Piše: Dr. fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik

Najčešća riječ koja se mogla čuti tijekom minule godine, otkako svijetom hara fatalni virus COVID-19 nesporno jest „izolacija“, odnosno „karantena“. Etimološki se riječ povezuje s 40 dana koje netko mora provesti u osami kao preventiva širenju zaraze. U karanteni su morali biti brodovi u lukama prije nego se dopusti posadi da pristane uz obalu. Vidjeli smo to na primjerima cruisera. Mjere karantene provodile su se za epidemija koje su harale svijetom. Naziv četrdeset dana dade se povezati s 40 dana korizme („karantena“ je izvedenica iz latinskog „quadraginta“, tal. „quaresima“, od čega naše „korizma“), tako da vrijeme korizme ima simboličko značenje, vrijeme povučenosti, „karantene“, vrijeme u pustinji, izolaciji, onomu na što Isus misli govoreći o postu i molitvi: Povući se u nutrinu („en kriptoo“) duše i srca, i tu moliti i postiti pred Ocem nebeskim. Korizma što nastupa može biti dobra „karantena“ za dušu i srce kao priprema za Uskrs te poveznica s ovim svjetskim „lockdownom“, nametnutim u mnogim zemljama.  

Čovjek spoznaje granice nemoći

Naviknuli smo slušati o raznim katastrofama, u dalekim krajevima i državama, ali u slučaju ove pandemije riječ je o krizi koja je zahvatila cijeli svijet, doslovce sav („pan“) puk („demos“). Pogađa sve i svakoga pojedinačno. COVID-virus uzrokovao je nasilni prekid uhodana životnog stila, navika, svagdana. Zahvaća pojedince i narode, javni život koji je u jednom trenutku zaustavljen. Milijunske metropole najednom su opustjele, zatvorene zračne luke kroz koje su dnevno prolazili desetci milijuna putnika, stadioni opustjeli, nogometne utakmice sablasne bez publike, mnoge tvrtke i zračne kompanije pred stečajem. Preko noći društveni život zamro, a nitko zapravo ne zna dokle će sve ovo trajati.

To što se zbiva u privatnom i javnom životu pogađa, ne samo izvana, nego u srce cijelo društvo. Temeljna ljudska prava su ograničena, sloboda kretanja, druženja, osobni kontakti, okupljanja svedena na minimum, pa i vjerski obredi, svadbe, ukopi. Čak i za najvećih blagdana primjerice Velikoga tjedna, Uskrsa, Duhova, Božića, Rim bijaše sablasno pust što se nije dogodilo u dvije tisuće godina kršćanstva, ni u vrijeme progona kršćana u starom Rimu. Rim bez javnoga bogoštovlja. Blagoslov Svetoga Oca urbi et orbi podijeljen je križem koji su u Rimu nosili u procesijama za kuge što je harala 1522. Tomu će doskora godina dana i ne sagledava se kraj. Ono što smo do jučer gledali u totalitarnim sustavima, odvija se danas u slobodnim zemljama. Čovjek žrtvuje prava i slobode zbog zdravlja, osobnoga i kolektivnoga, u strahu za sebe i svoje.

Uzročnik prisilne „korizme“, karantene, odricanja je virus. Vidljiv tek s pomoću krajnje preciznih sitnozora, pripada svijetu nevidljivih čestica, virus kao bitak-i-nebitak, što nas navodi na misao da postoji stvoreni nevidljivi svijet, ali također i druga, nevidljiva, božanska za-zbilja. Milijuni su preminuli od posljedica zaraze; visokorazvijena medicina još uvijek nije pronašla lijek, niti stopostotno učinkovito cjepivo. Čovjek, čini se, napokon spoznaje granice svoje nemoći u odnosu na sile prirode. Virus stavlja pod veliki upitnik vjeru u napredak. Poručuje da smo nesavršena, kontingentna bića, da nismo „bogovi“, da ne možemo sve.

Ostat će traumatično iskustvo

Pa i kad se otkrije lijek protiv virusa, ne znamo kako će se svijet ponašati. Svi ćemo biti bogatiji za bolno i traumatično iskustvo, ali i „tanji“ na bankovnom računu jer već danas ljudi oskudnije žive, manje kupuju, manja primanja, mnogi nezaposleni, tvornice prestale raditi, mnogi odoše u stečaj. Ovdje u Međugorju dnevna frekvencija vozila kretala se u tisućama, da ne spominjemo izostanak hodočasnika iz inozemstva. Međugorje je hranilo tisuće obitelji, punilo i državni proračun. Toga nema. Kao da je život stao. Rijetko se sretne koji strani autobus.

Posljedice korona-krize moći će se usporediti s posljedicama potresa koji je uništio Lisabon 1755. Ni danas, nakon više od 250 godina, ne zna se točan uzrok potresa koji je sravnio tu divnu metropolu sa zemljom. Znamo jedno, potres je uzdrmao i u korijenu promijenio onodobnu kulturu, umjetnost, filozofiju, epohu prosvjetiteljstva. Najavio kraj vremena optimizma (Leibniz) te vjeru u prosvjetiteljstvo. Potres je naznačio kraj cijele jedne epohe europske kulture.

Nakon potresa u Lisabonu temeljno teološko pitanje bijaše - kako je dobri i svemogući Bog mogao dopustiti takvo što gradu? Razorni potres bijaše uporište za mnoge ateiste koji su se rugali Bogu, poput Voltairea, Büchnera, Nietzschea. On je pisao Requiem aternam Bogu u njegovim katedralama. Njemu je „radosna vijest“ smrt Boga, kako bi zaživio „nadčovjek“. Slično su pisali pojedinci nakon Holokausta u Drugom svjetskom ratu i sustavne „industrije smrti“. Govorilo se kako je nemoguća poezija nakon Auschwitza. Pitali su se gdje je bio Bog. Da, Bog je u Isusu Kristu visio na križu zajedno s onima koji su nestajali u dimnjacima krematorija koncentracijskih logora.

I korona-kriza što hara svijetom ostavit će duboke posljedice i potrese na socijalnom, civilizacijskom, teološkom, kulturološkom polju; posljedice koje danas nitko nije kadar sagledati. Možda će medicina pobijediti virus, ali će nas na duhovnom, kulturološkom i teološkom polju još dugo traumatizirati i držati pod kontrolom, ljudi će se morati hrvati s njime i njegovim negativnim učincima. Napose danas u vremenu kad postmoderno mišljenje proklamira kraj svih filozofskih meta-narativa, idealizma kao i marksizma.

Suočeni smo s neopoganstvom

Postidealističko i postmoderno doba stvorilo je dodatni problem uklanjanjem Boga iz misaonih procesa te iz društva. Najednom se čovjek našao sam, izgubljen u svijetu i svemiru koji mu nije prijateljski naklon. Krik Edwarda Muncha s početka 20. stoljeća postaje zaštitnim znakom epohe. Strah je dominantni problem u svijetu, o čemu je prije skoro dva stoljeća pisao S. Kierkegaard. Strah je temeljna protežnica suvremenoga čovjeka, i kod vjernika. Treba biti u ispovjedaonici i svakodnevno se suočavati sa strahom, panikom, depresijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajima u tolikim osobama.  

Ako je Bog svoje „odradio“, ako ga čovjek više ne treba ili je prema njemu ravnodušan, čovjek je sam prisiljen suočiti se s problemom svoje ograničenosti, kontingentnosti, mora uzeti režiju u svoje ruke te se „igrati“ Boga i providnosti. Filozof Peter Sloterdijk izazovno se izrazio: „Živimo u prvom poganskom stoljeću nakon Isusa Krista.“ Snaga i životnost kršćanske vjere u mnogim je zemljama na Zapadu ishlapjela, gotovo potrošena. Ravnodušnost, rezignacija, indiferentizam šire se poput pošasti. Suočeni smo s neopoganstvom.

Suvremeno liberalno društvo kušalo je ovladati prirodom ili se barem osigurati. Kontemplativni, refleksivni um postao je instrumentalno-tehnički, usmjeren na činidbu. Priroda je postala gradivo koje se koristi i odbacuje. Ekonomija je sredstvo, sadržaj, cilj i smisao egzistencije. Bilježi se i pamti uspjeh i učinak, osobe se i stvari vrjednuju prema korisnosti, pragmatičnosti, u konačnici prema novčanoj vrijednosti. Zato se toliko ulaže u organizaciju, administraciju, birokratski sustav koji sve regulira i „demokratski“ nadzire. Veliki brat! Politika se svodi na planirano djelovanje, a konačni cilj je sigurnost, sigurne granice. Kao što se vidi, briselska birokracija kroji nam živote i određuje stil života!

Nismo trebali korona-krizu da bi nam postalo vidljivo kako se računi ne podudaraju. Gospodarske i financijske krize prije desetak godina jasno su očitovale krhkost sustava, ekološka kriza, zagrijavanje planeta pokazuju da čovjek uništava temelje života na planetu. Pandemija je stjerala ekonomiju u shut-down, ograničila slobode, uzdrmala politički poredak. Stavila pod veliki upitnik sigurnost građana. Čovjek konačno spoznaje svoju stvorenost i ograničenost.

Obnova Crkve poslije korone

Čovjek nema u svojim rukama ni život ni smrt, umiranje. Njemu treba religija kao utjeha. U vjeri spoznajemo da svijet nije slučaj. Možemo se pouzdavati u Božju providnost, odnosno biti svjesni da nas u konačnici Bog drži. Vjera se još uvijek cijeni kao kulturološki čimbenik jer tehnika i ekonomija ne mogu zadovoljiti čovjekove duhovne, duševne, etičko-pedagoške i estetske potrebe. Vjera međutim nije tu da bi bila potrošna roba za naše potrebe. Crkva nije servis. Davno je protiv toga digao svoj glas danski mislilac S.Kierkegaard. Kritički je promatrao luteransku zajednicu u Danskoj te zaključio kako je postojeće kršćanstvo dokinulo istinsko kršćanstvo otupljujući oštricu vjere, uklanjajući iskonski „skandalon“ kršćanstva i kršćanske poruke. Kršćanstvo se „udomilo“, u društvu osiguralo, prepustilo građanskoj svijesti. Ono je poput drveta bez lišća, nakon jesenske oluje.

Prazne crkve, prazan Trg Svetoga Petra u Rimu, nisu li znak nutarnje praznine u dušama suvremenih vjernika? Nietzsche se rugao kako su prazne crkve mauzoleji mrtvoga Boga. Vrijeme u kome živimo nalik je tišini Velike subote kad i Bog šuti. Isus, međutim, nije na Veliku subotu neaktivan. „Silazi nad pakao“ da bi otkupio i izveo pravednike u Božje svjetlo. To je neuzdrmljiva hrid Radosne vijesti i Uskrsa. „Silazak nad pakao“ u temeljima je istočnoga bogoslužja uskrsne noći. Isus silazi u „tamu i sjene smrti“ kao pobjednik nad silama, moćima i vrhovništvima svijeta. To je ujedno i poruka da se naslanjamo na ramena prethodnih naraštaja, da na njima gradimo svoje danas i sutra.

Kao vjernici i kršćani moramo u prvom redu znati tko smo, iz čega živimo, čemu se nadamo, kamo smjeramo. Uskrs je poruka da je kamen s groba odvaljen, da Bog uskrisuje mrtve. Svjedočanstvo Božje suverene slobode, Božje vjernosti u nestalnosti svijeta. Poruka je to odvraćanja od lažnih bogova i idola ovoga svijeta te nalog misionirati svijet i donositi mu Isusa Krista.

Isusovim uskrsnućem počinje novo stvaranje, slikovito predočeno u prizorima koji se odvijaju u vrtu gdje bijaše Isusov grob. Podsjetnik i na prvo stvaranje, sedmi dan, subotnji počinak. I Bog je odmarao sedmoga dana. Poruka i današnjem čovjeku da mora naći vremena za odmor, za Boga. Vrijeme je napokon imati vremena za Boga, u hektici i nemiru. Da bi čovjek preživio, treba mu i odmor. Kult i kultura, kult i muze kao znameni dostignuća i naših potreba.

Zapućujemo se u korizmeni hod prema Uskrsu. Trebamo imati na umu da su učenici prepoznali Uskrsloga prema ranama na rukama, nogama, boku. Bez te Isusove „iskaznice“ bio bi on utvara, sablast. To je identifikacijski i razlikovni kriterij za kršćane. Život s križem, život u hodu za Isusom Kristom, Crkva koja se vraća svojoj zadaći, služiti čovjeku.

Papa Franjo naglašeno ističe kako je Crkva nalik poljskoj bolnici, lazaretu, na fronti. Ona vida rane, tješi, podiže. Poruke Uskrsa nema bez svjedoka uskrsnuća. Kriterij i za izbora Matije namjesto otpaloga Jude. Apostoli su odreda položili život svjedočeći Uskrsloga. Biti svjedokom Kristova uskrsnuća i danas u svijetu – zadaća je svih u Crkvi. Služiti i nasljedovati Isusa Krista služeći bližnjemu, skrbeći za potrebite. Obnova Crkve nakon korone treba se nadahnuti na primjeru Svetoga Marina koji sa sebe skida časnički ogrtač, rasijeca nadvoje i zaogrće siromaha, ili Svetoga Franje koji silazi s konja i ljubi gubavca. Samo tako ćemo biti pred svijetom autentični.