Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Prof. Cifrak rođen je 1966. u Virovitici gdje je završio i osnovnu školu. Maturirao je 1985. u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu, a iste godine stupio je u Franjevački red. Diplomirao je 1993. na zagrebačkom KBF-u te je apsolvirao i klasičnu filologiju. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1993. Na Papinskom biblijskom institutu u Rimu postigao je 1997. licencijat biblijskih znanosti, a na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Freiburgu (Breisgau) promoviran je 2001. u doktora teologije. Od 2001. predaje na KBF-u u Zagrebu gdje je od 2008. pročelnik Katedre Svetog pisma Novog zavjeta, a obnašao je i funkciju dekana.

S umnažanjem rukopisa Biblije na latinskom u III. i IV. st. bilo je uvedeno mnogo varijanti tako da Sv. Jeronim napisa "tot enim sunt exemplaria paene quot codices". Oko 382. papa Damaz mu je naložio da načini jednu reviziju latinske Biblije. Jeronim je započeo s evanđeljima, temeljeći se vjerojatno na jednom tekstu prijevoda Vetus Latina koga je smatrao da je među najboljima. Proširivanje njegove revizije ostatka NZ-a ostaje i danas otvorenim pitanjem. Poslije njegova rada na tekstu NZ-a započeo je prijevod SZ-a s hebrejskoga.

Tko Bibliju naziva Svetim pismom, izražava uvjerenje da se u njoj objavljuje Bog. Samo tekstovi takvog religioznog iskustva objavljuju smisao života. Židovstvo i kasnije kršćanstvo vide u ovoj „riječi“ temeljni dokument svoje vjere i života dostojna čovjeka. Ljudski život traži svoje dostojanstvo, tj. ono što on želi biti. Na to traženje Riječ Božja želi dati odgovor, ne bilo kakav, nego posljednji. Da bi to mogla postići, znači da Riječ Božja mora proizlaziti iz ljudskoga života. Kako se čovjek rađa i započinje svoju povijest u određenoj kulturi, ideologiji, društvenom, ekonomskom i političkom uređenju, tako i Riječ Božja. Samo na taj način ona može postati „izvor životni“ (usp. Ps 36,10; Otk 21,6). Zato je čovjek pozvan te tekstove slušati.

Vidimo da nam Riječ Božja želi dati posljednji odgovor na pitanje o smislu ljudske egzistencije. Ona nam taj smisao označuje i pokazuje kako ga možemo postići jer je istina Biblije objavljena nostrae salutis causa (radi našeg spasenja; usp. Dei Verbum 11). Biblija nam može – zbog toga što je napisana ljudskim riječima – postati nekako dalekom, nerazumljivom, jer pripada prošlosti. Nema laka odgovora jer iako je njezina poruka života i spasenja univerzalna i uvijek aktualna, Biblija je i dalje knjiga prošlosti s različitim pitanjima koja je teško razumjeti. Potrebno je pripraviti ljudski um (biblijska formacija) i srce (duhovna formacija) i dati im mogućnost da njih same preobražava Riječ Božja. Stoga je razumljiv poziv postsinodalne pobudnice Verbum Domini na veći biblijski apostolat ili, još bolje, na biblijsku animaciju svega pastoralnog života.

Kada Verbum Domini govori o biblijskom proučavanju i napretku postignutu na ovom polju, spominje doprinos povijesno-kritičke metode, a isto tako upozorava na "dualizam" između egzegeze i teologije (br. 35). Dokument upozorava, prema mojem mišljenju, na određeno nepovjerenje ili oprez glede povijesno-kritičke metode i pretjerano nastojanje oko favoriziranja kanonske ili teološke egzegeze (čitanja) koja se može činiti jedinim rješenjem za probleme tumačenja. Često se pod tim misli na egzegezu koja se služi "teološkim" metodama i dolazi do rezultata koji "ne smetaju" učiteljstvu. Put koji nam pokazuje Dei Verbum posve je drugačiji. Ako je Sveto pismo „Božja riječ u ljudskim tekstovima“, onda se za njihovo razumijevanje mora uzeti iste metode kao i za sve druge tekstove.

Biblijski bi pastoral trebao svim članovima Crkve pokazati nužnost biblijske znanosti i posredovati plodove do kojih je ona došla svim vjernicima. Katolička biblijska federacija je svjetski, katolički savez u upravnom smislu nezavisnih, međunarodnih, nacionalnih i lokalnih organizacija koje se bave biblijskim pastoralnim radom. Osnovana je s ciljem ostvariti preporuke II. vatikanskog koncila, osobito VI. poglavlja dogmatske konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum, za biblijski utemeljen pastoral. Federacija želi pomoći biskupima u njihovoj odgovornosti za širenje Riječi Božje. Biskupska konferencija Jugoslavije učlanila se u Katoličku biblijsku federaciju 1970. Pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1978. osnovan je Institut za biblijski apostolat. Za biblijski pastoral 2001. Hrvatska biskupska konferencija osnovala je Hrvatsko katoličko biblijsko djelo. Jedino Đakovačko-osječka nadbiskupija ima Ured za biblijski pastoral.

Nijedna generacija kršćana nema pravo na monopol, odnosno kult ličnosti kada je riječ o Crkvi i njezinu izvoru evangelizacije. Govor o Bogu ne smije biti stavljen u tabu područje "svetoga i uzvišenoga", nego mora biti sveprisutni govor u Crkvi i društvu. Mediji, pa i katolički, nam često nude duhovne surogate, lažnu duhovnost, pa govorimo o krizi Crkve i duhovnih vrjednota u društvu. Duhovan znači bogoduh, a duhovnost to može biti samo ako dolazi od njegove riječi koja je jedina bogoduha i nadahnjuje. Sa svoje strane Katolička Crkva na II. vatikanskom saboru potvrdila je da "Sveto pismo sadrži Riječ Božju i – jer je nadahnuto – zaista i jest Riječ Božja" (Dei Verbum 24). Duhovni život mora biti kristolik jer je to život u Kristu. Isus je živio u potpunosti naš ljudski život. Kršćanin koji sluša Bibliju, sluša Krista koji mu govori "riječi vječnoga života" (Iv 6,68). To čovjek ne može zanemariti zato što je uz slušanje tih riječi vezano njegovo vječno spasenje. Isus je rekao: "Zaista, zaista kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu  koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život" (Iv 5,24).

Evo kako ga je čitao i razumio dr. Mirko Mataušić, OFM, pokretač Hrvatskoga katoličkog radija: „Biblija je opis ljudskoga iskustva s Bogom. Zapravo opis ljudskog napredovanja u spoznaji Boga. To je napredovanje završilo u definiciji Boga iz 1. Ivanove poslanice: Bog je ljubav. Ona je izrasla iz Isusove dvostruke zapovijedi: Ljubi Boga iznad svega... bližnjega kao sebe samoga. Iz te zapovijedi ili zakona proizlaze sve biblijske vrjednote. Prema Bibliji, zlo je došlo od toga što čovjek nije ljubio Boga, tj. slušao njegove zapovijedi da ljubi svoga bližnjega. Zato je Kain ubio Abela. Nepoštivanje zakona ljubavi izaziva probleme na putovima ljudske osobne i kolektivne povijesti. Ispod toga je pogrješno mišljenje da je moguće biti sretan na račun drugoga. Odatle onda krađa i otimanje, nepravde, neravnopravnosti i sve zlo. Rješenje ljudskih problema očito je u poštivanju tih vrjednota. A krivi su načini koji uključuju štetu za jedne da bi drugi bili sretni. Zato se Isus sam žrtvovao da bi započeo preobrazbu pojedinaca. Ne tako da se drugome naškodi. To možda nije samo kršćanski put. Ali onaj tko to isto zastupa, nema razloge biti u sukobu s kršćanima. Dosad smo vidjeli dovoljno velikih pokušaja mimo Boga Ljubavi stvoriti bolji svijet. Ideologije: lijeve i desne, nacionalističke i komunističke, liberalne i rigidne... sve su dosada odvele čovječanstvo na stranputice. I uglavnom su propale ili propadaju, a Isusovo evanđelje ostaje trajni izvor nadahnuća i model napretka pojedinaca i čovječanstva.“

Već dokument Papinske biblijske komisije Biblija i moral iz 2008. kaže da je nužno definirati kriterije koji nam dopuštaju posegnuti za Svetim pismom s obzirom na moralna pitanja, no vodeći računa o teološkim sadržajima, složenosti njegove književne kompozicije i kanonskoj uvjetovanosti. Biblija potvrđuje istančavanje savjesti o određenim točkama moralnosti, osobito unutar samog Starog zavjeta, zatim na temelju Isusova nauka i u svjetlu pashalnog događaja. Riječ je o progresiji iz Starog zavjeta prema Novom zavjetu. Pravci koje je dao Isus imaju vrijednost pravih moralnih imperativa: tvore temeljni obzor koji vodi učenika tražiti i naći slične načine kako uskladiti vlastito djelovanje s vrijednostima i s gledanjem na temelju evanđelja, bolje živjeti u svijetu u iščekivanju kraljevstva koje dolazi. Moralni govor i Isusov primjer utvrđuju teološke i kristološke temelje moralnog života i ohrabruju učenika da živi u skladu s vrijednostima kraljevstva Božjeg koje Isus objavljuje. S obzirom na kršćansko moralno gledanje i donošenje suda o nekoj praksi, valja nam se odmah pitati:

- Do koje mjere je ta praksa spojiva s biblijskim gledanjem na ljudsko biće?

- U kojoj se mjeri nadahnjuje na Isusovu primjeru?

Ovdje prvotno želim reći što je to biblijski fundamentalizam. Na tu opasnost od fundamentalizma upozoravaju biskupi Engleske, Walesa i Škotske u svom dokumentu Sveto pismo – dar Božji kada pišu da je fundamentalizam „sklon površnim interpretacijama biblijskih tekstova u kojima nema dovoljno obzira prema mjestu danog teksta unutar predaje u rastu i razvoju. Fundamentalizam će često zauzeti pojednostavljen pogled na književnu vrstu, te će narativne tekstove složenije naravi držati za povijesne (Tumačenje Biblije u Crkvi I.F). U osnovi, fundamentalističko čitanje ne poštuje različite ljudske dimenzije Biblije, pa time podcjenjuje dar Svetog pisma i 'božansku susretljivost' koja nam ljudskim jezikom prenosi Božju riječ“ (br. 19).

Papa Ivan Pavao II. nas je pozvao apostolskim pismom Novo millennio ineunte (br. 39): „Otkako je Drugi vatikanski koncil naglasio povlaštenu ulogu Božje riječi u životu Crkve, zacijelo su učinjeni veliki koraci prema naprijed u ustrajnu slušanju i pozornu čitanju Svetoga pisma. Njemu je zajamčena čast koju zaslužuje u javnoj molitvi Crkve, njemu pojedinci i zajednice pribjegavaju u velikoj mjeri, a među samim laicima toliki su koji se posvećuju Svetomu pismu, uz dragocjenu pomoć teoloških i biblijskih studija. Nadalje, upravo djelo evanđeoskoga naviještanja i kateheze zadobiva novu životnost usmjerujući pozornost prema Božjoj riječi. Potrebno je, draga braćo i sestre, učvrstiti i produbiti to usmjerenje i pomoću širenja Biblije u obiteljima. Osobito je nužno da slušanje Riječi postane životni susret u staroj i uvijek važećoj predaji lectio divina koja u biblijskomu tekstu vidi živu riječ koja zahvaća, usmjerava, oblikuje življenje.“