Prijateljevanje s Isusom Kristom


Jedna od temeljnih značajka u spisima pape Bendikta XVI./J. Ratzingera, ali i pape Franje, jest stalno naglašavanje našega osobnoga prijateljevanja s Isusom Kristom.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Cilj svega našega djelovanja i života jest ono što je sam Isus rekao u slici trsa i loze. „Kao što loza sama ne može donijeti rod od sebe, osim ako ne ostane na trsu, tako ni vi - ako ne ostanete u meni!“ (usp. Iv 15,4sl.). Svatko od nas zna da je nemoguće odrediti granice spomenute protežnice, „biti, ostajati u Isusu“.Ivanovo Evanđelje rabi riječ „ostati“ i njezine izvedenice više od 45 puta. Ta je riječ nešto kao crvena nit, misao vodilja cijeloga Ivanova spisa.

Kad se naime zapitamo, kad je kršćanstvo započelo svoj povijesni hod, možemo nabrajati razne nadnevke i događaje, navoditi povijesne trenutke i činjenice. Je li to Betlehem, rođenje u štali? Uskrsnuće od mrtvih? Duhovi? Pavlove misije? Ili pak možda u trenutku kad Petar pred svima, na Isusov upit, tko je on - što vele oni, njegovi učenici - odgovara u ime svih: „Ti si Krist, Mesija, Sin Boga živoga!“

Kristocentričnost čovječanstva

U središtu - to ističe stalno i papa Benedikt - imamo povijesnu objavu, objaviteljsko djelo i riječ u osobi Isusa Krista. Nikakav mit ni ideja, nikakvo mistično viđenje ili iskustvo, nikakav metafizički princip, nikakav sveti ni svemirski zakon, ništa od svega navedenoga nema u sebi konkretnost jednoga posve određenoga osobnoga života. Isus Krist u pojavi, osobi postaje ona sidrišna i čvorišna točka čovječanstva, ono mjesto o kojem je maštao fizičar Arhimed, s kojega bi bio kadar pokrenuti svijet. S Isusom Kristom svijet stoji ili pada. Taj konkretni lik i život, koji ima univerzalno značenje. On je konkretni Božji odgovor na čovjekove upitnike, potrebe, nevolje, na čovjekove strahove, osjećaj besmislenosti svega, na čovjekov osjećaj i iskustvo otuđenosti i raščovječenosti. Sve ćemo to pronaći kao vlastiti odgovor u Isusovoj osobi.

Naša osobna krivnja, patnja, tragika i smrt samo su izričaji otuđenja s kojim svijet i čovječanstvo danas živi. A i cjelokupna ljudska povijest samo je neprekinuti lanac i serijski niz nepomirljivih sukoba i ratova. Sve minule povijesne nedorečenosti i sukobe ne mogu dokinuti niti s pozornice ukloniti nikakav nauk, proglasi, filozofski spisi, rezolucije, nego samo novi čovjek, nova zbiljnost – u jednoj osobi – Isusa Krista. On je ta nova zbiljnost, on je „novo stvorenje“, novi bitak, novi Adam.

Taj novi bitak ima konkretni izričaj i lik u osobi Isusa Krista, njegovoj riječi, postupcima, činima, njegovoj patnji. Nama je omogućeno iskusiti taj „novi bitak“, ne kao stvar, dobru volju, nego kao dar milosti Isusa Krista, dar njegova prijateljstva. Mnogim našim suvremenicima malo ili ništa ne kažu pojmovi iz teologije poput milosti, opravdanja, oproštenja, grijeha, ali osjećaju da im treba Bog, nešto što ih bezuvjetno prihvaća i ljubi, netko tko prema čovjeku nije ravnodušan, tko ne baca sve u totalni zaborav, posvemašnju amneziju. Stoga je cilj života prijateljevanje s Isusom Kristom.

Papa Franjo na jednom mjestu veli: „Pozivam svakoga kršćanina – svejedno na kome se mjestu nalazio ili u kakvim prilikama živio – da već danas obnovi svoj osobni susret s Isusom Kristom ili da barem stvori odluku da ga on sam pronađe ili pak da ga svaki dan bez prestanka traži. Nema razloga zašto bi netko mogao i pomisliti da taj poziv ne vrijedi i za njega, jer nitko nije isključen iz radosti koju nam sam Gospodin donosi“ (Evangelii Gaudium, 3).

Kako pak danas predočiti prijateljevanje, prisni odnos s Isusom? Pa Isus je živio prije dvije tisuće godina, i nije li samozavaravanje i iluzija govoriti o nekakvu prijateljstvu, zapitat će se trijezni suvremenici? To se onda odnosi i na temeljno pitanje: Kako iskusiti Boga u suvremenom svijetu? Kako doći u dodir s Bogom? Da, mi možemo odgovoriti, taj je Bog i danas prisutan u svojoj riječi, u sakramentima, u bližnjima, on nam progovara kroz prirodu, u tišini, samoći. Ti nam elementi mogu pomoći otkriti prijateljevanje s Kristom – njegova riječ, zatim sakramenti te skrb o bližnjima, napose siromasima.

Drugovanje s Božjom riječi

Poznavati Sveto pismo – znači poznavati Krista, rekao je davno sv. Jeronim. A poznavati Krista znači poznavati Boga. On osnažuje prijateljevanje s Kristom kad tražim susret s njime u Bibliji. Tu, u Svetom pismu, otkrivamo mnoštvo slika o Bogu, Božjem životu, načinu kako naš Bog ophodi s ljudima, kako ophodi s gubavcima, bolesnicima, s posve običnim ljudima. I bez okolišanja se možemo identificirati s onim što je Isus htio. To je način kako se Bog danas očituje: Isus stavlja uvijek čovjeka u sredinu. U prednji plan. Sjetimo se onih zgoda u sinagogama ili pak za procesa ozdravljenja pojedinaca. Isus uzima čovjeka s ruba i postavlja ga u sredinu te potom liječi njegovu bolest. Skreće pozornost svih ostalih na bijedu i nevolju pojedinca, vraća mu dostojanstvo, integrira ga ponovno u društvo i zajednicu. Zbog njihova hendikepa društvo ih je gurnulo u stranu ili na rub. Stoga je toliko zgoda iz Isusove prakse gdje se on obraća i okreće upravo rubnima, podižući ih, siromasima, udovicama. Isusova je nakana „resocijalizacija“ svakoga pojedinca. Svatko od njih prima svoje dostojanstvo iz usta, riječi i ruku onoga tko je Bog među nama. Svi su vrijedni, dragocjeni u Božjim očima, u Isusu i preko Isusa dolaze do samopouzdanja i vjere u sebe i novi život.

Isus ljude i potrebite redovito oslovljava, a time ih i sam Bog oslovljava: „Što hoćeš da ti učinim?“Ili se naprosto veli: „Isus ga zapita!“ Naći ćemo to 20-ak puta u zabilježenim evanđeoskim izvješćima. Svatko od nas može primijeniti na sebe osobno taj Isusov upit: „Isus pita mene, pita tebe pita nas!“ Učenike pita nakon onoga govora u Kafarnaumu: „Hoćete li i vi otići?“(Iv 6,67). To je Isusov upitnik svakomu od nas, Isusov poziv nama. Želim li biti s Isusom? Ostati s Isusom? Želim li živjeti u svome životu ono što je Isus živio, što je donio na ovaj svijet, što je Isus sam naviještao? I drugo je odlučno pitanje iz Isusovih usta, upućeno Petru (ali i svakomu učeniku): „Ljubiš li me?“(Iv 21,17). Načelno je to pitanje: Je li to što Bog hoće nešto što dotiče i zahvaća i moj nutarnji život? Je li to vrijedno moga angažmana, mojih energija, mojega osobnoga odnosa prema Isusu? Ili pak onaj Isusov upitnik slijepom Bartimeju: „Što želiš da ti učinim?“(Mk 10,51). Isus ne liječi bolesnika nasumce, nego mu postavlja posve konkretno i osjetljivo pitanje: Što je tvoja potreba, što želiš kao čovjek? Svatko želi biti primijećen, svatko želi s ruba, biti zamijećen, ima potrebu da mu se netko okrene, prikloni, zavoli. Svatko želi da ga Bog primijeti, ugleda. Isusova pitanja upućena meni pitanja su spram prijateljstva koje nudi i na koje moramo odgovoriti.

Slavljenje sakramenata

Sakramenti su drugi način i put za prijateljevanje s Isusom. Oni su znakovi, smjerokazi, iskustva Božje naklonosti čovjeku, oni se aktualiziraju u simboličnim radnjama, zajedničkom slavljenju prijateljskih iskustava. Uzmimo primjerice krštenje. Krštenjem se uključujemo u zajedništvo otkupljenih, u zajednicu onih koji su uskrsnuli. Isto i s potvrdom: tu sam osnažen Duhom Božjim koji meni i Crkvi daruje razne darove da bi život uspio i bio blagoslovljen, sretan, da bih se mogao nositi u životu s poteškoćama, sa svim pitanjima koja nam život nameće. Ili pak euharistija. Ona je znak da je Isus danas ovdje među nama živ, u znaku lomljenja kruha, u zajedništvu iste čaše. Sakrament bolesničkoga pomazanja – pa Bog je po njemu blizak bolesnicima, ranjenicima, svima koji su na duši ili tijelu na bilo koji način ranjeni. I na kraju, sakrament pomirenja. Tu se očituje svekolika Isusova ljubav prema grješnicima, ranjenim, bolesnim i opterećenim dušama. „Oprosti nama duge i grijehe naše…“Sakramenti su vidljivi znakovi iskustva prijateljstva koje dijelim s drugima, koji sa mnom zajedno stupaju u konkretni odnos s Bogom u Isusu Kristu.

Skrb za siromahe i bijednike

Skrb oko siromaha – treći je izražajni oblik prijateljevanja s Isusom Kristom. Čovjek-patnik za nas je kršćane sakrament Božje prisutnosti. Prisjetimo se bl. Majke Tereze. U knjizi Dođi, budi moje svjetlo ona je skoro cijeloga života mučena tjeskobama, dvoumicama, pitanjima vjere, sumnjama u istine. Čovjek to nikada ne bi ni pomislio kad si uprisutnimo njezin lik, vanjsku pojavu, krunicu u ruci, njezino savršeno siromaštvo i predanost bijednicima. Njezin duhovni vođa i ispovjednik otkriva u toj knjizi njezinu nutrinu. Pritom je jedno bjelodano jasno: U svim njezinim dvojbama, u svim brigama i svim pitanjima koja upućuje Bogu, s kojima stoji pred tajnom jednoga Boga, koje unose nemir i nesigurnost u njezinu dušu – u svemu tome imala je neuzdrmljivu sigurnost: Krist je prisutan u patnicima i nevoljnicima, siromasima i na ulici umirućima. To je razlog zbog kojega bl. Majka Tereza smatra brigu oko bolesnika, umirućih, onih koji žive u blatu, najvrjednijim, najznačajnijim oblikom istinskoga bogoslužja jer je tu, u tome služenju, posvemašnja, opipljiva okrenutost i ljubav prema samome Kristu.

Prisjetimo se i one anegdote koja to podcrtava. Neki američki novinar dolazi Majci Terezi i slijedi je u njezinu dnevnom poslu oko siromaha i umirućih. Na kraju joj diveći se kaže: „To što činite, Majko, ne bih činio za deset tisuća dolara!“ Ona, onako jednostavno odgovara: „Ni ja ne bih za cijeli milijun dolara“. Ali onda upire prstom na križ i domeće:„Ali zbog Njega to činim!“ Ima stvari koje se ne mogu platiti novcem. I za novac se takvo što ne čini.

Majka Tereza bijaše sposobna činiti to jer je u patnicima, umirućima, odbačenima gledala samoga Krista i jer zaključuje posve konkretno: „To što tim ljudima činim, to što im se obraćam, činim ono što je sam Krist činio kad je bio među nama“. I on je isto tako postupao, išao na rub, odbačenicima. I još nešto: Brinem se za Krista, njegujem Krista koji je prisutan u tim ranjenim, unakaženim, umirućim spodobama i licima. Isto je činila sv. Elizabeta Ugarska, koja je razdala sve siromasima i služila im, ili pak nobelovac A. Schweitzer. Ostavio je izglednu profesorsku karijeru i zaputio se u Afriku da bi služio kao liječnik bolesnicima i potrebitima.

Sjetimo se na ovome mjestu i genijalnoga fizičara, matematičara i filozofa Blaisea Pascala. Njemu je neko vrijeme zbog jansenizma bila uskraćena pričest u crkvi. Ali je namjesto tvarne euharistije u sv. misi primao u svoju kuću siromahe, primao umiruće, njegovao ih. Vjerovao je da je u njima sami Isus Krist, jednako blizak kao i u euharistiji. Sakrament „pranja nogu“ što nam ga je ostavio sam Isus na Posljednjoj večeri. To je moguće samo u kršćanstvu koje ima srca za rubne i odbačene, komu je bližnji sakrament Božje prisutnosti.

Molitveno prijateljevanje

Prijateljstvo iziskuje spremnost za zauzetost, iziskuje moje vrijeme, otvorenost za druge. Isto je i u odnosu na Isusa Krista. Želim li biti prijatelj s njime, moram moliti, meditirati, imati konkretno iskustvo da je on i danas živ, da nas Duh njegov prožima. Molitva je srčika i središte moga odnosa i prijateljstva s Isusom Kristom.

Čovjekovu dušu ne može zasititi mnogo znanja ili spoznaja, nego kušanje, iskustvo duhovnih zbiljnosti, blizina duhovnih osoba, mistika. Is-kusiti, kušanjem isprobavati, živjeti u ozračju Božjega pogleda i oka. U slušanju Božje riječi. „Podari mi srce koje sluša, koje je poslušno“, molio je mladi Salomon (1 Kr 3,9). Tko zagrli Boga, Isusa Krista, otkriti će i pronaći u Isusovim rukama cijeli svijet. Tako se otprilike izrazila velika mističarka našega vremena Madeleine Delbrel. Molitva je nešto što se odvija u svijetu. Ona nije odvrat od svijeta, nije povlačenje u sterilni, zaštićeni prostor ili „karantenu“. Tko uroni u svijet, među ljude, izronit će u Bogu. Zagrliti Boga znači držati cijeli svijet u svojim rukama, brige i radosti, tjeskobe i nadanja koje pokreću ljude. Crkva je znak i sredstvo Božje dobrote i ljubavi u svijetu. Ljubav prema bližnjemu najintenzivniji je i najvjerodostojniji znamen i način molitve. Molitva nas nužno okreće prema bližnjemu, ona nije nikakva teorija, nego vjera na djelu.

Nije nam živjeti u „sterilnom“ svijetu, klinički čistom i očišćenom od bilo kakvih bakterija, bacila ili virusa, nego nam papa Franjo govori da trebamo među ovce, među ribare. Isus se nije plašio uzeti ribare od njihova posla i mreža. Znamo kako znaju zaudarati ribe, kako i danas ribarnice, „peškarije“ nadaleko šire svoj vonj, a isto tako nam je znan i reski zadah staje i ovaca. Krist nije htio sterilnu, klinički i medicinski čistu Crkvu „svetaca“, nego izudaranu, kvrgavu, ranjenu, uprljanu, onu s ulica ovoga svijeta. Dobri pastir i kralj, to je današnji izazov svima nama. Ponašati se i živjeti kao oni kojima nije stran zadah staje ni gnojiva. To u sebe nužno uključuje prijateljevanje i suobličavanje s Isusom Kristom, u današnjem svijetu.