Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Naš sugovornik pater Ivan Šestak rođen je 1960. u Varaždinu. U Družbu Isusovu stupio je 1980. Za svećenika je zaređen 1991. Svoje temeljne filozofsko-teološke studije završio je u Zagrebu, a one više iz filozofije u Rimu i Innsbrucku gdje je doktorirao 1996. Otada predaje filozofske predmete na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu koji je 2016. postao punopravnom sastavnicom Sveučilišta u Zagrebu pod novim imenom Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Trenutno obnaša dekansku službu. Bio je i glavni urednik znanstvenoga časopisa Obnovljeni Život (1998. – 2007.). Od 2017. pročelnik je Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču.

Poštovani, uz Vaš znanstveni rad na području filozofije, hrvatska Vas je javnost nedavno mogla upoznati i kao prevoditelja i priređivača biografije austrijskoga isusovca Antona Puntigama. No, Vi ste pisali i o nekim drugim ljudima koji potječu iz Bosne i Hercegovine ili su u njoj djelovali. Odakle jednom „Zagorcu“ zanimanje za Bosnu i Hercegovinu i njezine ljude?

Već sam na početku svoje isusovačke formacije ranih 1980-ih slušao svoju subraću patre s kakvim su oduševljenjem pripovijedali o svojem boravku i školovanju u Travničkom sjemeništu i gimnaziji. Zaključio sam da je to zaista morala biti uzorna odgojno-obrazovna ustanova – baš onakva kakvom ju opisuje i pater Puntigam u svojoj autobiografiji, a gdje je i on sam djelovao kao profesor i odgojitelj.

Svoja znanja o djelovanju isusovaca u Bosni dodatno sam obogaćivao u razgovorima s patrom Valentinom Miklobušcem, dugogodišnjim arhivarom naše Provincije, koji je za moje uredničke službe u časopisu Obnovljeni Život objavio nekoliko priloga o tome. Zanimljivo je da je i sam isusovački časopis Život, danas Obnovljeni Život, pokrenuo godine 1919. povjesničar pater Miroslav Vanino baš u Sarajevu! Godine 1932. Vanino je također u Sarajevu pokrenuo Vrela i prinosi – zbornik za povijest isusovačkog reda u hrvatskim zemljama. Kasnije sam pisao i o nadbiskupu Stadleru kao filozofu te o drugima koji su se školovali u Travniku ili potječu iz Bosne i Hercegovine ili su pak u njoj radili (Ante Alfirević, Đuro Gračanin, Ivan Kozelj, Rudolf Brajičić, Nikola Stanković). Nedavno sam također uredio knjigu Filozofski spisi te manju knjižicu iznimna duhovno-intelektualnoga sadržaja Biti probodeno srce Travničanina patra Josipa Ćurića, potom knjigu Antropologija travničkoga đaka Josipa Weissgerbera, te naposlijetku i nekoliko stvari biskupa Mije Škvorca koji je također bio u Travničkoj gimnaziji i sjemeništu. Travnik i Sarajevo su dakle važni za povijest Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.

Jeste li se u svojoj formaciji u Družbi Isusovoj mogli susresti s nekim od duhovnih velikana koji su obilježili život u BiH iz vremena snažnije isusovačke prisutnosti u njoj?

Naravno! Poznavao sam neke isusovce koji su radili kao profesori, odnosno duhovnici u Sarajevskoj bogosloviji te na našoj župi u Sarajevu. Oni su ostavili traga među ovdašnjim svećenstvom, ali i među vjernicima. Rado spominjem Vladu Horvata, Tonču Weissgerbera, Miljenka Belića, Josipa Sremića, Vladimira Vasilja, Luku Lučića. A tko se rado neće prisjetiti patra Zvonka Majića, glasovita pučkoga misionara! Za vrijeme rata u Sarajevu je boravio moj novicijatski magister, rođeni Sarajlija – duša od čovjeka, Tomo Slokar. Neposredno nakon rata u Sarajevo je stigao slovenski isusovac i liječnik Marijan Šef, neobično duhovan čovjek, koji se ulaskom u mirovinu prijavio na služenje u Sarajevu gdje je vidao rane duševno i tjelesno izranjenima.

Kao plod Vašega zauzimanja na ovom području objavljena je i autobiografija austrijskoga isusovca Antona Puntigama Kako me je Bog vodio. Doživljaji i sjećanja. Koji je povod u aktualnom trenutku objaviti takvo djelo?

Neposredna povoda nije bilo, ali je ono sadržajem aktualno za naše prilike. Kao prezesu Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču došao mi je u ruke taj rukopis koji mi se odmah svidio te sam ga započeo prevoditi. Na ustrajnost me poticao pater Marijan Steiner koji je i sam napravio prepjeve Puntigamovih pjesama. Vrijednost djela prepoznali su i recenzenti, sveučilišni profesori Marko Trogrlić iz Splita i Trpimir Vedriš iz Zagreba. Prijevod i slog bili su gotovi, ali odakle mi sredstva za tisak? Nekako sam na čudesan način bio uvjeren da će se ona već nekako naći! Čini mi se da se za to pobrinuo pater Puntigam koji je i sam za života imao bezgranično povjerenje u Božju providnost. Prijevod je uz potporu tvrtke Styria Media Group AG tiskan prošle godine. Valja istaknuti da je spomenuta tvrtka, osnovana još 1869. u Grazu, godine 1909. tiskala i Puntigamov spis Unsere Zukunft in Bosnien (Naša budućnost u Bosni). Od mnogih ljudi koji su knjigu gotovo u jednom dahu pročitali, mogao sam čuti da nakon nje ne moraju više čitati nikakvu povijest Bosne: Puntigam ju je ispripovjedio svojim sjećanjima i anegdotama.

Povijest je zabilježila da je Puntigam (1859. – 1926.) bio jedan od prvih isusovaca koji su, na poziv vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera, došli iz Austrije pomoći izgradnju Crkve u BiH (1881.). Kao autentični svjedok jednoga vremena, što p. Puntigam kazuje današnjem naraštaju?

U odgovoru na ovo pitanje svratimo nakratko pozornost na glavne postaje njegova životnoga puta. Rodio se 15. svibnja 1859. u Salzachu (Štajerska) u Austriji. U novicijat Družbe Isusove stupio je 1879. U Bratislavi je od 1883. do 1886. studirao filozofiju, a potom je poslan na četverogodišnju pedagošku praksu u sjemenište i gimnaziju u Travnik. Teologiju je zatim studirao u Innsbrucku od 1890. do 1894. U međuvremenu je godine 1893. zaređen za svećenika.

Nakon dovršene isusovačke formacije, tzv. „treće probacije“ u Wien-Lainzu (1894. - 1895.), poglavari su ga poslali na njegov drugi boravak u Bosnu, i to ponovno u Travnik gdje je tijekom 13 godina (1895. - 1908.) obnašao službu generalnoga prefekta i odgojitelja gimnazijalaca i sjemeništaraca. Nakon jednogodišnjega boravka u Beču (1908. - 1909.) Puntigam je godine 1910. po treći put otišao u Bosnu, taj put u Sarajevo gdje je na bogosloviji radio razne poslove sve do 1918. kada je ujesen na zamolbu poglavara zbog osobne sigurnosti, ali i sigurnosti tamošnje isusovačke zajednice otputovao u Beč. Dakle, pater Puntigam živio je i radio u Bosni 27 godina!

Od siječnja do srpnja 1919. boravio je u Splitu prateći razvoj političke situacije u novonastaloj političkoj tvorevini, odvagujući naravno mogućnost ponovna povratka u Bosnu. To međutim više nije bilo moguće. Na vlastitu se zamolbu vratio u Austriju, u Beč gdje je i dalje neumorno radio. Preminuo je na glasu svetosti 4. rujna 1926.

U čemu i komu Puntigam može biti nadahnuće za današnje vrijeme? U svakom slučaju – današnjim redovnicima, svećenicima, ali u konačnici i svakom vjerniku! On poručuje da se valja bez pridržaja, nesebično i s najvećim entuzijazmom dati i razdati u službi za Božje kraljevstvo, a sve s povjerenjem da Božja providnost vodi, ne samo naše živote, nego i svjetska zbivanja. Treba se također nastojati družiti s Božjim ugodnicima, svetcima! To je ujedno i zalog osobne ispunjenosti iliti – kako se to danas običava reći – samoostvarenja.

^{S proslave Dana isusovačkog Fakulteta 2023.: provincijal p. Sebastijan Šujević, p. Šestak i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša}

U svojoj autobiografiji Puntigam ne govori samo o sebi. Kao „apostol mladih“ na osobit način progovara o mladiću Petru Barbariću, travničkom sjemeništarcu koji je preminuo na glasu svetosti. Vi ste još kao sjemeništarac na Fratrovcu u Zagrebu uređivali Bilten Petra Barbarića. Što, zapravo, p. Puntigam svjedoči o Barbariću?

Vidim da ste se jako dobro spremili za ovaj razgovor. Da, zahvaljujući spomenutom biltenu, ja sam se vrlo rano počeo „družiti“ s Petrom Barbarićem!

Puntigam je inače posvetio Petru jedno čitavo poglavlje svoje biografije. Šest je godina bio njegov pitomac pa ga je veoma dobro poznavao. Ističe da jednoga takvoga plemenita dečka u životu nikada nije susreo! Petar je bio svestrano nadaren mladić koji je brusio svoje talente, a resile su ga i sve krjeposti pa je pod tim vidikom bio uzoran sjemeništarac kojega su svi voljeli. On se međutim nakon Uskrsa 1896. na jednom izletu teško prehladio te dobio groznicu koja je prešla u tuberkulozu, tada neizlječivu bolest, od koje je za godinu dana preminuo. Puntigam piše: „Godinu dana kasnije, na Veliku subotu 1897., spustili smo najljepši cvijet naše ustanove u grob.“ To poglavlje pater Puntigam završava ovako: „Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim, ali u svoj iskrenosti mogu reći ovoliko: ne mogu si predočiti kako bi još mladić mogao vjernije služiti Bogu te se bolje pripremiti na smrt nego što je to učinio Barbarić. I stoga se ne bih čudio kad bi on jednom bio proglašen svetim.“ Pater Puntigam bio je dakle uvjeren u Petrovu svetost, baš kao i mnogi vjernici koji su mu se zagovorom vrlo brzo nakon smrti započeli utjecati, a čine to i danas nad njegovim grobom. Baš kao i Vaš sugovornik kada dođe u Travnik.

U odjeku obilježavanja 150. godine od rođenja sluge Božjega Barbarića, možemo li govoriti o doprinosu ove knjige njegovu proglašenju blaženim ili barem širenju glasa o ovom travničkom sjemeništarcu među ljudima Crkve u Hrvata?

Ova knjiga, premda nije pisana s tom namjerom, sasvim sigurno može pridonijeti Petrovu proglašenju blaženim, odnosno širenju glasa o njegovoj svetosti u našem narodu i Crkvi. U gore spomenutom poglavlju Puntigam opisuje kako je nastala Petrova biografija i na koji je način ona svojedobno pridonijela širenju glasa o Petrovoj svetosti. On ga je naime svakodnevno obilazio te u razgovoru s njime doznavao mnoge stvari iz njegova života te ih je potom zapisivao. Po Petrovoj smrti Puntigam je zabilješke uobličio u biografiju koja je zatim najprije tiskana na hrvatskom i njemačkom, a potom na talijanskom, mađarskom i češkom jeziku. Tako se glas o Petrovoj svetosti proširio, ne samo Bosnom i Hercegovinom, nego i čitavom Srednjom Europom. „Tako je Barbarić po svojem primjeru u različitim zemljama polučio možda više nego da je postao župnikom u nekom hercegovačkom selu“, zapisao je Puntigam.

Puntigam je 1900. organizirao nacionalnu proslavu posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu, a potom 1904. i posvetu Bezgrješnoj. Postoje li iz toga doba duhovni impulsi koji bi bili smjerokazni za današnje vrijeme?

U Puntigamu možemo vidjeti čovjeka koji je bio osjetljiv na „znakove vremena“ imajući neprestano pred očima Slavu Božju! Na tom tragu svaki si od nas može staviti u zadatak pitanje: „A na koji način ja osobno pridonosim Božjoj proslavi u ovom svijetu?“ U tome nam od pomoći mogu biti i inspirativne riječi pape Franje koje izgovara na općim audijencijama srijedom ili u nedjeljnim angelusima.

Tijekom 27 godina pastoralnoga djelovanja u Travniku i Sarajevu p. Puntigam je doživio mnogo toga. Zanimljivo je da je upravo on podijelio sakrament bolesničkoga pomazanja smrtno ranjenom prestolonasljedniku Franji Ferdinandu i supruzi mu Sofiji. Otkud da to baš bude on i što kazuje o „Sarajevskom atentatu“ 1914.?

Na temelju autobiografije može se zaključiti da je pater Puntigam općenito veoma dobro bio upućen u prilike na Bečkom dvoru te da je poznavao brojno austrougarsko plemstvo koje je pomagalo njegovo raznoliko djelovanje diljem Bosne i Hercegovine. Vidi se također da je određenu neposrednost gajio i s obitelji prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda, koja mu je također pomagala. O tome svjedoči i čitavo jedno poglavlje u komu pater iznosi zgodu kako ga je 26. veljače 1913. u Požunu na željezničkom kolodvoru, na njegovu putovanju iz Beča u Sarajevo, dočekao telegram u komu je stajalo da se hitno vrati u Beč i dođe u rezidenciju nadvojvode Franje Ferdinanda. Tu ga je veoma srdačno dočekala vojvotkinja Sofija čiju je plemenitu pojavu opisao veoma biranim riječima. Zanimala se o njegovu djelovanju i planovima u Bosni. Njima se potom pridružio sam nadvojvoda koji se pak potanko raspitivao o političkim prilikama koje su postajale sve složenije i opasnije. Puntigam ga je opisao kao odvažna muža ispravne prosudbe. Duboko je suosjećao i s troje djece koja su pogibijom roditelja ostala siročad. Opisao ih je kao lijepo odgojenu i veoma pobožnu djecu koja su javno, upravo zato što su kršćani, oprostila ubojicama svojih roditelja! Za mnoge čitatelje je to jedna od najdirljivijih scena u čitavoj knjizi, na koju je ukazao i sam biskup mons. dr. Ratko Perić na predstavljanju autobiografije u veljači u Stocu.

Upravo zbog takve svoje blizine s čitavom obitelji p. Puntigam je veoma teško, upravo s nevjericom i zgražanjem, doživio ubojstvo prijestolonasljedničkoga para. Kao i mnoge Sarajlije, i on je toga 28. lipnja 1914. bio među mnoštvom koje ih je željelo pozdraviti. Na vijest da je atentat počinjen te da se unesrećeni nalaze u Konaku, pohitio je Puntigam onamo te već preminulom Franji Ferdinandu i supruzi Sofiji, koja je upravo izdisala, udijelio bolesničko pomazanje. Pater je jednostavno bio skršen od bola.

Uz ostalo, p. Puntigam progovara i o nadbiskupu Stadleru, još jednom svijetlom liku o kojemu se vodi proces beatifikacije. Koje je njegovo svjedočanstvo o prvom vrhbosanskom nadbiskupu?

Pater Puntigam je gajio bliske odnose s nadbiskupom Stadlerom s kojim se prvi put susreo već kao mladi novak. S njime je kasnije u Sarajevu surađivao i suosjećao u radostima, žalostima i poniženjima. Ovim posljednjim mislim na njegovo klevetničko ocrnjivanje pred carom Franjom Josipom i papom Pijom X. čime ga se zapravo željelo maknuti s nadbiskupske stolice. Za Puntigama je Stadler bio pastir uzorna i sveta života. Divio se mnogim njegovim ostvarenjima, a nadasve njegovoj vjeri, njegovu povjerenju u Božju providnost koja je sve to izvodila! Kao dokaz da je Puntigam uistinu neobično cijenio nadbiskupa Stadlera, govori činjenica da je već godinu dana nakon Stadlerova preminuća (1919.) objavio u Beču njegovu biografiju. No, nadbiskup Stadler je isto tako visoko cijenio Družbu Isusovu čiji je on bio pitomac za školovanja u Rimu, a čiji su mu članovi onako nesebično priskočili u pomoć u uspostavljanju institucija njegove Nadbiskupije. Nadamo se da će svjedočanstva patra Puntigama, dakle jednoga stranca, o svetosti života nadbiskupa Stadlera barem malo pridonijeti njegovu proglašenju blaženim.