Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Don Mile je rođen 16. ožujka 1980. na Stjepan Krstu kao deseto dijete Vidana i pok. Janje, rođ. Puljić. Osnovnu školu završio je na Stjepan Krstu i u Posušju, a sjemenišnu gimnaziju u Splitu. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu, a završio na Pontifical University of St. Patricks Collegeu u Maynoothu, u Irskoj, gdje je diplomirao u svibnju 2004. Za đakona Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je na Stjepan Krstu 24. lipnja 2004., a za svećenika godinu kasnije u mostarskoj katedrali.

Na sveučilištu Lateran magistrirao je 2012. Predavač je na Teološko-katehetskom institutu u Mostaru, a od 2014. predaje na Visokoj školi Fircon – Mostar predmete iz područja teološke etike, morala, etike i engleski jezik.

Posebno područje zanimanja je moralna teologija, etika i antropologija, stoga smo u njemu vidjeli prigodna sugovornika za temu rada i čovjekova stvaralačkog djelovanja uopće.

Neosporno je vidljivo iz Knjige Postanka da je rad izravna Božja zapovijed čovjeku. Čovjek je pozvan Božje djelo stvaranja čuvati i obrađivati, to jest Bog nastavlja svoje djelo stvaranja povjeravajući čovjeku odgovornost su-stvarateljstva i su-starateljstva za sve ono što je On učinio dobro i lijepo. Radom čovjeku je darovano najveće dostojanstvo od svih stvorenja jer je jedino njemu povjereno da radom bude sličan Bogu, da i on svojim radom „stvara“.

Bog je izvor, počelo i svrha rada i radnika, a u dostojanstvu rada i radnika najbolje se očituje istina o čovjeku. Crkva svoj društveni nauk temelji na objavljenoj Božjoj riječi te tradiciji i iskustvu same Crkve i njezinome stalnom zauzimanju za pravedno društvo. Stoga, Crkva posebnu pozornost obraća autentičnom i cjelovitom razvoju čovjeka i društva u kome se poštuje sveukupno Božje djelo stvaranja. Kroz društveni nauk Crkva želi izgraditi pravedno društvo u kome bi se svaka osoba, kroz svoj rad, mogla izgraditi i ostvariti u svojoj punini. Izgradnju boljeg i pravednijeg društva Crkva zasniva na načelu dostojanstva ljudske osobe, općem dobru, supsidijarnosti i solidarnosti. Katoličko socijalno učenje temelji se na Objavi, tradiciji i crkvenim dokumentima.

Važnost i aktualnost enciklike Rerum novarum od iznimna je značaja i danas. Ona je proročka enciklika koja je temelj sustavna i cjelokupna socijalnog nauka Crkve. Vjerojatno se radi o crkvenom dokumentu koji je imao jedan od većih utjecaja, kako među katolicima, tako i nekatolicima. S odmakom vremena sve je više i više vidljiva preciznost i autoritet snage naučavanja u ovoj enciklici. S njom u središte crkvenoga promišljanja dolazi čovjek-radnik. Naglašava dužnosti, ali i zaštitu prava radnika i poslodavaca, govori o ulozi države i privatnog vlasništva kao i o važnosti obitelji. Promiče društvenu pravdu i opće dobro upozoravajući na štetnost kapitalističkog i socijalističkog sustava.

Svjedoci smo kako su pitanja i problemi o kojima govori enciklika Rerum novarum aktualni i danas. Tako se i dalje prava radnika na pravedne plaće, odmor i uvjete rada krše, a u većem dijelu svijeta preko radnika provodi se dehumanizacija čovjeka i njegova rada. U svjetlu prava radnika, važnosti obitelji, društvene pravde i općeg dobra Rerum novarum je sve-vremenski aktualna.  

Primarna zadaća čovjeka je rad i to na Božjem djelu stvaranja, Bog stvara dobro i lijepo. Iz toga proizlazi da ljudski rad treba biti dobar i lijep kao što i Sv. Pavao potiče Tita „da se pokaže uzorom dobrih djela“ (Tit 2,7). A ono što je dobro i lijepo daje zadovoljstvo i sreću. No, činjenica je da je velik grč na licima radnika koji su uvelike nezadovoljni uvjetima rada i samim radnim mjestom. Odlazak na posao postao je previše stresan i naporan. Čovjek kapitalističkoga Zapada, kako poslodavac, tako i radnik nezadovoljan je i nesretan jer ga gomilanje i posjedovanje materijalnoga bogatstva ne usrećuje i ne ispunja kao osobu čiji bi rad trebao biti otvoren i usmjeren prema transcendenciji. Umjesto rada koji nas izgrađuje i otvara prema Bogu, sve snage smo usmjerili prema pohlepnu profitu i bolesnoj ambiciji karijerizma. Postajemo robovi vlastite produktivnosti i rada, što nas čini egocentričnim i manijakalnim money makerima. Valja stalno imati na umu kako čovjek nadilazi rad koji je u službi njegovoj.

Najveći kamen spoticanja između poslodavaca i radnika je upravo pravedna plaća. Mislim kako nije samo pitanje dostatne plaće za uzdržavanje obitelji, nego prije svega plaća treba biti pravedna, to jest pravedno zarađena i isplaćena. Kao što poslodavci mogu zakidati radnike u njihovoj plaći, tako i radnici mogu zakidati poslodavce u njihovoj zaradi. Država treba preuzeti odgovornost da pravedna plaća bude dostatna za normalan i dostojan život i spriječiti pohlepu pojedinaca i velikih korporacija koje gomilaju svoje bogatstvo i stječu ogromnu snagu i moć da čak mogu upravljati i državama. Sveto pismo nedvosmisleno ističe: „Ne iskorišćuj svoga bližnjega, niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra“ (Lev 19,13). Iskorištavanje i pljačkanje radnika, osobito u siromašnim zemljama svijeta, je veliko zlo i u nebo vapijući grijeh. Bogate kompanije i države sustavno i bezočno pljačkaju prirodna bogatstva siromašnih zemalja, a njihovo stanovništvo iskorištavaju kao jeftinu radnu snagu uskraćujući im osnovna radnička prava i ljudsko dostojanstvo. Valja imati na umu kako ne radimo isključivo za plaću. To je jedan segment ljudskoga djelovanja, puno je važniji rad na osobnoj izgradnji sebe, obitelji, kulture, boljega i ljepšega svijeta… Puno je toga što se ne može novcem platiti. Može li netko platiti ljubav i rad oca ili majke, liječnika, medicinskih sestara, volontera, policajaca, vatrogasaca…? Takav je rad Bogu ugodan i mio, a ljudi bi ga trebali cijeniti.

U potpunosti sam uvjeren kako je izazovno, ali apsolutno moguće kvalitetno živjeti vjeru izvršavajući savjesno svakodnevne poslovne obveze. Ljudski rad i vjera nikako i nipošto se ne mogu odvojiti, niti bi smjeli biti u suprotnosti. Javnim prostorom provlači se teza kako je teško ili nemoguće uskladiti privatni i javni život. Čovjek je kao jedinstveno biće stvoren na Božju sliku, nema dualnosti u ljudskom djelovanju. Lamentiranje kako je nemoguće spojiti poslovni (javni) život s privatnim (vjerskim) je čista dvoličnost i farizejizam. Vjera i vjerska načela se ne mogu ostaviti kod kuće kad se krene na posao. Istodobno sam i radnik i vjernik. Ono što nije dobro i lijepo ne može biti objekt našega rada i djelovanja. Nastavljajući Božje djelo stvaranja, rad je siguran put ostvarenja osobne svetosti, ali i izgradnje boljega i plemenitijega svijeta u kome živimo. Prvenstveno katolici, ali i svi ljudi su pozvani svojim radom biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Pozvani smo svojim radom mijenjati obličje ovoga svijeta.

Važnost odmora nalazimo na prvim stranicama Svetoga pisma gdje čitamo: „I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini“ (Post 2,2). Odmor je sastavni dio Božjega djela stvaranja, shodno tome i ljudskoga djelovanja. No, odmor ne znači isprazno i besmisleno provedeno vrijeme. Naprotiv, to je bogato i sadržajno vrijeme koje bi se trebalo posvetiti Bogu, sebi i obitelji. Suvremeni čovjek je izvrgnut velikoj opasnosti da postane rob vlastita rada. Neobuzdana želja (ili pak puka pohlepa) za uspjehom i profitom čovjeka pretvara u frustrirano i nezadovoljno biće koje nema vremena, ali ni sposobnost za odmor. Bojim se da je čovjek današnjice izgubio osjećaj i sposobnost za umjerenost u radu, slobodno vrijeme, radost, zadovoljstvo i sreću. U takvim okolnostima važnost i potreba slobodne nedjelje je iznimno bitna i neophodna. Bez obzira na vjerska uvjerenja, neradna nedjelja je možda i posljednja slamka spasa za sve umornijega i poslovnim obvezama preopterećena čovjeka. Neradna nedjelja je posljednja prilika za početak dugog i mukotrpnog puta povratka smisla i dostojanstva ljudskoga rada. Suvremenom čovjeku potrebno je iznova ponoviti vapaj ruskog književnika Tolstoja: „U ime Boga, zaustavite se na trenutak, prekinite svoj posao, pogledajte oko sebe.“

Naravno. Opravdani štrajk za poboljšanje uvjeta rada, plaće i radničkih prava svakako je oblik koji Crkva podržava. Bilo kakvo nasilje i neke ekstremne oblike borbe dakako ne mogu se podržati. Tako se u Katekizmu ističe: „Štrajk je moralno opravdan kad se pokaže kao neizbježivo ili barem nužno sredstvo, u vidu srazmjerne koristi. Postaje moralno neprihvatljiv kad je praćen nasiljem, ili ako mu se pridaju ciljevi koji nisu izravno povezani s uvjetima rada ili su protivni općem dobru“ (KKC br. 2435). Također, treba skrenuti pozornost da štrajk ne bi trebao ugroziti i oštetiti drugoga, poglavito u profesijama zdravstva, sigurnosti, obrazovanja... Iz prava na štrajk proizlazi i pravo udruživanja radnika u različitim profesijama, takva se udruženja nazivaju sindikati. Čini mi se kako su upravo sindikalna udruženja na određeni način „izdala“ radnike. Očito je kako se država i politika dobrano upliću u rad sindikata te oni služe za provedbu pojedine političke opcije te su ideološki obojeni što je neprihvatljivo i nepotrebno u borbi za prava radnika. Osim političke manipulacije, porazno je kako je privatni sektor gotovo u potpunosti anulirao sindikalna udruženja tako da su radnici ostali većinom nezaštićeni i prepušteni na milost i nemilost divljeg kapitalizma.

Bez molitve nema ništa, a ponajmanje blagoslovljena rada. Molitva i rad idu ruku pod ruku. Najbolji način pristupa molitvi i radu je da molimo za sve što radimo i da radimo za sve što molimo. Potrebni su oboje za zdrav razvoj i cjelovitost ljudske osobe. Kao što je molitva „najteža aktivnost ljudskoga duha“, tako je i rad ljudskoga tijela. Molitva i rad jednako su važni dijelovi života. Molitva daje snagu da naš rad bude djelo ljubavi, a takav rad očituje snagu molitve, a što zajedno daje zadovoljstvo i sreću čovjeka. Molitva i rad su stalni i konkretni čini i napori našega duha i tijela u službi izgradnje kraljevstva Božjega. Zajedno nas oblikuju i izgrađuju u bolje ljude i približavaju nas Bogu koji je prapočelo i molitve i rada. Sv. Pavao naglašavajući važnost i povezanost molitve i rada, smatra kako su to jedine stvari koje se neprestano trebaju obavljati u životu vjernika (usp. 1Sol 2,9; 1Sol 3,10; 2Sol 3, 6-16). Isus nam je primjer neprestane molitve, ali i rada „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim“ (Iv 5,17).

Crkva po svome poslanju treba neumorno dizati svoj glas u obrani dostojanstva rada i radnika, promičući opće dobro i pravedno društvo temeljeno na solidarnosti i supsidijarnosti, a sve u ljubavi. Istina, u prevelikoj buci svijeta možda se slabije čuju i vide napori Crkve, ali vjerujem da se vapaji pape Franje za zaštitu obespravljenih i potlačenih dobro i daleko čuju. Kako bi bila vjerodostojna u zauzimanju za obranu dostojanstva rada i izgradnje pravedna društva, Crkva prije svega to treba pokazati na vlastitu primjeru i u svojim institucijama. Čini mi se da se Crkva u razvijenijim zemljama „umorila“, kao da je nestalo evanđeoskoga žara i ulja u svjetiljkama. Dopustila je da je materijalno blagostanje zarobi i odvoji od potreba običnoga čovjeka, možda je postala troma za vlastiti socijalni nauk. No, vjerujem kako će na izvoru evanđeoske riječi pronaći snagu za novi zamah u evangelizaciji otuđena zapadnoga čovječanstva.