Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Kazališna premijera, praizvedba. Nakon uspjele izvedbe dugotrajni pljesak, standing ovation. Predstavi nazočio i visoki crkveni dostojanstvenik. I on pod dojmom uspješne izvedbe toga djela ide glavnom glumcu i pita ga: "Kako to da mi, crkveni ljudi, neovisno o velikim i istinitim događajima koje javno propovijedamo i iznosimo pred svoje vjernike i svijet, nismo kadri proizvesti i ostaviti tako snažan dojam kao vi, glumci, na pozornici?"Bez duga okolišanja i promišljanja glavni glumac odgovara britko: "Zato što mi glumci izmišljene, fiktivne stvari iznosimo kao stvarne, dok vi u crkvama, vi duhovne osobe, naviještate istinite stvari i događaje kao nestvarne, izmišljene. Kao fiktivne. Stoga i djelujete neuvjerljivo i nerijetko govorite u prazno. Ušima koje vas ne razumiju, srcima koja ne prihvaćaju."

Riječ je o vjerodostojnosti, našoj svećeničkoj, ali i vjerničkoj. Odgovor glumca pogađa u srž stvari. Toliko riječi izgovaramo u crkvama, s propovjedaonica, u svojim (raz)govorima, o Bogu i svijetu, o životu i sreći, o zdravlju i bolesti, o krivnji, grijehu i oprostu, riječi za koje tvrdimo da su istinite. Međutim, nerijetko ih rabimo kao da su to samo otrcane fraze, znane, prazne formule. Izgovaramo ih bez nutarnjeg osvjedočenja i uvjerenja. Naviještamo ih svečano, uz obrede i ornat, uz tamjan i kad, a zapravo katkad nismo ni sami uvjereni ni uvjerljivi, zato nam riječi ostaju bez značenja za življeni život, nevjerodostojne za one koji tragaju za istinom i smislom svoga života. Neuvjerljive za konkretni život. Nismo svjesni, riječ konkretan dolazi od latinskog con-crescere = su-rasti, zajedno rasti (konkretan-surastao). Vjera i riječ trebaju s nama rasti, trebamo u njih urastati, trebaju u nas urasti, uhvatiti korijena. Istina je konkretna, Isus je konkretan, Radosna vijest također.

Vjera i vjerodostojnost
Što je, kakva je i gdje je naša vjera, naša vjerodostojnost? Češki teolog i filozof Tomáš Halík (r.1948.) dao se tajno zarediti za svećenika u teškim, olovnim komunističkim vremenima godine 1978. U posljednje je vrijeme objavio nekoliko knjiga koje redovito piše ljeti, monaški, u osami nekoga samostana na rijeci Rajni. Knjiga o cariniku Zakeju bijaše teološka knjiga godine, a dobio je i prestižne Guardinijevu i Templetonovu nagradu za svoj doprinos promicanju dijaloga između teologije i znanosti. Na jednom mjestu bilježi kako je više mjeseci živio u nekom rimskom zavodu za odgoj svećenika. Boravio je tu neki stariji svećenik, nagluh, poluslijep, koji je svoje stare dane provodio uglavnom u kapelici. U meditaciji ili polusnu, nikad mu ga nisi znao. Svi su se na njega naviknuli. S vremena na vrijeme – najčešće posve neočekivano – prekidao bi svoju meditativnu šutnju kratkim jezgrovitim izričajem pa su se pitali, je li to proročka riječ ili znak poodmakle senilnosti. Jednom se zgodom čitala perikopa u kojoj Isus pita učenike, ali i sve nas: "A hoće li Sin Čovječji kad dođe naći vjere na zemlji?"(Lk 18,8). Taj je svećenik, negdje otraga, duboko ispod glasa promrmljao: "Mučno, dragoviću moj, mučno!" Nazočni su bogoslovi kušali prigušiti svoj smijeh, ali je taj stari svećenik savršeno točno pogodio stvar i stanje u kome se nalazi današnja Crkva, ali i naša stvarna (ne)vjera.

Svi se naime moramo zapitati: Što bi se dogodilo kad bi se danas Krist pojavio na zemlji? Ili na kraju vremena? Što bi našao? Bi li našao vjeru o kojoj zbori? Našao bi zacijelo hijerarhijski uređenu Crkvu, pravno i kanonski ustrojenu, velike i uređene biskupske palače i dvorce, isto tako i samostane, ali, bi li našao ono zbog čega je došao na svijet, naime, istinsku, duboku vjeru? Našao bi možda stanoviti oblik "religije", ali, bi li našao osobnu, čvrstu vjeru? Danas je religioznost u punom zamahu, na sve strane bujaju religijski pokreti, ponude sreće i ugode, bez križa, ali, ima li među kršćanima čvrste vjere da je Isus Krist među nama, ovdje i danas? Zatekao bi Isus mnoštvo teoloških fakulteta i profesora teologije, ali, bi li kod njih i studenata teologije našao vjeru da je on u svojoj konkretnoj pojavi Bog i čovjek, da je u euharistiji prisutan? Zatekao bi Isus također i množinu privlačnih "škola i instituta duhovnosti", ali, bi li našao ono zbog čega se te mnoge duhovnosti nude, a to je osobna, duboka vjera i iskustvo Boga? Nije isto proučavati mistiku i mistike, i biti duboki vjernik, iskusnik. Jedno je znanje o Bogu, a drugo je iskustvo Boga. Pa Isus je došao baciti oganj i zapaliti svijet. Što je od toga ognja u našim životima prisutno? Sve sami upitnici, stvarni i "konkretni", ne izmišljeni. To je stanje s kojim bi se i danas Isus Krist suočio u Crkvi. Velika institucija, ali je Crkva uglavnom postala poslodavac koji omogućuje mnogima primanja i pristojan život, bez snažnoga vjerskog opredjeljenja, bez evangelizacijske snage. Uspavani gigant koji nikako da se probudi iz svoga sna.

Isus nas je izabrao
Bi li Gospodin našao ono za čim žudi, naime, čistoću i snagu vjere, upornost i predanost, o kojoj i sam govori u slici iz Lukina Evanđelja, kad je riječ o udovici koja uporno traži svoje pravo kod nepravedna sudca? Sve upitnici koji se danas stavljaju pred vjernike, ali pogotovo dušobrižnike i one koji vode Crkvu.

Toliko smo puta isticali, Isus nije ništa ostavio napisano. Pa što je činio? Isus je bio učitelj i odgojitelj. Izabrao je i vodio svoje učenike za ruku, odgajao i bio duhovni otac. Učio, poučavao, odgajao, odašiljao u misije. Bio je poput učitelja koji veli: "Čujte već jednom. Neću vam davati zadaće niti postavljati pitanja, nego ću biti danonoćno s vama i kod vas. Šaljem vas kao ovce među vukove. Morate donijeti svijetu poruku spasa i spasenja." Čim spoznamo što od nas traži zajednički život, zajedništvo na koje smo dužni i obvezani, otkrit ćemo u Isusovim postupcima, u zajedništvu s njime, norme i pravila božanskoga odgoja. Sve se u životu svodi na zajedništvo, biti s nekim, u svome svagdanu. U pitanjima, pak, vjere, biti s Isusom Kristom.

Kao Kristovi sljedbenici vjera nam kaže da u svijetu postoji (s)misao koji je postao čovjekom u Isusu Kristu. Mi ne slijedimo i nismo u službi ideologija, programa, teza, manifesta ili apstraktnih ideja, kojima bismo trebali pripomagati do izborne pobjede. Slijedimo osobu od krvi i mesa, Isusa Krista. Nismo Isusovi sluge, nego prijatelji, prema njegovim vlastitim riječima. On nas je izabrao i odredio da donesemo plod koji ostaje.

Cilj i smisao našega poslanja
Znamo i vidimo, svijet nije u redu, ali je zadaća kršćana pokušati unijeti sklad i red u stvorenu stvarnost, grijehom izopačenu. Moliti snažno kao da rad ne pomaže, istodobno pak predano raditi kao da od molitve nema koristi. Možda za crkvene programe i projekte danas vrijedi ono što reče Mark Twain: "Nakon što smo iz očiju izgubili cilj, udvostručili smo svoje napore." Crkveni se aparat profesionalizira, napori su veći, uredi se proširuju, najnovija tehnologija sveprisutna, istodobno se pak gubi nutarnji smisao svega, gubi se iz vidika konačni cilj. Cilj su posao, plaća i novac, ali ono zbog čega je Crkva tu – nerijetko postaje drugorazredno. Zna se dogoditi da oni koji žive od Crkve tu istu iznutra svojim životom iznutra rastaču. Nama danas treba jednostavan i vjerodostojan pristup kršćanskim istinama.

Kršćanstvo nije moral ni etika, nije lijepo ponašanje, nego vjera utjelovljenja. Bog je postao čovjekom kako bi ljudi imali jasan životni cilj. Naše jest obrađivati i uređivati zemlju, kako su to činili uzorno monasi u srednjem vijeku, ali uvijek i sve sub specie aeternitatis, imajući u zreniku vječnost i konačni smisao svega u Bogu. Danas toga nema. Pogotovo ne u protestantizmu koji slavi svojih pet stoljeća ove godine. Vjera je postala privatna stvar, vjera u svom vanjskom izričaju izgubila je svoje značenje, premješta se u nutrinu. Živi tu u nutrini stanovito vrijeme, kao religijski moral. Zatim se religijski element gubi i ostaje samo moral. Vremenom se gubi i moral, zapljusnut, preplavljen konzumizmom, hedonizmom, i eto nas kod nihilizma. Tako umuje njemački filozof R. Safranski. Sudobni oblik nihilizma je konzumizam. Makar više ne postoji Bog, postoji još uvijek nešto što se može kupiti, od čega se može neko vrijeme živjeti.

Zato je cilj svega našega pastoralnog djelovanja kako približiti Isusa Krista suvremenom čovjeku. Isusa kao Spasitelja u svijetu zaraženu grijehom. U svojoj završnoj općoj audijenciji papa u miru Benedikt XVI. reče kako je Crkva danas pozvana ponajprije otkrivati suvremenom čovjeku svoje najdragocjenije blago: vjeru u Isusa Krista. Istodobno pak moramo biti zahvalni za dragocjeni dar vjere koji nam nitko ne može uzeti. To od nas iziskuje dosljedni kršćanski život. Bog nas ljubi i očekuje od nas zauzvrat ljubav i iskustvenu vjeru.

Naime, vjerovati – latinski credere znači cor dare – dati, izručiti vlastito srce. Nije to imati stanovito mišljenje o nekoj stvari, nego imati osobni odnos s Bogom po Isusu u Duhu Svetome. Bog nam u Isusu otvara i daje sebe i svoje srce, a od nas iziskuje isto. Otvoriti svoje srce onomu koji nam se objavljuje. Vjerovati znači u životu i smrti staviti svu svoju nadu u Boga i Oca Isusa Krista. "Gospodin je pastir moj…" veli psalam koji tako često molimo. Vjere u Boga nema bez ljubavi prema Bogu. Vjerovati mogu samo onomu i ono u koga i u što imam posvemašnje povjerenje i komu izručujem sebe u ljubavi. U Isusu od nas Bog stvara svoje sinove i kćeri. To nam se daruje u sakramentima, a naš je odgovor „vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6) ili pak vjera u nadi i ljubavi (fidescaritate formata).

Naša se vjera ozbiljuje u nasljedovanju Isusa Krista, čiji je jaram sladak i breme lako (Mt 11,30). Samo je iz ljubavi prema njemu moguće nositi taj jaram životni križ. A Crkva postoji u osobama koje su u intimnoj povezanosti s Isusom Kristom. Ti nas nose, su-nose u našemu odnosu prema Isusu Kristu. Koji su nam životni uzori. Jedno je znati, a drugo je imati živo iskustvo živoga Boga u Duhu Svetome. Isus nas upravo u to želi uvesti. Korizma je sveto i blagoslovljeno vrijeme, upravo za to. Isus je traži od onoga mladića da – ako želi biti savršen i imati život vječni – razda sve svoje i njega slijedi. Korizma je vrijeme skidanja suvišnoga. Upravo kao što to čini umjetnik kad obrađuje mramor. Tek skidajući suvišno može izroniti iz gromade velebno djelo, poput besmrtnih Michelangelovih djela. On svoje nije potpisivao. Ne iz oholosti, nego iz poniznosti. A svijet prepoznaje ono što je trajno, besmrtno. Tako je i s nama i našom dušom, životom. Nosimo u sebi klicu besmrtnosti koja treba izrasti i na Uskrs se rascvasti.