Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Gosp. Čanić je rođen 18. ožujka 1969. u Karlovcu. U rodnome gradu završio je osnovnu i srednju školu, gimnaziju matematičko-informatičkog smjera. Potom se preselio u Zagreb te se zaposlio u državnoj upravi gdje i danas radi.

Slobodno vrijeme provodi pomažući djeci i roditeljima na način da im pruža savjetodavnu podršku u pogledu obiteljsko-pravne zaštite. Na inicijativu nekolicine roditelja s ciljem promicanja ravnopravna roditeljstva, zaštite prava djeteta na cjelovitu obitelj, pomoći djeci i njihovim obiteljima u cilju ostvarenja ravnopravna roditeljstva, 2009. osnovao je Hrvatsku udrugu za ravnopravno roditeljstvo. Danas ta udruga u registru ima 630 članova iz cijele Hrvatske, i djeluje na državnoj razini.

S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima važnosti očeva u odgoju djece, potrebi prihvaćanja činjenice o krizi braka na Zapadu, ali i o metodama borbi protiv predrasuda s kojima se očevi susreću svakodnevno...

Dan očeva u svijetu se slavi na različite nadnevke – najčešće treće nedjelje u lipnju ili tijekom ožujka. U Hrvatskoj se obilježava 19. ožujka, na svetkovinu Sv. Josipa, Isusova poočima. Recite nam kakvu poruku nosi Dan očeva?
Očev dan, dan je u čast oca i slavi očinstvo i utjecaj očeva u obitelji. Što je otac manje zastupljen u životu djeteta i manje sudjeluje u odgoju djeteta, manje su šanse da će dijete uravnoteženo usvojiti uloge žene i muškarca (majke i oca) koje se od njega očekuju u odrasloj dobi. Teže će usvojiti i strategije kako rješavati neizbježne poteškoće u obiteljskim odnosima, te brojna znanja i vještine.

Bez ravnopravne zastupljenosti oca u životu djeteta ono neće imati priliku upoznati sve raznolike uloge oca koji nije samo „onaj koji daje novce“, nego sudjeluje u odgoju i podizanju djeteta svojim znanjima i vještinama. Isključivanjem učenja znanja i vještina koje daje otac u odgoju smanjuje se fleksibilnost budućeg ponašanja djeteta i učinkovitost njegova snalaženja i preživljavanja u odrasloj dobi putem stečenih znanja i vještina. Što je otac manje zastupljen u životu djeteta, ono je više uskraćeno za učenje socijalnih vještina, emocionalne inteligencije i pozitivnih snaga i vrlina oca.

Nematerijalnu štetu koja nastaje navedenim uskraćivanjima nije moguće nadoknaditi u kasnijim razvojnim fazama djeteta, kada ono postane odraslije, pa punoljetno, odnosno u njegovoj odrasloj dobi. Ne možemo vratiti sve one lijepe i ugodne trenutke koje je dijete moglo provesti s ocem i njegovom izvornom obitelji, sva ona znanja i vještine i osobine koje je moglo steći s njima nakon što su prilike za te trenutke nepovratno prošle.

Zato slavimo ulogu očeva u obitelji i podizanju djece.

Već se na prvoj stranici Svetog pisma vidi kolika je važnost braka i bračnog života. Krist je, pak, tu vezu muža i žene uzdigao na razinu sakramenta. Kako komentirate sve veću pojavu postojanja samohranih majki i očeva, i koliko je to štetno za odrastanje djece?
Statistički pokazatelji ukazuju na to da se u Hrvatskoj svaki treći brak raspada i ovisno o godini, broj razvedenih brakova kreće se od 5 000 do 7 000. Procjenjuje se da u postupcima razvoda svake godine sudjeluje oko 5 000 djece. Samo u 2019. 2 200 djece nije viđalo jednog roditelja, ili su ga viđali daleko manje od sudske odluke, u pravilu oca.

„Jedno tijelo i jedan duh“ je metafora kojom se opisuje zajednička motivacija roditelja da maksimaliziraju razvojne ishode kod djeteta u zdravlju, obrazovanju, životnim izborima (zanimanja, hobija, budućih partnera…) dokle god su roditelji na životu, dakle čak i kada djeca odrastu i postanu punoljetna.

No, često se događa da se razlikuju odgojni stavovi roditelja, kao i stavovi oko upravljanja financijama, slobodnom vremenu, podjeli obveza, često roditelji ulaze u brak i roditeljstvo kao nezrele osobe ili osobe s duševnim smetnjama. Nesuglasnost osobnosti, nezrelost i mentalne smetnje, poremećaji i bolesti se teško mijenjaju i nadilaze, pa dolazi do raspada bračnih zajednica. Bolje je da djeca žive s odvojenim roditeljima koji su u snošljivim odnosima, nego u obiteljima u kojima su roditelji u stalnom konfliktu. Konflikt roditelja, bili oni zajedno ili ne, razara dječji mozak i smanjuje šanse da će se dijete formirati u zrelu, uravnoteženu odraslu osobu.

Roditeljski sklad čini se da predstavlja značajan preduvjet za ishod emocionalnog stanja djeteta. Zašto se onda očeva uloga „skriva“ ili ponekad negira?
Ograničeno sudjelovanje oca u roditeljskoj skrbi i odgoju djeteta predstavlja emocionalno i ekonomsko zlostavljanje djeteta, ali i oca i djetetovih srodnika po ocu kojima se čini nenadoknadiva šteta. Ograničavanje ocu da što više sudjeluje u iskustvu svoga djeteta očituje se u sadržaju mozga djeteta, u njegovu pamćenju događaja i pamćenju doživljaja, („emocionalnog tona“ događaja). Što je otac manje prisutan u životu djeteta, njegovo pamćenje oca je oskudnije, manji je broj slika i epizoda u kojima su otac i dijete zajedno. Kako pamćenje utječe na razvoj emocija, motivacije i osobnosti, dijete je bez ravnopravna sudjelovanja oca u njegovu odgoju uskraćeno za ogromnu količinu informacija koje će ga formirati prema zreloj osobi.

Ograničavanjem razvoja privrženosti djeteta s ocem emocionalno ga se zlostavlja. Oskudnim opsegom susreta i druženja s djetetom uskraćuje se, otežava i ometa uzajamno ostvarivanje kvalitetnih, dubokih, sadržajnih i sveobuhvatnih emocionalnih odnosa oca s djetetom i razvoj privrženosti oca s njim jer se oblikuje kroz kraće zajedničko vrijeme i u manjem broju iskustava. Izostanak oca u velikom broju zajedničkih aktivnosti s djetetom ugrožava sposobnost mozga djeteta za suočavanje sa stresovima, obrambeni sustavi imaju niži prag, što povećava rizik od fizičkih i mentalnih poremećaja povezanih sa stresom.

Kada se otežava razvoj privrženostidjeteta s ocem, ujedno se otežava razvoj privrženosti djeteta s cjelokupnom obitelji po ocu što je iznova emocionalno i ekonomsko zlostavljanje djeteta. Time se smanjuju šanse djeteta da razvije bliske emocionalne odnose s većim brojem srodnika i od njih dobije emocionalnu i materijalnu podršku u suočavanju sa zahtjevima života i to u vrijeme kada djetetu to najviše treba (u razvojnoj dobi), a srodnici su ekonomski i zdravstveno najjači (u odrasloj produktivnoj dobi).

Uloga očeva se prikriva, zanemaruje ili čak „negira“ najviše iz neznanja o njihovu doprinosu razvoju djeteta, ali i zbog zlih namjera. Ravnopravnom roditeljstvu se jako opiru odvjetnici jer im je samostalno skrbništvo koje dobivaju majke izvor beskonačnih prihoda. Jako je žalosno da bilo tko podržava majke u održavanju konfliktnih odnosa s očevima, kako bi se s njima stalno sudili radi veće alimentacije, radi nekog nasilja prema djeci i slično. Taj mračni bunar zlobe i pohlepe je dubok.

Ne treba biti stručnjak kako bi se uvidjela kriza braka i obitelji u modernom društvu općenito... Recite nam, što Vi smatrate najčešćim problemima obitelji danas?
Najveći problem obitelji danas je ideologija potrošačkog društva („konzumerizam“) koja nameće površno življenje i materijalističke vrijednosti. Istodobno, izostaje podrška djeci i roditeljima u njihovu duhovnom razvoju, zaštiti mentalnog zdravlja i općenito njihovu razvoju kao samosvjesnih, zrelih ljudi i zdravih osobnosti. Konzumerizam sa svojim lažnim vrijednostima uništava obiteljsku dinamiku (svi trče za parama i užitcima) umjesto da se razvijaju vrijednosti egzistencijalizma (preživjet ćemo uz slogu i podršku, uz razvoj što boljih odnosa) i minimalizma (nećemo se opterećivati nepotrebnim predmetima).

Kvalitetu života čine dobri odnosi, a ne mnogo stvari, to se u suvremenom svijetu zaboravlja.

Ako već dođe do razilaženja supružnika, kako komentirate činjenicu da u većini brakorazvodnih parnica skrbništvo nad djecom dobivaju gotovo isključivo majke?
Žene su najkompleksniji živući organizmi u poznatom svemiru i treba im radi toga iskazivati veliko poštovanje, podršku i razumijevanje. Također, iz istog razloga treba poticati timski rad žena i muškaraca na temeljima ravnopravnosti, empatije, uzajamne podrške, kako u obitelji, tako i u svim odnosima u društvu (na poslu, u politici, u sportu…). Njihova zajednička skrb donosi novu kvalitetu života djece, koja je puno manja kada o djeci pretežno skrbi samo jedan od roditelja, najčešće majka.

Nažalost, navedeno stajalište ne vidimo u preuzimanju roditeljske skrbi jer se majke neosnovano favorizira, čak i kada iskazuju fizičko nasilje prema djeci ili su osobe s duševnim smetnjama ili nezrele osobe. Smatramo da navedeno proizlazi iz neodgovarajuće pripreme postupaka za sud: mnogo je lakše ženu proglasiti „primarnim skrbnikom“ (otac je onda „sekundaran“ ili „drugotan“), nego pažljivo i brižno procjenjivati obiteljske okolnosti, epizode iz života, moguće mentalne smetnje i slične pokazatelje koji bi potvrdili da majka nije kompetentniji (adekvatniji) roditelj od oca. Čak i kada se to ustanovi, mišljenja smo da skrbništvo nad djecom treba podijeliti ravnopravno među roditeljima, i pomoći majci (ili ocu, ili i jednom i drugom) da prevladaju vlastite smetnje koje otežavaju njihovu roditeljsku skrb.

Mnogi kažu kako je za sreću i razvoj djece važno zajedničko vrijeme. Kako kao otac najčešće provodite svoje vrijeme s djetetom?
Od iznimna značenja je provođenje zajedničkog i strukturiranog vremena. Zajedničko vrijeme najčešće provodimo u igri, učenju, zajedničkoj pripremi pojedinih obroka, redovitom i pravilnom održavanju osobne higijene i sl.

Prema Vašem mišljenju, koji su najveći izazovi očeva u današnjem svijetu s obzirom na odgoj djece?
Očevi danas imaju velikih problema osigurati dovoljno materijalne podrške za obitelj. Plaće su male jer ih čine manjima otuđeni politički moćnici (prevelika opterećenja na plaće) i otuđeni tehnokrati (daju plaće tek toliko da ne umreš u bijedi). Takvim se odnosom prema dobrobiti ljudi čine velike štete obitelji.

Majke također imaju male plaće i u pravilu su manje plaćene od muškaraca na istim radnim mjestima (što najoštrije osuđujemo), pa je ukupni kućni proračun vrlo skroman za podizanje jednog djeteta, a kamoli više.

Drugi problem je izostanak brige o djeci u zajednici kroz različite oblike skrbi koju ne mogu osigurati ni očevi ni majke, kao što su poduke, sportske aktivnosti, slobodne aktivnosti, koje se sve dodatno plaćaju. Odgovorno društvo bi pomoglo očevima (ali i majkama) u smanjivanju financijskih opterećenja za podizanje djece.

Papa Franjo je kazao kako budućnost čovječanstva dolazi kroz obitelj. U skladu s tom mišlju, kakva budućnost očeva treba biti?
I očevi i majke imaju dobru budućnost ako se društvo bavi roditeljstvom i obiteljskim odnosima na sistematičan, znanstveno utemeljen, iskren način, bez predrasuda i svjetonazorske magle. Očevi su odavno bili i postali nezamjenjiv dio dječjeg razvoja, a u suvremenom vrlo natjecateljskom svijetu njihova uloga je vrlo bitna. Dok majke štite djecu od rizika, očevi djecu izlažu različitim rizicima (posebno u igri) u kontroliranim uvjetima. Majke su pretežno „menadžeri resursa“ (materijalnih), a očevi „menadžeri rizika“, a oboje „menadžeri tehnologije“ obiteljske i roditeljske skrbi.

Ako se tako postave njihovi odnosi, ako im se pruži podrška u zajednici, i djeca i roditelji imaju odličnu perspektivu.