Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Nikola Pavlović rođen je 20. listopada 1995. u Mostaru, u obiteljioca Dragoslava i majke Smilje,rođ. Prskalo iz Kiseljaka. Osnovnu i srednju školu završio je Kiseljaku, a filozofsko-teološki studij 2019. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu okončao je radom iz kanonskog prava na temuTeološko-pravna pozadina communicatioinsacris.

Od školske 2019./2020. radi kao nastavnik katoličkog vjeronauka u Osnovnoj školi Ivan fra Frano JukićSivša.

Poštovani gosp. Pavloviću, potaknuti Isusovim 40-dnevnim boravkom u pustinji, katolici svake godine prije Uskrsa 40 dana provedu posvećeni molitvi, postu i djelima milosrđa. No, što je konkretno korizma i kako bi je trebalo shvaćati?

Korizma za katolike trebala bi se shvaćati kao povlašteno vrijeme posvećenja i susreta s Bogom. Isus kaže: "Primjer sam vam dao", ovaj boravak u pustinji je jedan od primjera. Isus boravi u pustinji prije svoga javnog djelovanja, priprema se za djelovanje i biva iskušavan, ali nije napušten. Svatko od nas je ponekad iskušavan, boravi u nekoj svojoj pustinji gdje se osjeća sam i usamljen. Čovjeku je potrebna ponekad samoća kako bi sredio vlastite misli i posvetio se Bogu. Ali nipošto se ne treba osjećati usamljeno jer koliko god se daleko činio, Bog nikad ne napušta.

U starozavjetnom shvaćanju pustinja je mjesto susreta s Bogom jer ako se prisjetimo Izraelaca koje Bog vodi kroz pustinju i kušnje 40 godina, oni na kraju toga putovanja postaju narod Božji u obećanoj zemlji. Tako bismo i mi trebalikorizmu gledati kao našu godišnju pustinju i osmisliti je na način putovanja prema Bogu kroz činjenje dobrih djela, molitvu i pokoru, te puta obraćenja gdje ćemo na kraju potvrditi ono što je rečeno na krštenju, da smo djeca Božja.

Korizma započinje Pepelnicom kada se prilikom pepeljanja izgovaraju riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“ Zašto Crkva na početku ovoga vremena daje podsjetnik na smrtnost i ovozemaljsku prolaznost?

Život se shvaća kao dar Božji, ali nije on sam sebi svrha, nego putovanje prema vječnoj sreći. Na tome putovanju, koliko god ono trajalo, pozvani smo koristiti dobivene talente i stjecati nove kako bismo osigurali sebi mogućnosti ulaska u vječnost gdje ćemo uživati blaženo gledanje Boga.

Za vjernika katolika smrt, koliko god bila teška, nije kraj, nego prijelaz iz privremenog, ovozemaljskog života u onaj vječni. Teško nam se pomiriti s vlastitom smrtnošću, a još teže sa smrtnošću naših najmilijih, no tu nam pomaže kršćanska vjera i nada u vječni život i uskrsnuće mrtvih.

Moderni čovjek na sve načine pokušava produljiti ovozemaljski život, te ponekad se boji smrti koja se promatra kao nešto strašno jer je nepoznato, tako strano svemu što poznajemo. Mi bismo trebali ovozemaljski život shvaćati kao jedinstvenu i neponovljivu priliku za činjenje dobra.

O korizmi se, možda ponekad s više ili manje površnosti, govori kao o vremenu pokore. Što je to kršćanska pokora i koji je njezin smisao?

Kršćanska pokora se shvaća kao sredstvo obraćenja i zadovoljština za učinjene grijehe, a ne kao kazna. Tijekom povijesti pokora je bila stroža nego li danas i to smanjenje pokore pojedini tumače kao umanjenje njezine važnosti. Ispravna pokora neodvojiva je od molitve, posta i milostinje. Ne smijemo upadati u zamku kako je korizma jedino pokorničko vrijeme u godini gdje ćemo se kajati za sve što smo učinili u prethodnoj godini, a nakon toga možemo zanemariti do iduće korizme. Pokora ima za cilj utvrditi nas u osobnom kajanju za sve loše učinjeno i dobro propušteno, ona treba dozivati u naša srca nakanu popravljanja i ponovnog uspostavljanja prijateljstava s Bogom i ljudima.

Najčešće pitanje koje se može čuti tijekom četrdesetnice je: "Čega ste se odrekli?" Zašto se korizma najčešće povezuje s odricanjem od nečega, a ne s dubljim povezivanjem s osobama i Bogom?

Odricanje od nečega postalo je više običaj jer dosta lakše se odreći nečega materijalnog, često je to neki porok. Samo po sebi nije pogrješno, ali ne smije se svoditi na poboljšanje zdravlja ili pomodarstvo. Odricanje od materijalnih stvari treba biti prvi korak, a nastaviti s dubljim obraćenjem i promjenom mentaliteta. Odricanje tijekom korizme početak je novoga čovjeka i stvaranja novih pozitivnih navika koje treba nastaviti nakon što prođe tih 40 dana. Odricanje najprije treba biti od grijeha i sredstvo jačanja duha osobe.

Korizmeno odricanje je samo jedan dio korizmene duhovnosti, treba gledati cjelinu u koju ulazi pobožnost, molitva, Sveto pismo i dublji sakramentalni život. Ako se odricanje od materijalnih stvari izdvoji iz te cjeline, samo po sebi je onda samo uskraćivanje nečega samome sebi bez dublje svrhe.

^{Pavlović: "Mi bismo trebali ovozemaljski život shvaćati kao jedinstvenu i neponovljivu priliku za činjenje dobra"}

Kakav je smisao posta s obzirom da se danas umanjuje njegova vrijednost i najčešće ga se predstavlja kao sjajna detoksikacija organizma i nešto što bi moglo pomoći poboljšanju fizičkog izgleda?

Kršćanski post prije svega je obveza kojoj je smisao jačanje duha i pokora. Post je izraz slobode čovjeka jer znamo da imamo ljude koji su na granici gladi, to onda nije post. Iako mi živimo u dobu izobilja, to izobilje nije ravnomjerno raspoređeno na cijeli ljudski rod, tako da neki poste jer moraju zbog gladi, a drugi jer imaju previše. Modernomčovjekukojiživiudobu izobiljapostsečinikaozastarjelainepotrebnaaktivnost, propis koji pripada vremenima davno prije nas. Ne smije se shvaćati kao sredstvo za fizičko i/ili psihičko zdravlje jer post je neodvojiv od svoje duhovne dimenzije.

Svjedoci smo vladavine kulta tijela i težnje za vječnom mladošću u kojoj se povremeni post vidi kao jednostavno sredstvo za postizanje takvih ciljeva. Tijelo i zdravlje imaju svoju vrijednost, ali nije to ultimativna vrjednota kojoj mi težimo. Kršćanski post mora biti izraz ljubavi prema Bogu i obavlja se skromno u skrovitosti svoga srca.Ponekad smo svjedoci kako se pojedinci hvale svojim postom i na taj način se pokušavaju uzvisiti nad drugima.

Jednako tako post treba biti radost jer putem njega se povezujemo s Bogom. Post može biti i sredstvo povezivanja s drugim ljudima i jačanja zajedništva gdje ćemo davati jedni drugima snagu da ustrajemo u njemu.

Što predstavlja milostinja u korizmi? Je li to samo davanje više novca u dobrotvorne svrhe ili se taj zadatak može ispuniti i drukčije?

Milostinja se može promatrati kroz prizmu tjelesnih i duhovnih djela milosrđa. Naglasak je u većini slučajeva na materijalnom pomaganju koje je hvale vrijedno, ali ne smije se zaboraviti ni duhovna dimenzija. Naime, ako bi se milostinja promatrala samo kao darivanje viška sredstava, a ne iskaz ljubavi prema bližnjemu, bila bi altruistička i humanističkafilozofija i umirivanje vlastite savjesti. Sveti Ambrozije, kada darujemo milostinju siromahu, kaže sljedeće: „Ne daješ dar od svog imanja onomu tko je siromašan. Podaješ mu ono što je njegovo. Jer, sve nam je dano na zajedničko korištenje, no ti si preuzeo za sebe samoga. Svijet je dan svima – ne samo bogatima.“

Također, ne smijemo se zaustaviti samo na tjelesnim djelima milosrđa, duhovna su, posebno danas, ljudima mnogo potrebnija. Vjerujem kako će osoba kojoj smo učinili duhovno djelo milosrđa mnogo teže to zaboraviti i bit će nam zahvalnija.

Korizma uz došašće jest vrijeme kada imamo mnogo organiziranih prikupljanja milostinje, pomaganja potrebitima, no često upadamo u zamku prigodnih pomaganja. Iskazivanje djela milosrđa ne smije se zaustaviti na tome, nego je to kontinuirani zadatak za svakoga od nas, drugi nas trebaju i izvan vremena korizme.

Postavlja se pitanje - kako nekomu pomoći ako nemam ni za sebe? Upravo u takvim slučajevima vidimo kako uvijek imamo načina pomoći, možda ne uvijek materijalno, ali duhovno svakako svatko od nas može učiniti nešto. Pomaganje onima koji su u potrebi dozvat će i nama u um kako trebamo biti zahvalni Bogu za sve ono što imamo i što smo u mogućnosti učiniti nešto za druge.

Može li ovo razdoblje vratiti čovjeka onom bitnom koje je nerijetko zapostavljeno u užurbanoj svakodnevici? Odnosno, uozbiljuje li korizma čovjekov pogled na život?

Svjesni smo kako živimo u svijetu koji je užurban i naravno kako to utječe na sve nas. Često smo opterećeni egzistencijalnim problemima, događanjima u svijetu na koje ne možemo biti indiferentni, kao i obiteljskom i svakom drugom situacijom u kojoj se nalazimo.  Kršćani nisu izuzeti od utjecaja takvoga svijeta jer su u svijetu, ali ne smijemo zaboraviti kako nismo od ovoga svijeta. Također, svaki kršćanin je pozvan djelovati za opće dobro svih u ovome svijetu, ima taj suradnički odnos s Bogom kako bi ovaj svijet učinio boljim mjestom za sve. Možemo iskoristiti korizmu kao poticaj djelovanja i moljenja za promjene koje želimo vidjeti polazeći od samoga sebe i svoje najbliže okoline. Ipak, koliko god smo okruženi time, potrebno je odvojiti vrijeme i zastati kako bismo zahvalili Bogu na svim dobročinstvima, ali i križevima koje nosimo. Križ koji je bio znak prokletstva, za nas je spas, te ako je Učitelj naš patio, ne možemo mi kao učenici Njegovi bježati od svojega križa. Korizma je idealno vrijeme jačanja povjerenja u Boga i prikazanje Bogu svojih briga i problema.

Kako tu "ozbiljnost" pretvoriti u radost?

Radost je neodvojiva od kršćanstva. Kršćanstvo počiva na Radosnoj vijesti. Kako mogu žalostan naviještati drugima Radosnu vijest? Istinski kršćanin je radostan jer ne može Radosnu vijest naviještati, a da ga ona nije prožela kroz cijelo njegovo biće.

Radost se ostvaruje služenjem Bogu i ljudima obavljajući svoje svakodnevne dužnosti. Istinska kršćanska radost se pokazuje i u nevoljama zahvaljujući kršćanskoj nadi i vjeri u vječni život. Tu radost treba pokazivati i biti primjer u obitelji, na poslu, u školi i svakome mjestu gdje smo pozvani djelovati. Na taj način ćemo učiniti i druge radosnima.

Kakve biste oblike pokore preporučili današnjim kršćanima, posebice mladima?

Preporučiti se može više molitve, kao i odricanje. Mladi posebno vole društvene mreže koje mogu koristiti više za duhovne sadržaje, ali i smanjiti vrijeme korištenja istih. A to vrijeme iskoristiti za molitvu i činjenje dobrih djela. Jednako tako može se više vremena odvojiti za povezivanje s obitelji i vlastitom župnom zajednicom. Vrijeme korizme idealno je za pokušati našim starijim, samim i nemoćnim sugrađanima pomoći uljepšati pripremu za Uskrs i na taj način pokazati im kako nisu zaboravljeni i ostavljeni jer svaki blagdan je slavlje cjelokupne zajednice.