DR. S. SILVANA FUŽINATO, BIBLIČARKA
Ned, 21. Siječanj 2024. 09:42
Od 2019. na Treću nedjelju kroz godinu u Katoličkoj se Crkvi obilježava Nedjelja Božje riječi. Tom smo prigodom ove godine: o slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi razgovarali s profesoricom biblijske teologije, izv. prof. dr. sc. s. Silvanom Fužinato.
Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Naša sugovornica s. Silvana, članica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, rođena je 16. svibnja 1981. u Prnjavoru (BiH), u obitelji Armeta Fužinata i majke Olge (rođ. Paternoster). Osnovnu školu završila je 1996., a 2000. Žensku opću gimnaziju Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu, te je 2008. diplomirala na filozofsko-teološkom studiju na Teologiji u Rijeci, područnom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Magisterij iz biblijske teologije postigla je 2011. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Na istom sveučilištu doktorirala je 2014. disertacijom Tra fede e incredulitá. Studio esegetico-teologico di Gv 5 in chiave comunicativa.
Predaje biblijsku teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu i u Školi za novakinje pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji.
Od 2013. aktivna je članica međunarodnog projekta Evangelium und Kultur. Uz brojne znanstvene i stručne radove, u koautorstvu s Massimom Grillijem, u sklopu navedenog projekta objavila je 2019. knjigu Riječ Božja u ljudskom jeziku. Tumačenje Biblije u komunikacijskoj perspektivi, 2021. knjigu Na putu traženja. Komentari nedjeljnih i blagdanskih čitanja. Godina A, i 2023. knjigu U susretu ljubavi. Komentari nedjeljnih i blagdanskih čitanja. Godina B.
Poštovana s. Silvana, papa Franjo je 2019. ustanovio Nedjelju Božje riječi apostolskim pismom Aperuit illis. U broju 7 navodi se: „Duboka je veza što povezuje Sveto pismo i vjeru vjernika. Budući da vjera dolazi po slušanju, a slušanje je usredotočeno na Kristovu riječ (usp. Rim 10,17), iz toga proizlazi neodložan i važan poziv: vjernici su dužni pažljivo slušati riječ Gospodnju i u bogoslužnom činu i u osobnoj molitvi i razmišljanjima.“ Kakvo je Vaše iskustvo po pitanju ovog „slušanja“?
U različitim susretima s vjernicima, posebice kada je riječ o biblijskom pastoralu, imam pozitivno i lijepo iskustvo iskrena traženja Božjega lica u njegovoj Riječi. Vjernici gladuju i žeđaju za Božjom riječju, no poteškoća na koju nailaze i s kojom mi se često obraćaju tražeći pomoć jest nerazumijevanje. Redovito slušaju i čitaju Riječ Božju, ali se susreću s poteškoćama u njezinu razumijevanju, posebice starozavjetnih tekstova. Na tom putu potrebna im je pomoć kako bi Božju riječ koju su čuli razumjeli i potom utjelovili i u svom svakodnevnom životu. Hebrejski glagol šemaʽ označava i slušanje i poslušnost. Potrebno je pri tome naglasiti da je riječ o pozornom i djelatnom slušanju Božje riječi, koje poziva na poslušnost, tj. na osobnu odgovornost i zauzetost u njezinu življenju. Bez poslušnosti Božja riječ postaje prazna i beskorisna. Riječ traži slušanje, Riječ zahtijeva poslušnost. Slušanje je prvi stav u susretu s Drugim/drugim, licem u lice. Stoga slušanje u Svetome pismu nije nikada površno i rastreseno, nego slušanje koje preuzima na sebe odgovornost, dijeleći samoga sebe s Drugim/drugim. Slušati Božju riječ i poslušati Božji glas u biblijskom smislu znači utjeloviti ga u svom osobnom životu. U tom svjetlu možemo reći da Nedjelja Božje riječi ima smisla ako iznova naučimo slušati: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan!“ (Pnz 6,4).
Kako zapravo slaviti Riječ Božju, na što nas papa Franjo poziva?
U apostolskom pismu Aperuit illis, u broju 3., papa Franjo ostavljajući slobodu zajednicama u iznalaženju načina na koji će Nedjelju Božje riječi proslaviti kao svečani dan, naglašuje važnost postavljanja Svetoga pisma na euharistijskom slavlju na vidljivo mjesto, kako bi se pred pukom očitovala normativna vrijednost Božje riječi. Posebno je prikladno istaknuti i značenje navještaja Božje riječi te u homiliji istaknuti čast koju smo joj dužni iskazivati. Biskupima predlaže te nedjelje predsjedati slavljem uvođenja u službu lektorata ili povjeravanja slične službe, kako bi se dozvalo u svijest važnost navještaja Božje riječi u liturgiji, a župnicima da svim vjernicima razdijele Bibliju ili neku od biblijskih knjiga, jasno im na taj način pokazujući važnost svakodnevnog čitanja Svetoga pisma, temeljita proučavanja i moljenja uz njega s posebnim referiranjem na lectio divina. U duhu papina poziva i prijedloga, rekla bih da je potrebno Nedjelju Riječi Božje slaviti kao povratak Svetome pismu u komu ćemo Riječi vratiti njezin integritet i njezinu snagu. U društvenom kontekstu u komu živimo i u komu se inzistira na rasipanju riječi, tvrdnji i mišljenja na svim mogućim načinima i svim raspoloživim sredstvima komunikacije, riječ riskira postati fluidna, površna, prazna, bezvrijedna, tj. izgubiti svoj integritet i svoju snagu. U hebrejskom jeziku davar znači i „riječ“ i „događaj“. Božja riječ je istinita i autentična kada djeluje, kada budi uspavanu savjest, kada propitkuje. Božja riječ nije flatus vocis – „prazan zvuk“. Prorok Jeremija će reći da je „poput vatre, slična malju što razbija špilju“ (Jr 23,29).
Općenito govoreći, koliko je, prema Vašim saznanjima, čitanje Božje riječi zastupljeno među vjernicima – kako klericima i redovnicima/icama, tako i laicima, uzmemo li u obzir da je Dogmatskom konstitucijom Dei Verbum Drugi vatikanski sabor značajno potaknuo otkrivanje Božje riječi?
Dogmatska konstitucija Dei Verbum otvorila je u Crkvi novi put koji je ukazivao na izvorni put crkvenih otaca kojima je Božja riječ bila svagdanji kruh. No, unatoč obnovljenom zanimanju za Sveto pismo i velikom doprinosu egzegeta i teologa koji su svojom zauzetošću i stručnošću dali i neprestano daju veliki doprinos u produbljivanju i razumijevanju Svetoga pisma, ne možemo a ne uočiti da je u predavanjima, katehezama i propovijedima, u osobnom studiju kao i u zajedničkom promišljanju Božja riječ još uvijek pomalo postrani, zanemarena zbog lakše, većini prihvatljivije, primamljivije i privlačnije duhovnosti, koju manipulira nekritički fundamentalizam. Papa Franjo nas podsjeća da je „nepoznavanje Pisma nepoznavanje Krista.“ Riječi su to Sv. Jeronima, velikog ljubitelja i gorljiva istražitelja Svetoga pisma koje nalazimo i u Dei Verbumu. Stoga papa Franjo u apostolskom pismu Aperuit illis br. 4 upozorava: „Biblija ne može biti samo baština nekih, a još manje zbirka knjiga za nekolicinu povlaštenih. Često se javljaju tendencije u kojima se pokušava monopolizirati i ograničavati sveti tekst na neke krugove ili odabrane skupine. Toga ne smije biti. Biblija je knjiga naroda Gospodnjeg koji u njezinu slušanju prelazi s raspršenosti i podjele u jedinstvo. Riječ Božja ujedinjuje vjernike i čini ih jednim narodom.“ Stoga je Nedjelja Božje riječi poziv na obnovu velike odgovornosti koja nam je kao navjestiteljima Božje riječi povjerena od Boga i od Crkve.
Kako Sveto pismo učiniti pristupačnijim vjernicima, na koji mu način trebaju pristupati u čitanju kako se ne bi pogubili u mnoštvu podataka i naizgled „suvišnim informacijama“ (poglavito u Starom zavjetu)?
U razumijevanju Božje riječi vjernicima je potrebna pomoć navjestitelja. Stoga uz osobno čitanje i uz tumačenje Božje riječi u liturgiji, uputno je priključiti se biblijskim skupinama, dakako ako takve skupine u župnoj zajednici djeluju. Ukoliko to nije moguće, vjernici si mogu pomoći čitanjem Svetoga pisma s uvodima i bilješkama kao što je primjerice Jeruzalemska Biblija. Od velike su pomoći i biblijski komentari nedjeljnih i blagdanskih čitanja koji su danas dostupni u tiskanim i u online izdanjima. Pri tome je važno biblijske tekstove čitati u svjetlu vjere tražeći u njima, ne povijesnu i znanstvenu istinu, nego istinu koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetome pismu. No, jednako je tako važno čitati ih u svjetlu žive tradicije cijele Crkve za koju možemo reći da je pisano evanđelje, ali ne perom i tintom, nego Duhom Svetim životvornim, ne na kamenim pločama, nego u srcu od mesa. U konačnici od velike je pomoći i čitanje događaja koje Sveto pismo pripovijeda, ne toliko u svjetlu onoga „što se dogodilo“, koliko u svjetlu „značenja onoga što se dogodilo“. Drugim riječima, važno je čitajući biblijske tekstove, otkrivati u njima poruku i značenje koje imaju za naše spasenje.
„U Starom zavjetu je skriven Novi, a u Novom je otkriven Stari“, riječi su Sv. Augustina. Kako stoga objasniti jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta?
U traženju odgovora na to pitanje pomoći će nam evanđelist Matej čije evanđelje zbog specifična prikaza odnosa između Staroga i Novoga zavjeta možemo nazvati „Evanđelje ispunjenja“. Uporabom 11 citata iz Staroga zavjeta za koje tvrdi da su se ispunili u Isusu Kristu, Matej s jedne strane prikazuje da su događaji Isusova života u skladu s konstantnim Božjim djelovanjem u povijesti Izraela, i s druge strane da se u njima otkriva dodatni smisao Božje riječi izgovorene u novom povijesnom kontekstu. To znači da u odnosu između Starog i Novog, Matej ne uklanja nijedno, nego predlaže „dinamični“ odnos u komu svatko od njih nalazi smisao u odnosu prema drugom. Jedinstvo između Starog i Novog treba tražiti u dvostrukom procesu: od prošlosti prema sadašnjosti u smislu da Stari zavjet tvori prikladnu podlogu za razumijevanje Novoga i od sadašnjosti prema prošlosti u smislu da Novi rasvjetljava na novi način Stari.
Što je s vjerničke strane nužno za razumijevanje Svetog pisma i ulazak u dubinu njegove poruke?
Vjerujem da nam u tome može pomoći Blažena Djevica Marija koja je Božju riječ utjelovila u svome srcu i u svojemu tijelu. Prvi korak na putu razumijevanja Božje riječi je otvaranje srca za njezin dolazak, u svijesti da Boga možemo susresti samo ondje gdje mu dopustimo da uđe. Drugi korak je prihvatiti Božju riječ vjerom, iako nam odmah neće biti sve razumljivo te poput Marije u svom srcu držati zajedno Božju riječ i događaje vjerujući da u Božjem spasenjskom naumu ljubavi sve ima svoj smisao, jer sve je milost. I treći korak je pretočiti Riječ u djelatnu ljubav prema Bogu i čovjeku, svjedočeći ju riječju i djelom u svakodnevici svojega života. No, u dijalogu čovjeka i Boga u njegovoj Riječi potrebna je prije svega ljubav, jer onoga kojega se istinski ljubi, njega se želi što bolje i upoznati. Sv. Grgur Veliki je rekao: „Tko poznaje Pismo, poznaje Božje srce!“ A upoznati nečije srce moguće je samo u uzajamnoj ljubavi, povjerenju, slobodi, odgovornosti i pripadnosti. U tom iskrenom dijalogu i autentičnom odnosu Riječ će obuhvatiti čitatelja/slušatelja te će postati dijelom njegove sadašnjosti, ispunjavajući riječi proroka Izaije: „Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“ (55,10-11).
Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Osobno poznajem izvrsne propovjednike koji Božju riječ žive i koji ju u svojim propovijedima prenose umom i srcem i ona kao takva u srcima njihovih slušatelja nalazi plodno tlo. Živeći od Riječi i živeći za povjereno im stado, ulažu sve svoje sposobnosti i napore u navještaj riječi, dijeleći pri tome, ne samo svoje znanje i iskustvo, nego darujući sami sebe. No, znamo da ima i nepripremljenih propovijedi, propovijedi navještenih ustima, ali ne i srcem, čisto moralističkih i doktrinarnih propovijedi kao i propovijedi koja je svedena na pouku iz biblijske egzegeze i koja, kao što ističe papa Franjo, „osiromašuje tu komunikaciju među srcima koja se događa u homiliji i koja mora imati gotovo sakramentalni karakter: 'vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom' (Rim 10,17)“ (Evangelii gaudium, 142). Tako naviještena Riječ Božja ne dotiče drugoga, ostaje na površini, ne provocira, ne propitkuje savjest, jer nije autentična. Ljudi danas traže vjerodostojne navjestitelje i gorljive svjedoke Riječi koji će ju prije svega naviještati i svjedočiti svojim životom. Upravo na opasnost takva propovijedanja upozoravao je i Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji Dei Verbum br. 25: „Stoga svi klerici, u prvom redu Kristovi svećenici i ostali koji kao đakoni ili katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane 'jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra' dok mora, posebno u svetoj liturgiji, neizmjerna bogatstva Riječi Božje dijeliti s vjernicima koji su mu povjereni.“ U tom svjetlu Nedjelja Božje riječi podsjeća pastire na veliku odgovornost tumačenja i osjećanja snažne potrebe da je učine dostupnom svojoj zajednici, posebice onim članovima kojima je to jedina prigoda otkrivanja ljepote spasenjske snage Božje riječi u svakodnevnom životu.
Na koji način Sveto pismo može biti pomoć u zbližavanju kršćana i napretku na polju jedinstva?
Treću nedjelju kroz godinu papa Franjo posvetio je slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi pridajući joj tako pravo mjesto u razdoblju u godini u komu smo, kako i sam ističe, pozvani na jačanje veza sa Židovima i na molitvu za jedinstvo kršćana. Naime, na Treću nedjelju kroz godinu završava molitvena osmina za jedinstvo kršćana, a u Italiji, u vrijeme osmine, slavi se Dan za produbljivanje i razvoj dijaloga između katolika i Židova. Stoga slavljenje Nedjelje Božje riječi ima i ekumensku vrijednost jer nam pokazuje put prema istinskom i čvrstom jedinstvu (usp. Aperuit illis br. 3). Ponovno otkrivanje ljepote, dubine i bogatstva Božje riječi vraća nas k spoznaji istine o samima sebi koja je, rekla bih, prvi korak na putu jedinstva. U svojoj Riječi Bog nam je objavio svoj spasenjski naum ljubavi. U svojoj utjelovljenoj Riječi Bog je izgovorio svoje „DA“ svijetu i čovjeku. Sišao je u srce povijesti svijeta i čovjeka kako bi mu ranjenom i beznadnom, uplašenom i izgubljenom vratio dostojanstvo djeteta Božjega i kako bi ga uveo u puninu života. Ulazeći u dijalog s njim u njegovoj Riječi kročimo sigurnim i čvrstim putem međusobna boljeg poznavanja i prihvaćanja koje nas vodi prema konačnom cilju: jedinstvu, međusobno i u njemu. Jedinstvo koje će biti autentično svjedočanstvo Krista i njegove ljubavi prema nama za koje je i molio Oca na Posljednjoj večeri: „Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio“ (Iv 17,20-24).