Piše: dr. fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik

Zakoračili smo u treće desetljeće novoga stoljeća i tisućljeća. Stoljeće je počelo s velikim očekivanjima u svijetu i Crkvi, ali doskora uslijediše šokovi. U svijetu i Crkvi. Terorizam, nesigurnost, financijske krize u svijetu, danas pandemija, u Crkvi nutarnje rastakanje, seksualni skandali zbog kojih je Crkva u Americi isplatila više od dvije milijarde dolara odštete. Poljski mislilac Zygmunt Bauman napisa Tekuće zlo koje izvrsno oslikava stanje u društvu i Crkvi. Nema čvrstih uporišta, sve je “likvidno”, “tekuće”, a što je „likvidno“, dade se raznoliko oblikovati. Nema čvrstih istina na koje bi se čovjek mogao osloniti. Sve je u stanju mijene, fluidnosti.

U takvu surječju vrijedi baciti pogled u nedavnu povijest. Ovih se dana svijet spominjao stradanja židovskoga naroda u tzv. „Holokaustu“. Nastanak države Izraela, nakon više od dvije tisuće godina, mnogi su Židovi doživjeli kao dar Neba, čudo Providnosti. Izjava o neovisnosti Izraela iz 1948. počinje povijesnim izričajem: „U zemlji Izrael nastao je židovski narod.“ Međutim, vodila se žestoka raspra oko pitanja treba li u izjavi naglasiti pojam „Bog“.

Bog – Hrid – Stijena

Naime, ortodoksni Židovi uporno su tražili kako treba spomenuti Božje ime, dok su sekularni, ateistički bili odlučno protiv toga. Jedan od lijevih političara izričito je kazao: „Ne mogu potpisati dokument koji na bilo koji način spominje Boga u koga ne vjerujem.“ Prijepor je odlučen kompromisnim rješenjem. Usuglasili su se oko izraza „Stijena Izraelova“, tako da u završnom dokumentu imamo: „S pouzdanjem u Stijenu/Hrid Izraela stavljamo svoja imena kao svjedočanstvo pod ovu izjavu…“ Očito, preuzeli su biblijski govor, ostalo se kod metafore koju čitatelj treba odgonetati ili (is)puniti sadržajem i smislom.

Na kraju života kralj David kaže: „Reče mi Bog Jakovljev/reče mi Izraelova Hrid“ (2 Sam 23,3). Jasna poveznica između Boga i Hridi; Bog je Stijena o koju se razbijaju morski valovi. Bog - Stijena, on je pouzdan i čvrst temelj i oslonac. Hrid/stijena znamen je postojanosti, čvrstine i trajnosti. Ona jamči i utočiste, ali i temelj, oslonac, stožinu.

To rješenje dobar je poučak spram pitanja na kakvu bi temelju trebalo graditi društvo, svejedno, priznavalo Boga ili ne. Isus pita sve nas na kakvu temelju gradimo svoju kuću života.

Relativizam – nijekanje vječne istine

Marija je u Fatimi pretkazala kako će Rusija prosuti svijetom zablude. Komunizam se kao sustav urušio prije tri desetljeća, ali pad Zida i Željeznog zastora nisu zaustavili širenje komunističkih zabluda, poglavito na Zapadu. Frankfurtska škola učinila je svoje, rastočila vrijednosti, komunistički ideolog A. Gramsci zacrtao je cilj, osvojiti, naime, medije i kulturu, u konačnici lijeva komunistička kulturna hegemonija. Tako se vlada masama. Bio je u pravu. Nije pretjerano ustvrditi kako su danas od deset novinara devetorica lijeve orijentacije, jedan je navodni “desničar”, ali ga se lako ušutka. Svjedoci smo toga u proteklim američkim izborima gdje mediji proglašavaju pobjednika?!

Postoji i druga zanimljivost. Naime, znamo za procese nacističkim zločincima nakon onoga rata, a jesmo li svjedočili o procesima komunističkim zločincima, kojih su zločini daleko veći i brojniji od nacističkih? Nismo! Pa ni u nas, a znamo koliko su zla komunisti nanijeli hrvatskom narodu u ratu i nakon rata, pa i nedavno. I danas sišu krv narodu jer su državu opljačkali.

^{Karl Lehmann i Joseph Ratzinger}

Odavna je kardinal J. Ratzinger pisao o “diktaturi relativizma” koja je na djelu, u društvu, ali uvelike i u Crkvi, nakon Sabora. Poslije Sabora bijaše geslo Zabranjeno zabranjivati! Zabranjeno osuđivati. Sve dopušteno, sve se može i smije što odgovara „tekućem društvu“ bez uporišta. Sabor je htio biti pastoralni, za otvaranja Ivan XXIII. izjasnio se kako Sabor neće donositi dogme ni osude. Nakon Sabora mnogo je toga stavljeno pod znak pitanja što se tiče dogme i vjerovanja. U praksi mnoštvo improvizacija, napose u liturgiji koja je bila skoro 15 stoljeća nepromijenjena. Neuzdrmljiva. Danas u Crkvi beremo gorke plodove te permisivnosti u obliku skandala, upravo u kleru, a posljedica je masovni egzodus vjernika iz Crkve.

Smisao života – Bog ili ništa?

Kušajući definirati ovo doba, spomenusmo da Z. Baumann zbori o “tekućem društvu”. Društvu koje je u svojim segmentima rastočeno, fluidno. “Tekući život” o kome piše Baumann jest površan život suvremenog čovjeka. Život lišen korijenja i temelja, život koji se živi u “prezentu”, uronjen u razvodnjenost vrjednota i institucija. Tekuće se troši, probavlja, odbacuje, počevši od hrane do života koji je u starosti bezvrijedan, pa imamo zakone o eutanaziji. Sve je tekuće, sve se mijenja, u stanju je nastajanja. Govoreći filozofskim rječnikom, društvo bi se dalo opisati kao društvo u nastajanju, što je najradikalnija negacija primata Bitka, jer Bitak bijaše trajna odrednica u povijesti misli, od Biblije preko grčkih filozofa do danas.

Tekuće nije moguće usporediti s rijekom. Rijeka ima izvir i uvir. Izvire trajno svježa voda, a uvire u more ili ocean. Tekuće društvo nema odrednice. Ono nagriza, rastače i razjeda sve oko sebe. Takvo društvo nagriza površinu i pokoricu stvarajući mulj i glib. Stijena je bitno nerazoriva. Ništa ne može nauditi sili bitka-stijene.

Prvo ime za Boga jest Bitak. “Ja Jesam” – Božji je odgovor Mojsiju iz Gorućega grma (Izl 3,14). Sva se Božja svojstva izvode iz Bitka, prvobitnoga izvira. Sva stvarnost dolazi iz i smjera prema apsolutnom Bitku, bez granica i bez uvjeta.

Previranja u Crkvi

Crkva je od početka naučavala primat Bitka. Crkveni su nauk i zakon apsolutni i nepromjenjivi, refleks vječnoga zakona koji je sami Bog. Nauk i zakon sadržani su u Pismu i Predaji. Pojedinac je mogao odstupati od nauka i morala, biti odmetnik, ali je Crkva trajno naučavala istinu sadržanu u Pismu i Predaji. Nakon Sabora dominira pastoralna praksa koja je nerijetko u izravnu sukobu i s naukom i moralom minulih stoljeća, što je plodilo rastakanjem vjere i morala, čega gorke i otrovne plodove danas beremo zbog tolikih skandala crkvenih osoba. Razlog? Manjak vjere i usmjerenosti prema onostranome. Okrenutost Zemlji.

Ivan XXIII., rekosmo, za otvaranja Sabora reče kako cilj Sabora nije donositi osude ni nove dogme, nego rječnikom primjerenim našem vremenu ponuditi vjekovni nauk Crkve. Dakle, ne mijenjati nauk Crkve, nego način na koji se taj nauk prenosi, komunicira. Što je uslijedilo? Zaokret u jeziku, mentalitetu, životu Crkve, liturgiji, katehizaciji. Gubitak transcendencije.

Geslo zabranjeno zabranjivati i osuđivati jer osuda nosi negativan prizvuk koji izaziva agresivne reakcije. Zabraniti osude znači da je nepotrebno pobijati zlo, jer će zlo uzvratiti udarac.

Zoran primjer vidimo u tzv. Vatikanskoj politici prema komunističkim zemljama i tzv. “miroljubivoj koegzistenciji”. Vatikanska “Ostpolitik” kušala je voditi dijalog s neprijateljima Crkve i Boga. Može li se razgovarati s mrziteljima i zatornicima Crkve? Isus nikada nije razgovarao s nečistim silama! Ta politika nije smanjila, nego povećala protukršćanski naboj. Znamo kako su prošli mučenici komunističkih režima, kardinali, trojica Josipa, Slipyj, Mindszenty, Beran. Preminuli su daleko od domovine, u egzilu, što bijaše „učinkovit plod“ vatikanske politike. Ne vidimo plodove te politike ni danas u odnosima s Kinom jer ondje vlada trajni teror nad vjernicima, kršćanima, muslimanima ili inim.

Ratzinger vs. Lehmann?

Crkvu, tvrde mnogi, treba redizajnirati, ona jest u nastajanju, rađanju, dok se dosadašnja temeljila na Bitku i tradiciji. Cilj je lom sa starim, ne kontinuitet. Principi, istine, sigurnosti su solidni jer tvore kanal koji osigurava dotok žive vode, oni su brana od poplave. Reče jednom kard. Ratzinger da je Crkva nalik brodu koji na sve strane pušta vodu.

Prije više od pedeset godina prof. Ratzinger pretkazao je današnje stanje u Crkvi u predavanju na radiju govoreći o Crkvi godine 2000. U vremenu kad se zanosno govorilo o koncilskoj obnovi, profesor Ratzinger je pretkazao krizu vjere i Crkve koja je uvelike nastupila i pustoši Crkvu. Crkve su praznije, snaga vjere popušta, svećenička i redovnička zvanja u velikoj krizi. U čemu i gdje on vidi izlaz te 1970.? Doslovce veli kako će Crkva budućnosti biti manja, morat će početi ispočetka. Mnoga velika zdanja neće se puniti vjernicima, građena su naime u vremenima procvata vjere, visoke konjunkture. Izgubit će ona mnoge povlastice u društvu. Bit će to Crkva osobne odluke i opredjeljenja.

Vidimo danas, reforme koje su trebale poslužiti obnovi i privlačnosti Crkve, zakazale su, Crkva se prilagodila svijetu. J. Ratzinger nastavlja: „I usprkos svim tim promjenama Crkva će ponovno pronaći sa svom odlučnošću svoju bit upravo u onome što je oduvijek bila njezina jezgra: Vjera u trojedinoga Boga, vjera u Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, vjera u pomoć Duha Svetoga do kraja vremena. Prepoznat će ta Crkva ponovno vjeru i molitvu kao svoju jezgrenicu te sakramente kao bogoslužje, a ne kao pitanje liturgijskoga oblikovanja.“ Piše krajnje trijezno. Trebat će vremena da se to ostvari. Navodi stanje prije Francuske revolucije kad su se održavale biskupske sinode (Sinoda u Pistoji) protiv celibata, kad su se mnogi biskupi rugali dogmama, dvojili oko Božje opstojnosti, oduševljavali se za „revoluciju“, koja je mnoge odvela pod giljotinu ili u otpad od Boga i Crkve.

Budućnost Crkve nije kod onih koji nagrizaju vjeru ili niječu dogme, koji niječu sakramente ili se rugaju pučkoj pobožnosti. Nije ni u onih koji održavaju sinode ili sinodalne putove, nego u onima koji su pustili svoje korijene i žilje duboko u čistoću izvorne vjere. Ne kod prilagođenih trenutku i duhu vremena. Obnova Crkve neće doći od onih koji druge kritiziraju nudeći sebe kao nepogrješivo mjerilo.

Budućnost Crkve jest u svetcima. Ne onima iz kalendara ili sa svetih sličica, nego od krvi i mesa, kojima je danas životno pravilo i mjerilo Isus Krist u svim fazama života, počev s od Božića do Duhova, u povijesnim događajima. Ne slavimo ideje ni mitove, nego događaje koji su dio povijesti prije dvije tisuće godina na posve konkretnom ozemlju. Između Božića i Uskrsa izvija se križ na Golgoti koji bitno spada u Isusov život. Na svetost života spada i životni križ kao udio u Kristovoj patnji.

Prije tri godine preminuo je njemački kardinal Karl Lehmann. Trideset i tri godine sjedio je na Bonifacijevoj stolici u Mainzu. Više od dvadeset godina uvodna su mu predavanja biskupima bila redovito mali teološki traktati. Priznat u Crkvi i društvu. Pripadao „progresivnoj“ struji. Iza sebe ostavio je rukom napisanu (na dvije stranice) Duhovnu oporuku. Naveo bih izvadak iz nje: „Teologija i Crkva cijeloga mi moga života nisu dale mira. I ponovno bih isto birao! Svi smo upravo u vremenu nakon 1945. grčevito prionuli i ukopali se u svijet i ovostranost. Pa i u Crkvi. Vrijedi to i za mene. Stoga molim Boga i sve ljude za oprost. Obnova mora dolaziti duboko iz vjere, nade i ljubavi. Stoga svima glasno dovikujem riječi svoga biskupskoga gesla. Potječu od apostola Pavla, a meni su bivale trajno sve bitnije: Stojte čvrsto u vjeri!... Trajno mi odzvanja u ušima Isusova riječ kod Luke: 'Ali kad Sin Čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?'“

I taj snažni um poručuje svima nama: Natrag na izvore! Obraćenje i vjera u Gospodina i njegovo evanđelje. Drugoga puta nema. Čovjek Crkve, suočen s vječnošću, može samo tako promišljati. Nema bitne razlike između Lehmanna i Ratzingera kad se pred Gospodinom svode računi sub specie aternitatis. Isus ostaje temelj, Hrid na kojoj počiva putujuća, hodočasnička Crkva, a ne Crkva prilagođena svijetu i duhu svijeta.