati lamperijom, imalo je što gorjeti. Na svu sreću bilo je moguće restaurirati križni put te mozaik iznad oltara.

Daytonskim sporazumom Potočani su pripali većinom Federaciji BiH te je obnova crkve započela u lipnju 1996. i potrajala nekoliko godina. Uređenje unutrašnjosti je učinjeno prema nacrtu Ante Kajinića koji je 2001. oslikao čitav strop crkve. Rijetkost je to što se ne viđa svuda. Prema njegovu nacrtu izvedeno je i osam vitraja u crkvi. Godine 2002. izrađena su i postavljena dvoja ulazna vrata prema nacrtu ZdenkaGrgića. Motiv na njima je Duh Sveti u vidu goluba.

Udruga građana Fra Grga Vilić

Nakon smrti fra Grge Vilića (1945. – 2009.), koja ga je zatekla u njegovoj rodnoj župi Potočani, skupina župljana osnovala je udrugu građana s njegovim imenom, a čiji su ciljevi: skrb za intelektualno nasljeđe fra Grge Vilića, kulturna i izdavačka djelatnost, te humanitarni rad. Udruga nastoji širiti tradicionalne vrjednote za koje se zalagao ovaj fratar: potpora zdravoj obitelji (otac, majka i djeca), ljubav prema zavičaju, čuvanje istine o prošlosti, istraživački rad, tiskanje članaka i knjiga, te stvaranje skladna suživota u BiH.

Fra Grga je rođen 1945. u selu Jošava, župa Potočani. Svečane redovničke zavjete položio je 1970., a godinu dana poslije zaređen za svećenika. Osim pastoralnih zadaća služio je u diplomatsko-konzularnom predstavništvu BiH u Zagrebu, zatim je utemeljio i vodio Dom invalida Bosanske Posavine u Đakovačkoj Brežnici.

Objavio je i niz članaka te četiri knjige: Korijenski izričaj Latina (priručnik latinskoga), Vrijeme stradanja (stradanje podvučjačkih Hrvata 1945.), Vrijeme sađenja (matica vjenčanih župe Podvučijak od 1773. do 1788.) i Podvučijak, zemlja i ljudi (monografija u povodu 150. obljetnice župa Potočani i Dubica).

Najljepši kraj i voda na svijetu

Kako smo vidjeli, župu tvore sljedeća naselja: Potočani, Brezik, Duge Njive, Drenovac, Jošava, Lipik, Novi Grad, Srnava i Vrbovac. Na području župe nalaze se područne crkve u Srnavi (1986.), Lipiku i Drenovcu (1990.), te četiri kapelice i tri groblja. Kapelice su u posljednjem ratu zapaljene i devastirane, a nakon rata obnovljene tako da služe svojoj svrsi.

Treba napomenuti kako vozeći se kroz selo, nismo mogli zaključiti jesu li ljepše kuće ili okućnice. Nisu samo „kućice u cvijeću“ lijepe, takav je čitav kraj. Dovoljan je jedan pogled na planinu Vučjak i njezine obronke da se uvjerimo u to.

Osim toga, uz brojna bogatstva i ljepotu koju priroda pruža mještanima župe Potočani, najveće je bogatstvo, čini se, pitka voda koja je ovdje uistinu posebna i poznata čitavoj okolici. Puni se i distribuira u plastičnim bocama, što je lijep doprinos na ekonomskom planu općine, kompanije Vilić d.o.o.

Sa župnikom fra Antom Zrakićem, inače domaćim sinom, razgovarali smo o današnjoj situaciji u ovoj župi, ali i pogledu ka budućnosti.

Za Bosnu su Potočani jedna prosječna župa sa 723 vjernika u 331 obitelji. Tijekom 2019. bilo je 11 krštenja te šest prvopričesnika i 11 krizmanika. Ipak, umrlih je više, čak 41. Međutim fra Mato nam kaže kako se bilježi povratak bračnih parova u mirovini iz Švicarske i ostalih zemalja. Kako nam je rekao, to je novi oblik pastorala te je riječ o župljanima koji imaju mnogo toga ponuditi vjerničkoj zajednici. Zbog ranije mogućnosti odlaska u mirovinu, nije riječ o starcima, nego ljudima u 55-im godinama što je i te kako važno za župu.

Kraj bogat duhovnim zvanjima

Ako je suditi prema duhovnim zvanjima, ovo je bogata župa. „Trenutno su četvorica živućih svećenika koji su rođeni na teritoriju ove vjerničke zajednice. Vlč. Antonijo Mikulić, koji djeluje u Petrinji kao svećenik pri vojsci, fra Šimo Ivelj, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, te fra Ivica Studenović, profesor u Visokom. Ja sam najstariji od trojice fratara“, rekao nam je fra Anto napominjući kako je u prošlosti bilo puno svećenika iz ove župe od kojih su neki djelovali i u dalekoj Americi i Argentini. Dvojica svećenika su ubijena na Križnom putu, a na teologiji su danas dvojica mladića, ali o njihovu ređenju je rano govoriti.

Prva škola

Za izgradnju prve školske zgrade i pokretanje škole u Potočanima zaslužni su u prvom redu franjevci. Već 1870. spominje se škola u tom selu. Nekoliko godina kasnije, 1877., za učitelja je određen fra Ilija Oršolić. Odmah po dolasku Austro-Ugarske Monarhije 1878. otvorena je u Potočanima državna škola. Velika zgrada za školu izgrađena je 1886., a druga tik do nje 1900. na dominantnom brežuljku iznad begova čardaka i potoka Kačevca.

U Šematizmu Bosne Srebrene od 1895. stoji zapisano da potočanski župnik fra Mirko Šestić ima dvije škole na području župe - u Potočanima i Odžaku. Treba napomenuti da je današnji grad Odžak tada bila varošica koja je pripadala župi Potočani. Spominje se 60 đaka koji su tada polazili u školu, i to je bio velik broj za tadašnje vrijeme.

Komu je župa posvećena?

Kako nam je župnik rekao kroz šalu, u Potočanima je „nejasno“ tko je zaštitnik župe. Službeno je to Sv. Marko Evanđelist, ali narod više časti Sv. Antu Padovanskog. Postoji nekoliko razloga za to. Jedan od njih je da se Sv. Marko slavi na Plehanu pa je patron u Potočanima zasjenjen i nikada nije „zaživio“ kao što je to drugotni patron Sv. Anto.

Također, u masovnosti slavlja patrona igra ulogu i doba godine kada se slavi pojedini svetac, i u tom segmentu Sv. Anto je „jači“ jer je lipanj na selu življi od travnja. Kao i u jednoj hercegovačkoj župi, Rakitnu, koja je promijenila zaštitnika od Sv. Ivana Nepomuka ka Sv. Ivanu Krstitelju, i fratri u Potočanima su pokušali promijeniti svetca zaštitnika, ali nisu uspjeli.

Zanimljivo je i to što župa Sv. Marka, zbog ratnih događanja, nije imala ništa što ju povezuje s ovim svetcem, osim pečata, jer je njegov kip uništen u ratu, dok je slika Sv. Ante iznad oltara restaurirana. Tako je jedna vjernica iz Švicarske, kada je čula za tu činjenicu, donijela malu sliku Sv. Marka koja sada krasi župni ured.

Također, važno je napomenuti da je od izgradnje crkve 70-ih godina 20. st. Sv. Anto više zaživio kao drugotni patron kroz pobožnosti 13 utoraka, devetnice te trodnevnice tome svetcu popularnom diljem planeta.

Rad s mladima

Potočani spadaju u red tradicionalnih župa u kojima nema nekih posebnosti u pobožnostima, tu su svibanjske i listopadske pobožnosti, a popularan je i blagoslov polja. Prema župnikovim riječima, nedjeljom je rana misa posjećenija od pučke, međutim na pučkoj bude više mladih. Oni pjevaju na misama, ali većinom su to srednjoškolke i studentice jer mladići nakon krizme, kada se zamomče, kao da ih bude stid biti aktivniji na misi.

„Nema profesionalnije prakse pjevanja, pa često to bude 'razvlačenje', ali pjevamo od srca“, rekao je župnik te istaknuo da nema ministranata, vjerojatno jer se dječaci stide. Oni, kako smo čuli, dolaze na mise, ali su uvijek po strani, teško je nekoga zamoliti i da bude čitač.

Ipak, vjernici su iznimno spremni pomagati svećenicima i, što je veoma bitno, sami pokreću akcije za obnovu i radove oko crkve. Međutim, osjeti se nedostatak mladih, ne toliko zbog odlazaka čitavih obitelji, već zbog nemogućnosti oslanjanja na njih u vidu nekog kontinuiteta u radu. Školski vjeronauk vode laici i odvija se, kao i župni, redovito.

Svojim brežuljcima i raznolikim zelenilom ovaj kraj osvaja srce promatrača. Velike i lijepe kuće te cvijeće oko njih, a tek moderne ograde... Rijetko se viđa da su naselja tako skladno uređena. Netko neupućen bi se zapitao da se možda ne nalazi negdje u Zapadnoj Europi. Razlog je tomu zasigurno mentalitet koji su naši ljudi poprimili radeći na Zapadu.

Blizina Odžaka daje mogućnost zaposlenja i pohađanja srednjih škola, te stoga znamo da će Potočani još dugo živjeti i raditi, svoji na svome, i da neće postati župa-slučaj.