Lijepo je vidjeti mirisni cvijet u šarenom vrtu, bistri potočić kako vijuga šumicom, i zeleno lišće prelijepe paome u lijepome perivoju. Ali sve to iščezava pred pojavom nejakog čeda, kome s lica titra nevini posmijeh i kome se obrazi: rumene kao čisti osmijeh skromne ružice. Nije to samo s vanjske strane. Ne. Ono je još sitno, da se pretvara. Na dječjim licima vidimo mi njihovu bijelu anđeosku dušu, čistu krsnu haljinu i goruću svijeću ljubavi prema Isusu. Njihovo je srce mirno kao tiho pramaljetno jutro, čisto kao rosna kaplja na zelenom listu. Pred njihovim je očima uvijek vesela vedrina. Oni još ne znaju za oblačine i oluje. Oni su sretni. Najsretniji. Njima je jednom izričito rekao njihov najveći prijatelj, dragi Spasitelj, da je njihovo kraljevstvo nebesko.
U predvečerje nekoga dana šetao sam u hladovini rogača, bajama i paoma. Slušao sam mili poj slavujev i monotoni napjev staroga kosa. Čuo sam žamor. Slavuj umukao, kos odletio na javorove stablo. To samo za čas, pa su opet pjevali. Kraj mene je stajao sitan dječarac i pozdravio:
Izvadio sam molitvenik i dao sam mu sličicu (u dječjem jeziku: »svetac«), malenoga Isusa, kako kuca na vratima svetohraništa. Kad sam mu dao, opazio sam, da je bio silno sretan.
Zahvali mi i odleti. Bio je više u zraku nego na zemlji. Cijelo vrijeme, dokle sam ga mogao vidjeti, gledao je sličicu malenog Isusa, koju je više puta poljubio.
Sutradan ih je došla čitava četa. Tome sam se i nadao. Svakome od njih sam dao svetu sličicu, a na svakoj bijaše maleni Isus.
Poslije nekoliko dana bio sam u kući jednoga takog mališana. Zadivio sam se. U jednom kupu lijepo uređene sobe na malenu stolu stajala je malena kapelica, dječja »crkvica« s lijepim ružičastim zastorima. Unutra je bio mali oltarić, a na njemu sličice malenog Isusa okružene bijelim ljiljanima i mirisnim ružama. Ja sam se pomolio i uskliknuo: »Beati mundo corde!« (»Blaženi čista srca!«)
I. Leandrić.
Katolički tjednik 1936. / br. 32/ str. 6