Dr. Šimun Musa, povjesničar književnosti

Imati materinski jezik izraz je ljudskoga dostojanstva, punine i pripadnosti


„Materinski jezik bit je identiteta; jezik je osnovni činitelj oblikovanja čovjeka kao pojedinca“, tvrdi dr. Šimun Musa s kojim smo razgovarali povodom Međunarodnoga dana materinskog jezika koji se obilježava 21. veljače...

Razgovarao: Željko IvkovićKatolički tjednik

Dr. Musa rođen je 1951. u D. V. Ograđeniku, u općini Čitluk. Redoviti je profesor na Sveučilištu u Zadru i Sveučilištu u Mostaru. Bio je dekan Pedagoškog fakulteta, prorektor za razvoj Sveučilišta u Mostaru i zamjenik rektora Sveučilišta u Mostaru. Kao dekan Pedagoškog fakulteta inicijator je i utemeljitelj više studija te pokretač projekta poslijediplomskog studija Jezici i kulture u kontaktu. Obnašao je i visoke političke funkcije te bio urednik i član nekoliko časopisa u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i inozemstvu.

Pokretač je i koordinator izradbe planova i programa te jedan od autora i glavni urednik udžbenika na hrvatskome jeziku u BiH u nakladi Školske naklade Mostar.

Premda je profesor teorije i povijesti književnosti, poznat je i po svojim radovima na području jezikoslovlja (sociolingvistike, povijesti jezika i stilistike), a u posljednjih 30-ak godina piše i nastupa u medijima skrbeći o ravnopravnosti hrvatskoga jezika s drugim službenim jezicima u BiH, govoreći o jezičnim normama, pravima i slobodama u okviru osobnih i kolektivnih ustavno-pravnih rješenja...

Poštovani profesore, na početku nam recite koja je važnost Međunarodnoga dana materinskog jezika (21. veljače) u kontekstu hrvatskoga jezika, posebice u BiH?

Pod velikim utjecajem globalizacije, koja često rezultira nestajanjem malih jezika, UN-ova (UNESCO) Organizacija za obrazovanje, sukladno svojoj „strategiji, promicanju i očuvanju jezika“, želi podsjetiti čovječanstvo na niz humanih, etičkih i pravnih odredaba kojima bi se sačuvala lingvistička raznovrsnost, kao iznimna vrjednota što nam ju je namrla prošlost. Već je kazano: „Ako se izgube jezici i kulture, nestat će znanja, čak i o biljkama i njihovim ljekovitim svojstvima.“ Što onda predstoji?!

Tako spomenuta Organizacija donosi odluku 21. veljače 1999. o proglašenju  Međunarodnoga dana materinskoga jezika, kojom bi se jačala vitalnost svih naroda i jezika, njihova kulturna baština, njihova samostalnost i kreativnost u bogatstvu raznolikosti. Upravo takva zadaća posve je prikladna i poučna i za uspostavu korektnih odnosa u  složenoj jezičnoj zajednici kakva je država BiH.

Možete li nam odgovoriti koliko je materinski jezik pečat ljudskoga identiteta, a koliko izraz njegove slobode i prava?

Materinski jezik bit je identiteta; jezik je osnovni činitelj oblikovanja čovjeka kao pojedinca, a i formiranja jezične zajednice. Prožimanje u dijalektici utjecaja  pojedinca  na zajednicu, s jedne strane, te zajednice na pojedinca, s druge, dokazuje „kako su oni formirani jezikom i kako sami formiraju jezik“ suoblikujući se u svome razvoju. Sve što znamo, postigli smo zahvaljujući jeziku i sve što drugima želimo priopćiti, činimo jezikom. Jezikom se spoznaje prošlost, osmišljava sadašnjost i planira budućnost. To pokazuju i znanost i umjetnost i kultura i duhovnost i zbilja.

Također, jezik je temeljni medij javne komunikacije, prema tome on je i potreba, a isto tako i izraz ljudske slobode i prava.

Što jednom narodu znači materinski jezik? Utječu li država i politika na jezik?

Imati materinski jezik potvrda je „jastva“, samobitnosti, izraz ljudskoga dostojanstva, punine i pripadnosti. „Jezik je svetinja naroda“ i odrednica etniciteta. Jezik i država dva su različita pojma. Jezik je temeljni čimbenik i kao prirodni fenomen, a i kao temeljni društveni medij. On služi razvoju svijeta i života uopće, pa onda i razvoju socijalne zajednice kao i razvoju države. Povijest nas uči o dobrim i lošim postupcima izgradnje države kao i jezika i jezične kulture. Poznato je u sociolingvistici kako se jezik koristio u povijesti, pa i u novije doba po obrascu: jedan jezik – jedan narod – jedna država. Dakle, vidjelo se da su to izrazi prisile i da takve metode nemaju uspjeha. Pravna, demokratski ustrojena država temeljem stručnih i znanstvenih postignuća, a u dobronamjernoj suradnji svih relevantnih političkih i državnih struktura, u osmišljenoj i svrhovitoj koordinaciji na osnovi odgovarajuće jezične politike bavi se jezikom, osobito jezikom u javnoj komunikaciji na korist svih bitnih činitelja društvenoga života.

Spominjete jezičnu politiku, pa nam recite što je ona i kako se provodi? Na čemu se zasniva i što joj je cilj? Kakva je jezična politika u BiH?

Jezična politika bila bi osnova za provedbu politički osmišljenih – institucionaliziranih postupaka kojima se utječe na jezične oblike javne komunikacije i na formiranje svijesti svih sudionika o tim oblicima. U tome se slaže većina suvremenih sociolingvista. Za jezičnu je politiku posebno važan službeni standardni jezik, pri čemu se treba držati temeljnih „dijelova društvene svijesti“ koji se i ostvaruju u jezičnoj politici, a to su: historičnost (svijest pripadnika određene jezične zajednice o povijesti svoga jezika s obzirom i na njegovu kvantitetu i na kvalitetu), autonomnost (pokazuje neovisnost jednoga idioma od drugih) i vitalnost (svijest o važnosti i snazi jezika i njegovoj uporabi u različitim oblicima javne komunikacije). Treba istaknuti kako između tih dijelova društvene svijesti o jeziku i jezične politike, kao područja u kome se ti elementi ostvaruju i institucionaliziraju, traje stalna međuovisnost pri čemu je prihvaćeno mišljenje da jezična politika i usmjerava oblike društvene svijesti kako to odgovara aktualnoj političkoj vlasti.

Kako je već rečeno, jezična politika usmjerava jezični put oživotvorujući navedene elemente, držeći se ustava i zakona, a što treba potvrditi kao ustavno načelo da je hrvatski jezik službeni jezik u državnim tijelima i javnome životu, medijima, nastavi, udžbenicima, u administraciji, kulturi i politici. Sve što važi za hrvatski jezik, istodobno važi i za druga dva službena jezika u cijeloj BiH. Dakle, BiH kao višenacionalna zajednica triju konstitutivnih naroda i triju ravnopravnih jezika treba i u zakonskoj regulativi i u jezičnoj teoriji i praksi na svim razinama čuvati nacionalne i duhovne tečevine braneći se dosljedno unitarističkih težnji kao i svakoga oblika jezičnoga izolacionizma i ekspanzionizma.

Koja su ključna mjesta, spomenici i nadnevci važnih djela u povijesti hrvatskoga jezika do hrvatskoga narodnog preporoda (19. st.)?

Poslužit ću se riječima velikoga hrvatskog jezikoslovca akademika Radoslava Katičića:  „Hrvatskoga jezika bilo je i prije. Bilo ga je barem od tamo negdje pred kraj osmoga stoljeća. I od tada nikad nije bilo da ne bi bilo hrvatskoga jezika.“

Temeljni spomenici hrvatskoga jezika su npr.:Baščanska ploča (1100.) i Humačka ploča (11./12. st.) koji su pisani dvama pismima – prvi glagoljicom, a drugi u svojevrsnu spoju dominirajuće hrvatske ćirilice (bosančice) i pet slova glagoljice. Oba ta spomenika svojim sadržajem znače darovnice kršćanskim crkvama – Baščanska ploča na Krku darovnica je crkvi Sv. Lucije, a Humačka ploča vezana je za crkvu  arhanđela Mihovila na Humcu kod Ljubuškog.

Hrvati od dolaska na ove prostore imaju svoj jezik, dakako živeći u dodirima s drugim jezicima i s drugim narodima. Hrvatski jezik ima tisućljetnu jezičnu tradiciju u kontinuitetu, koja je „tronarječna (što, ča, kaj) i tropismena (latinica, glagoljica, ćirilica)“, potvrđena bogatom poviješću književnosti čija su djela poznata i na europskome obzoru u nizu književno-umjetničkih epoha do danas. Pa, ipak, moglo bi se izdvojiti nekoliko važnih nadnevaka kao što su oni vezani za pojavu prvoga hrvatskog epa Judita Marka Marulića (1501.), zatim objavljivanje prve hrvatske gramatike Institutionum linguae illyricae libri duo (Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige) Bartola Kašića (1604.), prve knjige na narodnom jeziku u BiH Nauk krstjanski za narod slovinski Matije Divkovića (1611.) i dr. Notta bene, već se Kašić, osobito svojim kasnijim djelima, posve okrenuo „bosanskom“, ikavsko-štokavskom idiomu kao najraširenijemu obliku što mu je, izgleda, bilo preporučeno iz Vatikana zbog misijskoga boravka na jugoistočnome hrvatskom području (Hercegovina, Bosna, Slavonija). Tim jezikom je uglavnom pisana franjevačka književnost „katoličke obnove“ koja je odigrala važnu ulogu u razvoju hrvatskoga jezika. Na kraju bi se mogli ukratko navesti i drugi veliki hrvatski pisci humanizma i renesanse, pored Marulića, npr. M. Držić, P. Zoranić, P. Hektorović itd., protureformacijski književnici od kojih je ponajveći  I. Gundulić, gdje spada i M. Divković s brojnim piscima franjevcima iz Bosne, zatim veliki prosvjetitelj A. K. Miošić te P. R. Vitezović sa svojim raznolikim opusom, osobito zapaženim na području hrvatskoga jezika, kao i nizom drugih važnih povijesnih i književnih prinosa zbog čega se smatra pretečom hrvatskoga narodnog preporoda.

Po čemu je važna franjevačka književnost u BiH?

Tijekom 17. i 18. stoljeća i nije postojala druga književnost u BiH osim franjevačke, kako misli Herta Kuna, što su je pisali franjevci na cijelom prostoru Franjevačke provincije Bosne Srebrene koja se prostirala od Jadrana (Dalmacija, Hum i Bosna, Slavonija) do Budima. Taj jezik štokavsko-ikavsko-jekavski pisci različito nazivaju: slovinski, ilirički, hrvatski, bosanski, slavonski, dalmatinski itd.

Najpoznatiji pisac katoličke obnove u Bosni je spomenuti Matija Divković (rođen u Olovu) koji piše ikavsko-jekavskim izgovorom ĕ kako se govori između Olova i Kreševa. On kao i većina tadanjih pisaca franjevaca s toga područja piše djela na hrvatskome (bosančicom i latinicom) te na latinskome jeziku. Nakon Divkovića ikavsko-jekavskim izgovorom štokavskog narječja pišu i drugi franjevci.

Spomenuta redodržava Bosna Srebrena koja je upravljala na spomenutom području, jedno je vrijeme okupljala gotovo sve štokavske Hrvate, usklađivala je jezik i ujednačavala ga tako da se u toj činjenici očituju prvi znakovi standardizacije hrvatskoga jezika (predstandardizacijsko razdoblje). Ta povezanost hrvatskoga jezika po okomici od Jadrana do Mađarske otvara put standardizacije hrvatskoga jezika što se zbiva u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda, kada su bosanski franjevci dali velik prinos razvoju hrvatskoga jezika i kulture ugledajući se i surađujući s Ljudevitom Gajem i njegovim pristašama iz Zagreba.

Koja se godina uzima za „početak“  hrvatskoga standardnog jezika?

Hrvatski jezik u svome povijesnom kontinuitetu stoljećima se ostvaruje u književnosti u sva tri narječja, a od hrvatskoga narodnog preporoda kad se uspostavlja njegova standardizacija, on će biti jezik javne komunikacije hrvatskoga naroda. Dakle, unatoč tisućljetnomu kontinuitetu, on se standardizira tek u 19. stoljeću.

Godine 1843. I. K. Sakcinski drži u Saboru prvi politički govor na hrvatskome jeziku, a do konačna cilja došlo se 1847. kada je Hrvatski sabor prihvatio njegov prijedlog da se hrvatski jezik proglasi službenim, umjesto latinskoga jezika kojim se do tada kao neutralnim rješenjem odolijevalo utjecajima germanizacije i mađarizacije. Nastojanja izgradnje zajedničkoga jezika oslonjena na sva hrvatska narječja te prihvaćen novoštokavski jekavski tip, uspostavljena jedinstvena latinična dijakritička grafija, proširena književno-jezična uporabna sfera zajedničkoga jezika i pojačana njegova polivalentnost, svakako su u dobroj mjeri osigurali standardizaciju hrvatskoga jezika, što je bila velika zasluga iliraca. Upravo su u to preporodno vrijeme u Zagrebu boravili i ilirci iz BiH: I. F. Jukić, G. Martić, M. Nedić u zanosu prihvaćajući hrvatske narodnopreporodne domete i prenosili ih u BiH oslanjajući se na njih i u jezičnome i u književnome i u kulturnome, političkome i društvenome planu pišući svoja djela i pridonoseći bogatstvu jedinstvena hrvatskoga jezika, književnosti i kulture.

Koje su bile najveće smetnje u razvoju hrvatskoga jezika u novije doba?

Svakako da su tuđinske vlasti smetale razvoju i jezika i kulture kao i razvoju društva uopće, a tih zastoja i ugroza bilo je tijekom cijele povijesti. Posebno valja naglasiti tursko doba kao i vrijeme germanizacije, mađarizacije, zatim i negativne utjecaje talijanskih vlasti. Ali, osobitu smetnju predstavlja unitarizacija koja je Hrvate pratila jačim ili slabijim utjecajima u razdoblju od gotovo stoljeća i pol, otpočeta Bečkim dogovorom (1850.) i trajući skoro cijelo 20. stoljeće.

To je poseban događaj u povijesti hrvatskoga jezika koji je ugrožavao njegov kontinuitet i autonomnost nesmiljeno zagovarajući jezičnu unitarizaciju. Naime, trebalo je ostvariti zajednički književni jezik Srba i Hrvata što su potpisali s hrvatske strane D. Demeter, I. K. Sakcinski, I. Mažuranić, V. Pacel i S. Pejaković, sa srpske V. St. Karadžić i Đ. Daničić (pravo ime Đorđe Popović) te jedan Slovenac F. Miklošič.

Bečkim dogovorom nisu bili zadovoljni mnogi ilirci poput Lj. Gaja, A. Mažuranića, V. Babukića i dr., a Gaj je odmah, premda je tekst Dogovora tiskao u Narodnim novinama, bio zaokupljen sumnjom i dvojio koliko taj dogovor koristi i koliko vodi zajedništvu i jednakosti, „ili pak naprotiv još k većemu ciepanju i književnom razdoru“. Od Bečkoga dogovora do Novosadskoga dogovora (1954.) vrijeme je manjih ili većih unitarističkih pritisaka na hrvatski jezik, uglavnom po srpskoj mjeri koje su provodili vukovci, nastavljači unitarističkoga koncepta i Garašaninova političkoga načartanijevskog plana.

Mijenjaju li se prilike poslije 50-ih 20. stoljeća?

Istina, javilo se povoljnije ozračje. Nesporazumi su i dalje bili vidni između unitarističkih i federalističkih predstavnika u političkome životu, posebno u vrijeme očekivanja ustavnih i zakonskih promjena pod utjecajem Brijunskoga plenuma od 1. srpnja 1966. kad se dogodio obračun s centralizmom i velikosrpskim unitarizmom što je dovelo do smjene A. Rankovića, potpredsjednika SFRJ. Istina, i taj sastanak kao i prije njega Peti kongres jugoslavenskih slavista u Sarajevu 1965., donijeli su liberalniji pristup i slobodoumnije ozračje. Ali nije bilo pravoga rješenja.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967. istinski je oblik otpora Novosadskome dogovoru i posvemašnjoj unitarizaciji. Deklaracija je praćena i podržavana najvećim djelima hrvatskoga jezikoslovlja i javnim nastupima autora tih djela (Jonke, Brozović, Babić, Finka, Moguš, Katičić, Ladan i dr.).

Kako je Deklaracija odjeknula u BiH?

I politička zbivanja, poput Brijunskoga plenuma i drugi događaji pozitivno su utjecali na kulturne i društvene prilike, a u BiH to se osjetilo već nakon Savjetovanja u Sarajevu (1965.). Deklaracija je burno odjeknula među Hrvatima u BiH uopće, a posebno na jezikoslovnome planu snažno utječući na hrvatske književnike i intelektualce u Sarajevu, Mostaru i drugim gradovima i naseljima, koji su bili često optuživani i kažnjavani zbog uporabe hrvatskoga jezika i zahtjeva za ravnopravnošću hrvatskoga naroda.

Ukoreni zašto šute na neke napise u novinama (Gamulinov članak o lošem položaju Hrvata u BiH), nekoliko hrvatskih književnika reagiralo je Pismom sedmorice (Bašić, Koroman, Lukić, Marjanović, Martić, Pešorda i Pavlović – poredak imena potpisnika je kao u pismu). Nažalost i oni su bili optuženi i obespravljeni slično akterima Deklaracije u Hrvatskoj, samo zato što su htjeli ostvariti nacionalnu ravnopravnost, posebice nesmetanu uporabu hrvatskoga jezika. 

Hrvatski je službeni jezik u Europskoj uniji... je li to poboljšalo njegov status u odnosu na razdoblje prije 2013.?

Svakako je to istinska afirmacija i velika podrška razini uporabe hrvatskoga jezika kao i dodatni prinos snazi hrvatskoga identiteta i hrvatskoj kulturi u najširem smislu. Ali, valja napomenuti kako je prema vatikanskim dekretima pape Grgura XV. (1622.) i pape Urbana VIII. (1623.) hrvatski jezik ušao kao službeni prema programu katehizacije u sve visoke crkvene škole među šest svjetskih jezika (hebrejski, latinski, grčki klasični, grčki moderni, arapski, kaldejski i ilirski), ne samo na mletačkom prostoru, nego i posvuda po Europi ako je bilo izvedivo.

O tome, pored ostalih, piše i S. Krasić, posebno slaveći dominikanski i isusovački red i njihova prosvjetna i kulturna postignuća. Dakle, i tada je hrvatski jezik bio europski kao što su i djela koja su na njemu ostvarena nosila pečat europskih vrijednosti.

Uostalom, samo je jedan hrvatski narod, samo je jedan hrvatski jezik i jedna hrvatska književnost i kultura koje su stoljećima bogatile europski obzor.

Što mislite o Zakonu o hrvatskome jeziku netom usvojenom u Hrvatskome saboru?

To je prvi zakon o hrvatskom jeziku u povijesti kojim se potvrđuje da je hrvatski službeni jezik Hrvata i jedan od službenih jezika u EU-u, kao i to da je u svojoj cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture. Taj zakon je usmjeren na njegovu zaštitu i razvoj te osigurava njegovu uporabu u službenoj komunikaciji. S obzirom da je i u BiH hrvatski jezik ustavno i zakonski reguliran, ali još uvijek opterećen nizom problema, i, posebno stoga što je BiH složena višenacionalna i višejezična zajednica u kojoj je hrvatski jezik ozakonjen, ali često i neravnopravan, mislim da će taj zakon pozitivno utjecati i na rješenje njegova pravnoga i stvarnoga statusa sukladno konstitutivnosti hrvatskoga i drugih naroda u BiH.

S obzirom na povijest hrvatskoga jezika i probleme u jezičnome razvoju, posebno s obzirom na složenost prilika i nepovoljan stvarni status hrvatskoga jezika u BiH, smatram da je zakon o jeziku potreban, osobito u bosanskohercegovačkoj etnički, jezično i vjerski složenoj zajednici, pa uvažavajući potrebe pojedinca, naroda i društva u cijelosti, ugledajući se na taj i druge europske zakone o jeziku, doista je potrebno demokratskim putem i valjanom jezičnom politikom uspostaviti politički usklađeno i znanstveno utemeljeno stanje i za hrvatski narod i za druga dva naroda u BiH.

O statusu jezika trebaju biti angažirane i nacionalna i državna i globalna politika te se zalagati za oživotvorenje individualnih i kolektivnih prava i jezičnih sloboda. „Jer samo demokratična društva i slobodni pojedinci mogu postati nositelji svijesti koja niječe nadmoć bilo kojeg kulturološkoga obrasca, pa i etničkoga“, rekla je prof. Lj. Stančić. A, ljudska prava, gdje spada i jezik su istodobno i individualna i kolektivna. Pravo na različitost jedno je od temeljnih ljudskih prava.

U složenim etničkim, odnosno jezičnim zajednicama treba se čuvati različitih vrsta nametanja i svih vidova asimilacije i skrnavljenja jezičnoga identiteta. U demokratskim društvima, kakvim se smatra i BiH, u provedbi jezične politike treba biti važna i jezična kultura. To je kultura usmene i pisane komunikacije, ali i poznavanje drugih kultura „u dodiru i prožimanju“ koje afirmiraju toleranciju i uvažavanje, sve od osobnih do institucionalnih vidova.