Mr. Tanja Popec, urednica vjerskog programa na Hrvatskom katoličkom radiju

Rad u crkvenim medijima nije samo posao, nego i poslanje


U povodu Svjetskog dana medija koji se na poticaj biskupa u BiH obilježava na posljednju nedjelju u rujnu, razgovarali smo s Tanjom Popec, diplomiranom teologinjom, radijskom novinarkom, voditeljicom i urednicom na HKR-u.

Razgovarao: Željko Ivković

Tanja je inače rođena u Rijeci, ali je gimnaziju završila u Đurđevcu. Od srednjoškolskih dana uključena je u različite novinarske sekcije, te je upisala i studij teologije u Zagrebu sa željom postati katoličkim novinarom. Diplomirala je 2001. nakon čega je započela poslijediplomski studij iz dogmatske teologije. Magistrirala je na zagrebačkom KBF-u 2007. s temom Kršćanski korijeni ujedinjene Europe. Teološko-antropološki govor o europskom identitetu i kršćanskoj ponudi za budućnost Staroga kontinenta.

Uz urednički posao radi i kao spikerica, voditeljica, novinarka, reporterka, komentatorica prijenosa te autorica niza velikih projekata HKR-a. Voditeljica je i scenaristica mnogih crkvenih događanja, promocija, koncerata, festivala, a kroz različite projekte surađuje s Crkvom u BiH... S njom smo razgovarali o novinarskom pozivu, ulozi medija, objektivnosti novinara...

„Od malih nogu željela sam biti voditeljica. Već kao djevojčicu su me oduševljavali glasovi s radija i lica s televizijskih ekrana. Kako sam odrastala, želju sam proširila na novinarstvo za što su zaslužni izvjestitelji kojima sam se iskreno divila zbog hrabrosti i odlučnosti u izvješćivanju s terena za vrijeme rata, i u Hrvatskoj i u BiH. Nekako u to vrijeme pružila mi se prilika da i sama zakoračim u medijski svijet na lokalnom radiju u Đurđevcu.
Kao gimnazijalka spajala sam školske i radijske obveze, i radio je tako postao 'moj svijet'. Imala sam sjajne urednike koji su me učili radijskom 'zanatu', a kada je došao trenutak izbora što studirati, znala sam da želim i dalje biti u tom svijetu. Povjerila sam tu želju svojem župniku koji mi je predložio studij teologije jer je gotovo proročki naslućivao da u Hrvatskoj dolazi vrijeme kada će biti potrebni teolozi i u javnosti, a ja ću moći spojiti ono što volim – radio i Crkvu“, ispričala je Tanja koja je, kako kaže, odrastala u vjeri, te su joj mnoge stvari bile poznate, a sam maturalni rad pisala je iz vjeronauka. Godine 1996. započela je studij teologije sa željom da postane katolička novinarka. Na drugoj godini studija počela je surađivati na HKR-u te od tada i danas živi san koji joj je ispunio Bog.

Kako je danas u Hrvatskoj biti katolički novinar? Kako na vas gledaju kolege iz svjetovnih medija, a kako konzumenti medijskih sadržaja?

Biti novinar u katoličkom mediju je zahtjevno jer se ne prenose samo informacije, već i vrijednosni sadržaj koji formira, oblikuje i vodi slušatelja (čitatelja, gledatelja) prema Isusu Kristu, Crkvi, istini, pravednosti, dobroti, ljubavi. Mi koji radimo u crkvenom mediju imamo poslanje, povjerenje Crkve da ćemo svoje vještine i znanja uporabiti za dobro, istinito, vrijedno, evanđeoski utemeljeno i vjerno nauku Crkve. Stoga to nije „samo“ posao. Vezano uz to kako nas tko gleda, mislim da prvo i osnovno pitanje koje si moramo postavljati jest kako nas gleda Bog? Je li naš rad i naše prenošenje istine, dobra i Radosne vijesti u skladu s Njim?

Drugo ali jednako važno pitanje za nas je mogu li nas razumjeti naši slušatelji, čitatelji, gledatelji? Slikovito rečeno, mi smo most – poveznica u službi stvaranja/jačanja odnosa čovjeka s Bogom i ljudima, ali da bismo tako povezivali, i sami moramo biti povezani s Božjom stranom rijeke, da bismo Njemu doveli one s druge strane. Ljudi, osobito slušatelji koji čuju samo glas, često si po tom glasu stvaraju sliku osobe koja govori, ali i sadržaja koji prenosi. Zato nemamo pravo biti vrijednosno distancirani i nezainteresirani, već moramo poznavati i jednu i drugu obalu da bismo bili „protočni“.

A u odnosu s kolegama iz svjetovnih medija moje iskustvo govori da imamo njihovo poštovanje. Moguće da nekomu nije milo naše katoličko ime, ali na terenu smo svi na „prvoj crti“, što podrazumijeva i suradnju i prijateljski susret. Samo se razlikujemo u prezentaciji i obradi sadržaja. Osim toga, katolički mediji u Hrvatskoj su se isprofilirali svojom profesionalnošću, pa su time srušili i mnoge predrasude.
Kako nas gleda/čita/sluša naša publika? Nadam se s povjerenjem.
Prednost katoličkih medija je to što ih ne može „kupiti“ dnevna politika niti marketinška uvjetovanost, što mogu biti svoji. U tome je i poteškoća jer teže prolaze na tržištu. To je pak izazov za Crkvu kako osigurati sredstva za njihov rad. Sadržaj katoličkih medija teže će naći sponzore zato što nije prilagodljiv željama, već dosljedan u vjernosti Kristu i Crkvi. A dosljednost nije na prodaju.

Kakva je uloga vjerskih medija danas?

Papa Franjo je to jednostavno definirao riječima: „Katolički mediji imaju vrlo zahtjevnu misiju u pogledu društvene komunikacije: pokušati je zaštititi od svega što je izobličuje i okreće drugim ciljevima.“

Većina vjerskih medija prenošenjem vijesti o svjetovnim, kulturnim i crkvenim događajima informira, objektivno i istinito. No, istodobno i poučava u vjeri, evangelizira, te formira svoju publiku vrijednosno usmjerenim sadržajima – kolumnama, reportažama, intervjuima, analizama.

Dodamo li tomu i lagane duhovne sadržaje – poticajne misli, duhovnu glazbu, duhovne filmove ili kratke priloge – tada zaista možemo reći da je uloga široka raspona i velike kreativnosti.

Jesu li novinari općenito objektivni ili, bolje rečeno, koliko mogu biti objektivni s obzirom na moderna gibanja u svijetu, strukturu vlasništva medija za koji rade te s obzirom na to kojoj su ciljanoj skupini namijenjeni?

Ne postoji zanimanje u kojem su svi savršeni, pa tako se i u medijima može dogoditi koji kadrovski promašaj. Ipak, medijima trebaju najbolji ljudi jer oni stvaraju „mišljenje“ u javnosti, nerijetko umjesto roditelja „odgajaju“ djecu i mlade ili pak stvaraju tenzije, ispravljaju nepravde, zastupaju slabe ili bude ponos, nacionalni i vjerski.

Želim vjerovati u objektivnost novinara jer istina koju trebaju prenositi nije roba na prodaju. Ipak, taj posao nije nimalo jednostavan. Izloženi stresu (najčešće zbog rokova i termina ili pak gužve iz koje se javljaju s imperativom da budu brzi, točni i kratki), s malim primanjima (a neki godinama i samo kao honorarci), mogu biti mamac za različite manipulacije.

Međutim, radije volim govoriti o dobrim primjerima te s užitkom gledam kolege – i katoličke i svjetovne novinare – koji svoj posao znaju pretvoriti u prava istraživanja iza kojih ostaje dobar osjećaj da su time doprinijeli barem maloj promjeni svijeta – nabolje. Izvrsni su oni novinari koji svoju publiku znaju zainteresirati za temu. Žao mi je što predani rad novinara nerijetko „pojede“ urednička politika nezainteresirana za istinu i podložna različitim utjecajima. No, svaki medij ima svoju publiku i svoje tržište. Moram priznati da me uvijek iznova začude ljudi koji su nakon čitanja/slušanja/gledanja određenih medijskih sadržaja ogorčeni, ljuti, negativno raspoloženi, a uporno se vraćaju tim izvorima informiranja. Kada ne bi bilo zainteresiranih za medije koji manipuliraju istinom i ljudima, takvi mediji ne bi mogli opstati, zar ne? Birajte sadržaje koji vas ne čine ogorčenima, već obogaćenima.

Imate veliko iskustvo na HKR-u, u radijskom i novinarstvu u tiskanim medijima, radili ste i uredničke i novinarske poslove. Možete li nam reći koji je posao uvjetno rečeno teži?

Na HKR-u sam 19 godina. Iako sam službeno urednica Redakcije vjerskog programa, radim i kao voditeljica, spikerica, izvjestiteljica, komentatorica. Surađujem i s tiskanim medijima, voditeljica sam različitih manifestacija, itd. Zahtjevnije je ono gdje je odgovornost veća, osobito programi i emisije uživo. Ipak, pouzdajem se u Providnost i nadahnuće Duha Svetoga. I uvijek me budnom u svemu tome drži povjerenje koje mi je dala Crkva, kao i svijest da ne promoviram svoj, već Božji sadržaj.

Crkva ima svoje medije. Međutim, može li se govoriti o zadovoljavajućem odnosu svjetovnih medija prema Crkvi? Možemo li govoriti o dobrim primjerima, ali i o onim negativnim?

Negativne stvari nisu česta pojava. A što kad se dogode? One nas mogu učiniti poniznima i potaknuti na preispitivanje. Primjerice, zar su zbog jednog župnika koji je iznevjerio svoje poslanje svi svećenici loši? Ono što nam se u prvi mah čini negativno, dugoročno može biti korisno, kao primjerice prije tri godine kada su i u Vatikanu priznali kako je agresivan medijski pristup slučajevima svećenika pedofila zapravo pomogao Crkvi u suočavanju s istinom. I tada je bilo onih koji su napadali medije kako mogu tako pisati o Crkvi. A kasnije se pokazalo da je i tako žestok pristup pomogao u razotkrivanju istine i rješavanju sablazni koja se dugo prikrivala.

U pravu su i oni koji kažu da ne bi bilo negativna pristupa da Crkva ne daje materijala za kritiku. To je samo znak da Crkvu čine ljudi i da su i u njoj mogući padovi. Ipak, nisu svi takvi i puno je više dobra. Sjetimo se samo koliko se dobrih stvari o Crkvi pronijelo kroz medije uz pohod pape Franje Sarajevu! Rado bih spomenula da Crkva u Hrvatskoj jača svoju mrežu tiskovnih ureda, te u mnogima od njih nalazimo izvrsne kolege koji nam daju materijale za odlične novinarske priče. Crkva živi u ljudima – službenicima i vjernicima, i ako su oni vjerni svojem poslanju i žive s Bogom, tada imamo nepresušan izvor sadržaja koji oplemenjuje svijet, rado se čita i daje sliku ljepše strane života.

Svjedočimo o župnicima i ostalim svećenicima koji su uvijek spremni na suradnju s medijima, ali postoje i oni koji su još uvijek „zatvoreni u sakristiju“. Ne može se reći da su samo stariji svećenici zatvoreni za medije, nego takvih ima i među mlađom generacijom. Što mislite zašto je to tako i kako potaknuti svećenike da budu bliski s medijskim djelatnicima?

Zašto su neki zatvoreni? Bilo bi idealno kada bi se o tome sami očitovali. Moje iskustvo je da su otvoreni upravo oni koji su zauzeti i u radu s ljudima, ali i u molitvi s Bogom. Tako imamo o čemu razgovarati. Za otvorenost je potrebno odgajati i ohrabrivati dobrim primjerom. Moguće da se zatvorenost dogodi ako čovjek misli samo na sebe, primjerice, kako će zvučati na radiju, izgledati na televizijskom ekranu ili koliko će što pametno reći? Razumijem tremu i određeni strah, ali to je moguće pobijediti molitvom Duhu Svetom (usp. Iv 14,26).

Službenici Crkve trebali bi na prvom mjestu imati Onoga koga predstavljaju i kojem služe i misliti, ne kako će predstaviti sebe, već Njegov sadržaj. Računajmo s Isusom koji kaže: „Bez mene ne možete ništa učiniti!“ (Iv 15,5).

Živa zainteresiranost za Isusa i sve što je Njegovo može biti snažan motiv kako bi se čovjek odvažio izložiti javnosti. Mediji, osobito televizija, čovjeka potpuno razotkriju. Slika pokaže i verbalno i neverbalno. I tu je razumljiv strah. No, pobijedit ćemo ga ako nećemo sebe staviti na prvo mjesto, već Boga u čijoj smo službi. Uostalom, nismo li 24 sata dnevno uživo pred Božjim licem? Rado se sjetim riječi Svetog Oca koje je prije dvije godine uputio djelatnicima jedne talijanske katoličke televizije: „Ako doista vjerujem u ono što želim reći, riječi će doći same od sebe. Međutim, ako smo zaokupljeni taktičkim aspektima, naš će govor biti izvještačen, nekomunikativan, bez duha, govor nastao u ‘laboratoriju’.”

Što mislite koji mediji „prednjače“ u Crkvi? Jesu li to tiskani mediji ili pak mediji „nove generacije“?

Nije tajna da je tiskovinama najteže opstati, osobito u doba pada kulture čitanja u kojoj je sve manje onih koji imaju volje i vremena za studiozni pristup tekstu. Živimo u vremenu velike dinamike internetskih mogućnosti, brze izmjene slika i kraćih novinarskih formata. I to nam je izazov kako dobar sadržaj koji imamo ponuditi na nov, kreativan način novom tržištu. Dobro je što je sve više župa prisutno na internetu, što je na društvenim mrežama sve više vjerničkih inicijativa. Nova tehnika omogućuje nam brzinu u razmjeni informacija i širi prostor našega djelovanja. No, za sustavnu prisutnost potrebna su i nova ulaganja, ali i osjećaj da je to korisno za evangelizaciju. Ohrabruju i inicijative katoličkog usmjerenja kojima nije osnivač institucionalna Crkva, nego su plod zauzetosti laika, poput prve katoličke i obiteljske televizije – Laudato.tv.

Pratite li rad drugih crkvenih medija u Hrvatskoj, BiH i svijetu? Kakvom biste ocijenili njihovu djelatnost?

Naravno, i mi smo si prvi suradnici. U katoličkim medijima dragocjeno je to što jedni na druge ne gledamo kao na konkurenciju, već nam je na prvom mjestu suradnja. Svjesni smo da svatko ima svoju publiku, nismo vođeni natjecateljskim duhom, nego gledamo kako jedni drugima možemo pomoći. Znamo kada se umrežimo, da smo jači, dostupniji ljudima. Pohvaljujem katoličke medije u BiH, zahvaljujem svima na otvorenosti i radujem se svakom susretu s vama. Sveti Otac nas potiče na kulturu susreta koja znači i davati i primati. I to je naše bogatstvo.

Što biste mogli reći o HKR-u?

Hrvatski katolički radio je dobar radio za dobre ljude. Vjerujemo da u svakom čovjeku ima nešto dobro. Zato mi nismo radio koji se obraća samo vjernicima, već svima. Veći dio našega programa usmjeren je onima koji žele s nama rasti u vjeri, no različitost sadržaja privući će i druge! Utemeljila nas je 1997. HBK i danas svojim signalom pokrivamo 95% teritorija RH i pogranična područja susjednih zemalja. Moguće nas je slušati i preko internetske stranice – www.hkr.hr