Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

S. Marija Vitomira, krsnim imenom Ljubica, rođena je 22. kolovoza 1951. u Travniku, od oca Marka i majke Ane, rođ. Bajo. U Družbu sestara milosrdnica primjena je 1967. Privremene zavjete položila je 1973. u Zagrebu, a doživotne 1978. Završila je Srednju i Višu medicinsku školu u Sarajevu, te je djelovala u Zagrebu, a većinu svoga radnoga vijeka provela je u Sarajevu radeći u Kliničkoj bolnici kao medicinska sestra na odjelima kirurgije, intenzivne njege, te kao glavna sestra Odjela na Klinici za torakalnu kirurgiju. Od 1994. uz posao medicinske sestre predavala je predmet Zdravstvene njege u Medicinskoj školi Katoličkog školskog centra Sv. Josip u Sarajevu, a od 2002. vodila je praktičnu nastavu u Kliničkom bolničkom centru Sarajevo iz istog predmeta. U razdoblju 1998. - 2004. obnašala je službu provincijalne glavarice provincije Majke Divne sa sjedištem u Sarajevu. Uz druge obveze obnašala je i službe predsjednice Školskog odbora i članice Pedagoškog vijeća Medicinske škole Katoličkog školskog centra u Sarajevu. Danas živi i djeluje u samostanskoj zajednici u Titovoj ulici kao voditeljica sestarske zajednice, te joj je povjerena briga o crkvi Sv. Vinka Pauskoga.

Poštovana s. Vitomira, godine 1992. sveti papa Ivan Pavao II. ustanovio je Svjetski dan bolesnika koji se obilježava na spomendan Gospe Lurdske 11. veljače. Zašto baš na taj dan i kakvu poruku o bolesti Crkva time šalje?
Spomendan Gospe Lurdske, koji se obilježava 11. veljače, Sveti Otac Ivan Pavao II. 1992. proglasio je Svjetskim danom bolesnika. Zasigurno jer je Lurd hodočasničko mjesto koje posjećuju mnogi bolesnici moleći od nje majčinski zagovor za svoje ozdravljenje, a i snagu i milost da mogu s vjerom nositi svoj križ u svakodnevnom životu i biti suobličeni Kristu Gospodinu u njegovoj patnji na križu.

S jedne strane Crkva želi ukazati na važnost medicinske skrbi za sve koji su pogođeni teškom bolešću i patnjama vezanim uz njihovu bolest. Bolešću ne bivaju opterećeni samo bolesnici, nego i njihovi najbliži koji skrbe o njima. Nerijetko su obitelji opterećene i neimaštinom i nemogućnošću adekvatna liječenja.

S druge strane Crkva želi potaknuti na što veću zauzetost onih koji su izravno uključeni u liječenje bolesnih i nemoćnih, kao što su liječnici, njegovatelji, zdravstveni djelatnici i razne ustanove koje im omogućavaju kvalitetnije liječenje.

Od 1985. do 2017. postojalo je Papinsko vijeće za pastoral zdravstvenih radnika koje je zatim, s još trima vijećima, ušlo u sastav Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj. Što iz vlastita iskustva možete kazati da bi bila ta vrsta pastorala?
Kroz 32 godine svoga djelovanja Papinsko vijeće za pastoral zdravstvenih radnika, između ostaloga, nastojalo je senzibilizirati svijest zdravstvenih djelatnika, posebno liječnika, o svetosti i trajanju ljudskog života. To se napose zrcali u činjenici da ljudski život traje od svoga začeća do prirodne smrti. Vijeće nije prestalo djelovati 31. kolovoza 2016. kada je motuproprijem Humanam progressionem utemeljen Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, nego je ono nastavilo promicati iste vrjednote kroz drugu strukturu koja je objedinila nekoliko papinskih vijeća (Vijeća za pravdu i mir; Cor unum; za dušobrižništvo selilaca i putnika te za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika).

Iz vlastita iskustva mogu naglasiti da se briga za pastoralno djelovanje zdravstvenih radnika zrcali prvenstveno u profesionalnom pružanju zdravstvene skrbi, promatranju bolesnika u njegovoj cjelovitosti duše i tijela, razvijanju svijesti da bolesnik nije medicinski slučaj, odnosno samo bolest koju treba tretirati, te poštivanje osnovnih potreba svakog bolesnika. Također, potrebno je razvijati svijest kod zdravstvenog osoblja da je život darovan i svet, te da ga se ne smije oduzimati zbog lažne samilosti, bilo pobačajem ili eutanazijom.

U svojoj ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan bolesnika papa Franjo je, uz ostalo, napisao: „Krist nam nije dao recepte, nego nas svojom patnjom, smrću i uskrsnućem oslobađa od jarma zla.“ Što, u toj perspektivi, ponuditi kao utjehu bolesniku i patniku?
Krist je svojim trpljenjem, mukom i smrću na križu posvetio sve naše životne križeve pa tako i križ bolesti. Bolesnici koji su „razapeti“ na svojim bolesničkim posteljama, ponajprije iz križa Kristova crpe utjehu i snagu da prihvate Božju volju, da ustraju do kraja, do ozdravljenja ili da prihvate svoju bolest kao konačni susret s nebeskim Ocem u vječnosti. Krist ne daje recepte jer je smrt eshatološka, posljednja čovjekova stvarnost s kojom se treba suočiti i prihvatiti je, ne kao kraj, nego kao početak novog života. Stoga, radost evanđelja i blizina Krista patnika bolesnicima pruža utjehu da nisu sami u svojoj patnji, nego da svojim spasonosnim trpljenjem dopunjaju „što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). U tijeku prihvaćanja vlastite bolesti veliku ulogu imaju osobe koje skrbe o bolesnicima i koje, prema Papinim riječima, svojim djelima ljubavi i bliskosti odražavaju sliku Krista Dobrog Samarijanca. Oni su ti koji upućujući na križ Kristov, otvaraju bolesnicima novu perspektivu vlastite bolesti.

Imate prigodu susretati različite vrste oboljelih osoba, kao i onih koji ih njeguju. Može li se kazati da ovaj fenomen drugačije pojme i prema njemu se odnose vjernici od onih koji tvrde da ne vjeruju u Boga? Sjećate li se nekog primjera?
Svjedoci smo da je suvremeni mentalitet izgurao Boga na samu periferiju društva pa tako i sve ono što nosi vjerski prizvuk. Ne možemo ne primijetiti pad opće prihvaćenih moralnih normi koje čovjeka svode samo na „biološki“ proizvod, zanemarujući tako njegovu duhovnu dimenziju. No, čovjek ne može pronaći smisao sam u sebi, te je zbog toga često duboko nezadovoljan, neispunjen i nemiran. Tako i kad je u pitanju bolest i vlastita nemoć da se nosi s konkretnom situacijom u kojoj se nalazi. Vjernici pronalaze utjehu u vjeri i često su vlastitim primjerom poticaj i ohrabrenje onima koji ne vjeruju. Primjera je bezbroj....

Prema dostupnim podatcima – koje možemo uzeti orijentacijski – Katolička Crkva ima u svijetu oko 18 000 ambulanti, 16 000 domova za stare i one koji su u potrebi, te 5 500 bolnica od kojih je 65% u zemljama u razvoju. To ju čini najvećom nevladinom institucijom za pružanje njege bolesnima. Što stoji u temelju te djelatnosti? Jer nitko ne predbacuje što se u to „petlja“…
U temeljima osnivanja katoličkih zdravstvenih ustanova stoji Kristovo pastoralno djelovanje. Nasljedujući Njega koji je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu i liječio svaku bolest i svaku nemoć (usp. Mt 9,35), Crkva je od prvih stoljeća prepoznavala važnost organiziranog prihvaćanja siromašnih, bolesnih i nemoćnih unutar samostanskih ustanova, iako se prve bolnice, u današnjem smislu te riječi, otvaraju tek u srednjem vijeku. Kako se u tim ustanovama odgovorno i savjesno pružala zdravstvena skrb, i kao takve ubrzo su bile prepoznate i cijenjene. Vlastitim sredstvima izdržavane, nisu smatrane teretom društvene zajednice, zbog čega njihovo postojanje nije bilo upitno sve do dolaska pojedinih režima na vlast. Najbolji primjer tome jest komunistički režim koji je „rasteretio“ Katoličku Crkvu za mnoga materijalna dobra oduzimanjem školskih i zdravstvenih ustanova, dječjih vrtića, staračkih domova pa čak i redovničkih samostana. Danas, također, Crkva posjeduje mnoge zdravstvene ustanove koje skrbe o potrebitima bez obzira na vjeru, naciju i rasu, te zbog njezine širine u prihvaćanju čovjeka u potrebi ne zamjera joj se to njezino djelovanje.

Imate li podatak koliko na prostoru BiH postoji ustanova za skrb i njegu bolesnika koje vodi Crkva? Osjeća li se potreba za otvaranjem još takvih mjesta? Možda domova za njegu starih i nemoćnih?
Koliko mi je poznato, u BiH postoji samo sedam domova za stare i nemoćne, rehabilitacijski centar za osobe s poteškoćama u razvoju i ustanova za palijativnu njegu. Svjedoci smo svakodnevnih potreba skrbi nemoćnih i bolesnih, a tomu u prilog govori i činjenica da postoje duge liste čekanja za primanje u ustanove za skrb i njegu bolesnika koje vodi Crkva. Osluškujući zahtjeve konkretnog čovjeka, nadam se da će Crkva, kao što je to uvijek nastojala, odgovoriti i na ovu goruću potrebu današnjice.

Karizma Vaše Družbe sestara milosrdnica jest pomaganje i njega bolesnika. Kako se ona danas ostvaruje?
Sveti Vinko Paulski rekao je svojim sestrama: „Ako vas u vrijeme mise ili razmatranja zatrebaju bolesnici ili siromasi, ostavite misu i razmatranje i pođite k njima. Vi ostavljate Boga radi Boga.“ Tako i danas sestre, po uzoru na Sv. Vinka i Sv. Lujzu, suutemeljiteljicu naše Družbe, nastavljaju Kristovo služenje čovjeku, posvećujući svoje duševne, tjelesne i stručne sposobnosti njezi bolesnika, starijih i nemoćnih osoba u bolnicama i staračkim domovima u Sarajevu, Mostaru, Ljubuškom i Klagenfurtu.

Možete li nam iz povijesne perspektive pojasniti koji su razlozi da su, vremenom, redovnice počinjale raditi u državnim bolnicama?
Premda prvi spomen sestarskog djelovanja među bolesnicima pronalazimo davne 1883., do organizirane dvorbe bolesnika dolazi tek 1914. kada je došlo do zatvaranja škole zbog ratnih zbivanja, a sestre su silom prilika dvorile bolesnike, odnosno ranjenike. Već tada je zamijećen i cijenjen sestarski požrtvovni rad u njezi bolesnika. Stoga ne čudi da je ubrzo stigla i službena zamolba da sestre započnu raditi u bolnicama – koja je također dio karizme sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga. Prema arhivskoj građi, sestre započinju svoj rad u bolnici na poziv tadašnjeg ravnatelja Zemaljske (Državne) bolnice u Sarajevu, akademika i profesora dr. Milivoja Kostića. Prvih 12 sestara započelo je s radom 13. ožujka 1919., a nakon osam dana došlo ih je još deset. Iako im se na početku „govorilo u lice da otkuda su došle, neka i odu jer će biti mrtvih glava“, 12 godina kasnije sestre same svjedoče: „Četrdeset nas je na broju sestara. Namještene smo na dječjem odjeljenju, na kirurgiji, okulistici i u kuhinji... Bolesnici vole svoje sestre, često kažu da ih ni rođena mati ne bi bolje posluživala.“ To su ujedno i početci sestarske djelatnosti u zdravstvenom pastoralu. Nakon Sarajeva sestre dolaze u bolnicu u Travnik i Livno 1928., Derventu 1929., Banju Luku 1934., u Stolac 1936., Brčko 1939., Tuzlu 1941., te Kreku kraj Tuzle 1943.

Poznato je da je pitanje zdravstva različito riješeno u različitim državama. Što kažete na činjenicu da Bosna i Hercegovina, na državnoj razini, nema ministarstvo zdravstva?
Zbog specifičnog ustrojstva ustavnih, zakonskih i ugovornih regulativa, te postojanja federalnih, entitetskih, odnosno kantonalnih razina unutar Bosne i Hercegovine, ne postoji ministarstvo zdravstva na razini cijele države.

S kakvim se ključnim izazovima, na našim prostorima, suočava zdravstvo danas? U kakvoj je društvenoj poziciji zdravstveni radnik?
Samo neki od ključnih izazova zdravstva na našim prostorima su niska primanja zdravstvenih djelatnika, manjak zdravstvenog osoblja, nedostatak sredstava za rad, stara oprema, nemogućnost usavršavanja osoblja, itd. To je samo znak da je zdravstveni sustav uistinu potrebno reformirati i poboljšati uvjete rada.