Piše: dr. fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik

Riječ "hermeneuein"ima temeljno značenje izraziti neku stvar ili bit nečega, što u sebi uključuje tumačiti, pojašnjavati. Na poseban način vrijedi to za Isusa jer je on opunomoćeni tumač pojma Bog uspostavljajući posve novi način odnosa s Bogom i govora o Bogu.

Potom riječ "hermeneuein" znači "izraziti misao riječima". Čini to Isus izričući riječima svoj osobni odnos s Bogom, svoje jedinstvo s Ocem. Isus "pre-vodi" Boga Oca u ljudsku riječ i govor te tako Oca uprisutnjuje. Čini to Isus napose u svojim usporedbama u kojima izražava i tumači narav Božjega kraljevstva. Isus kao Božji "hermeneutes" posreduje Božje biće kao bitak u Logosu te je time i sam Logos – Riječ.

Isus prevodi Božju riječ

Izričaj potom znači i "prevođenje" s tuđeg jezika. Isus prevodi Božju riječ u ljudsku riječ i govor; prevodi u svoje vlastite riječi, a njegova je osoba trajno pre-vođenje Božje riječi u ljudsku riječ. Time je Isus u osobi temeljna realizacija bilo kojega govora.

Zatim je Isus u osobi "teofanija" – bogojavljenje. Objava Boga u riječima i činima, djelima i postupcima, ne samo nakon uskrsnuća kad se ukazao svojima u slavi. Isus nije samo tumač Boga u svijetu, on je donio Boga među nas. On je u Bogu, Bog je u njemu. Isusov je put put teofanije, bogo-javljenja. Isus nije više "Anđeo u gorućem grmu", nije "blagi šapat, lahor"što ga je iskusio Ilija na Horebu, nije ni ognjeni stup u pustinji, oblak-šekina Božje slave i objave u Hramu. On je u osobi teofanija, bogo-javljenje. Otac je u njemu, on je u Ocu. Tako odgovara Isus Filipu na rastanku (usp. Iv 14,10.11).

Sve što znamo o Isusovoj osobi, znamo uz pomoć jezika, govora i pisma. Isusovo značenje za nas i svijet prenosi se i dolazi do nas s pomoću jezika i pisma. Naš odgovor na Isusovu riječ upućenu nama događa se i odvija s pomoću jezika. Pavao će reći: "Ako ustima ispovijedaš: Isus je Gospodin, a srcem vjeruješ… bit ćeš spašen"(usp. Rim 10,9). Povijest Isusova života i čovjekov odgovor odvijaju se u jeziku, govoru, u Duhu Svetome. Sve što znamo, znamo s pomoću jezika i govora. Sve što smo kao povijesne osobe ili bića jesmo s pomoću jezika. Jezik zrcali, oslikava ono što jest (esse) i što mi jesmo. Govor jest po sebi već djelovanje. Svaki je govor po sebi, ne samo "informativan", nego i "performativan", ima svoj učinak, proizvodi, čini. Sve se ljudsko, svi odnosi između osoba i u društvu, oblikuju s pomoću jezika. Govor je već po sebi događaj.

Isusova riječ i govor nije riječ ni govor "o" nečemu, nije puki govor, nego je to uvijek radnja; njegov je govor čin, akcija. Mi smo naviknuli govoriti kako Isus govori "o kraljevstvu Božjem", "o Bogu Ocu", govori o mnogočemu. Nerijetko mislimo da je on prvenstveno učitelj poput grčkih mislilaca koji su imali svoje škole. Isus nije rabin kao židovski rabini, ne govori ni u stilu onodobnih mislilaca. Svojim govorom, možemo reći, uzima svoje slušateljstvo za ruke te ga kuša uvesti u nove zbiljnosti. I njegova metoda je metoda majeutike, primaljstva. Tom intencionalnošću definirana je dubinska slovnica, gramatika njegova govora. Isus ne govori, nego iz-riče samoga sebe u svojoj riječi, on je živi slikopis (slide-show) i slovnica (gramatika) živoga Boga. On je riječ – Logos – od vječnosti.

Riječ života

Odavna se zamijetilo kako u biblijskim tekstovima imamo drukčiji odnos govora i čina nego u drugim tekstovima. Možda je najbolji primjer na koji način Isusov govor predstavlja i radnju (akciju) usporedba o dobrome ocu i dvojici braće – odnosno sinova (Lk 15). Po Isusu i kroz Isusa nama se otkriva istina; u svome govoru Isus ne izgovara, ne izriče "nešto", nego samoga sebe. U Ivanovu evanđelju imamo toliko puta upravo izričaje koji počinju s "Ja sam" – dok se u sinoptika Isus izražava i nastupa kao onaj koji "ima moć", "punomoć", vlast, čija je riječ snažna.

Isusovo slovo i riječ ima drugdje svoje izvorište i ishodište, ne u svagdanjem iskustvu. Njegova je riječ nečuvena, djela neviđena, njegovi su sudobnici i učenici svjedoci nečuvenih i neviđenih prizora (usp. Mt 13,16; Lk 10, 23.24). Njegov je govor izvorni govor. U Isusovim riječima ljudska se egzistencija nanovo otvara i raz-otkriva (riječ mu je doslovce apokalipsa – objava, raz-otkrivanje), pa stoga nikakvo iznenađenje da se ono što se dogodilo u Isusu Kristu mora predavati, prenositi u obliku "vjeroispovijedi", "priznanja", "vjerovanja". Njegove su prispodobe otkrivanje novih obzorja i mogućnosti za pojedinca i društvo, ta novina već je postala zbiljnost u Isusovoj osobi. Njegove su riječi poziv u slobodu koju nosi sa sobom. Slobodan od svega, slobodan za sve. Poziva na osobno nasljedovanje; poziva djelovati kako on djeluje, što će reći, treba se "obratiti".

Isusov govor ima u sebi "transcendentni značaj". Taj govor ima protežnice ovo-stranosti i ono-stranosti, zbiljne i za-zbiljne (tj. metafizičke) strane, dubinu značenja koju govor drugih ljudi nema. Naime, on svojim riječima uvijek smjera na Onoga koji ga je poslao i u čije ime govori. Ljudima otvara nove mogućnosti bitka i odnosa prema sebi, svijetu i Bogu. Njegove prispodobe postaju prozračne za taj Pratemelj bitka, ali i Isusove osobe. U njegovu govoru otkriva se konkretno nova mogućnost bitka. Riječi su mu nabijene značenjem, otvaraju dubinu, novi smisao, ponuda su spasenja. U Isusovu je govoru u zreniku sami Smisaokoji svemu daje smisao, sve osmišljava te naviješta i donosi spasenje.

U riječi Isus izriče sebe, on je Život, stoga je njegova riječ riječ života, riječ eshatološkoga spasenja i života u eshatonu. Proslov Ivanova evanđelja jest kristološka refleksija glede Isusove osobe. Tu se veli (Iv 1,18) da je Isus "egzeget Boga", koga nitko nikada nije vidio. U istome evanđelju na Filipovu molbu – "Pokaži nam Oca" – odgovara Isus glatko: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca"(usp. 14,8). Time se izriče temeljna istina kršćanskoga vjerovanja kako je Isus u osobi iskustvo Boga par excellence.

Isus nas uvodi u spoznaju Boga, on je očitovanje samoga Boga među nama. Jednom riječju egzeget, hermeneutes – interpres živoga Boga, jer je Isusov govor, a pogotovo praksa ovjerovljena i pokrivena novim uprizorenjem te tumačenjem Boga i slike Boga. Isus konačno izgovara ono što Bog hoće, on ovdje i sada "oprašta grijehe" – i time je živa slika milosrdnoga Oca te stvara "novo stvorenje". U Isusovoj riječi, njegovu djelu, njegovoj osobi – izriče se Bog – čovjek se susreće s Bogom, jednom riječju: Isus u Bogu – Bog u Isusu.

Značenje Božjeg govora

Čitamo li i promišljamo prve retke Markova evanđelja, vidjet ćemo kako se već u samome početku izrijekom i istaknuto naglašava povijesnost događanja u Isusu i oko Isusa riječju "egeneto" (= dogodilo se, zbilo se). Rabi to autor za Ivanov nastup na Jordanu (Mk 1,4), ali primjenjuje i na Isusov dolazak na rijeku, "egeneto" (usp. 1,9). Što je posebno zanimljivo, Marko rabi za nebeski glas što ga je Isus čuo na Jordanu (1,11), vjerojatno i ostali nazočnici riječ: "Kai fone egeneto"(„Dogodio se glas s neba“).

Marko izrijekom naglašava činjeničnost Isusova nastupa i osobe, ali i Krstiteljeve; Isusov nastup, spontanost, jedinstvenost i jedincatost te osobe, istodobno i horizont razumijevanja - on se nalazi u matici i kontinuitetu Božjega govora u Starom zavjetu, u povijesti Boga s narodom ovjerovljenu u Svetim spisima. Ovamo autentična povijesna zbiljnost Isusova lika, s druge strane Isus je u mat(r)ici objave, događanja što traje stoljećima u Izraelu.

Isus daje ovjerovljenje svemu što je Bog nekoć govorio; sve što je kazano s Božje strane Isus čini relevantnim, obvezujućim i povijesno djelatnim. To vrijedi, ne samo za prvi Isusov nastup, nego za sve što slijedi u njegovu životu i djelovanju.

Imamo nepobitnu činjenicu, povijesnost i značenje Isusove osobe. Posvemašnje ljudsko jedinstvo jedne egzistencije te njezina samorazumijevanja pred Bogom. Isus se hrani onim što je Bog govorio, dok istodobno u svojoj osobi dovršava i ispunjuje jednom zauvijek što je Bog naumio s čovječanstvom. Događaj i značenje do te mjere se u Isusovoj osobi preklapaju da riječ koja izriče značenje događaja - koji je on u sebi, u osobi - čini izričitim i očitim. U "značenju" artikulira se događaj Isusa Krista. Isus je u samim svojim riječima koje tumače njegovo djelovanje, prava riječ, Riječ-Logos, a jedinstvo događaja i značenja dano je i u "jezičnom i govornom obliku". Tu se temelji njegova egzistencija kao "egzistencija za nas" (pro-egzistencija), intencionalnost njegove osobe; njegova riječ jest riječ "za mene", "za nas", u konačnici sakrament.

Isus je kao osoba značenjem nabijeni događaj te zbiljnošću zasićeno značenje u jednome. To tvori njegovu teološki relevantnu povijesnost. U povijesti se stapaju u veliko jedinstvo činjenice i značenje. Stoga je znakovito te ima duboki i načelni smisao što nakon uskrsnuća, prema svjedočanstvu Novoga zavjeta, sami uskrsli Gospodin tumači osobno Zakon, Proroke, Psalme - Pisma te u njihovu svjetlu sebe i svoje poslanje - intencionalnu puninu Pisma. Činjeničnost i značenje slijevaju se u jedno kao što je Uskrsli, od Boga Proslavljeni i Uzvišeni identičan sa zemaljskim, povijesnim Isusom. Uskrsli je Krist konačni smisao Pisma i sve povijesti Boga s ljudima. To živo, povijesno posredovano jedinstvo slova i duha Pisma dade se zapaziti samo s činjenice ispunjenja, tj. nakon što se dogodilo (factum), uviđa se da se dogoditi moralo ("trebalo je da..."– dei: značenje).

Stvarateljski govor

Isus je Riječ i u smislu što nas upućuje na Stari zavjet na kome temelji svoje poslanje, te sebe utemeljuje u njemu, otvara ga i "preobražava" u nešto posve novo. Kao Riječ došao je u svoju svojinu, svoj "posjed" (Iv 1,11), a u riječi Pisma bio je u onome što je "Oca mojega" (usp. Lk 2,49). Nije imao zemaljskoga staništa gdje bi glavu naslonio, ali je obitavao, stanovao u Riječi (Heidegger: Riječ - kuća bitka!, Iv 14,2.23). „Sve mi je predao moj Otac“ ("paredothe": Mt 11,27: paradosis-predaja!). Isus je zadnja i završna Božja riječ (usp. Heb 1,1 sl.), on je usadašnjenje i uprizorenje Božje vječne riječi, u njegovoj riječi ta je riječ neopoziva: „Kazano je, ja vam velim“ u antitezama Govora na gori). Ratzinger veli: „Tek u njemu poprimaju sve te starozavjetne riječi svoj puni smisao; one su, tako reći, upravo njega iščekivale“ (Isus iz Nazareta, I, 406). Stari zavjet kao da je čekao, iščekivao Isusovu osobu.

Njega Bog poistovjećuje, legitimira i identificira kao svoga "ljubljenoga Sina". To mu Otac govori. Ono što on ontološki "jest", svoje Biće, zahvaljuje ovomu "biti ljubljen s Očeve strane". Njega "rađa" kao osobu Vječna Ljubav, a on je kao "Sin" prvi naslovnik, adresat, prema njemu smjera cjelokupno Božje djelovanje, od samoga početka. Nije on više samo "glasnik" (to je Krstitelj), nego je ponajprije "Sin" koji ima posve specifičnu misiju u svijetu, stvarajući novi Savez i inicirajući novu povijest spasenja.

"Ti si Sin moj, Ljubljeni" - izgovarajući te riječi, Bog se priznaje Ocem Isusovim, postaje Ocem i na nebu, od vječnosti i na zemlji, u vremenu. Tu sam Bog govori, njegov je govor stvarateljski. Oslovljavajući Isusa riječju "Sin", čini ga da bude ono što "jest"; Isus egzistira u Riječi. Božji govor jest rađanje - "Ti si moj Sin - danas te rodih" (Ps 2,7). Iz Božje vječnosti nastaje to neponovljivo i nezaobilazno "danas". Glas s neba identificira Isusovo biće na zemlji, ovjerovljuje ga. U onome što Isus čuje, on se sažimlje u "riječi". Tajna Isusove osobe dolazi ovdje "do riječi", postaje artikuliranom Božjom riječju. Isus je "advent" Boga u osobi. Bog se definira kao Bog Sina. Sin je objava Boga Oca.