Blaženi čista srca!


Lijepo je vidjeti mirisni cvijet u šarenom vrtu, bistri potočić kako vi­juga šumicom, i zeleno lišće prelijepe paome u lijepome perivoju. Ali sve to iščezava pred pojavom nejakog čeda, kome s lica titra nevini posmijeh i ko­me se obrazi: rumene kao čisti osmijeh skromne ružice. Nije to samo s vanj­ske strane. Ne. Ono je još sitno, da se pretvara. Na dječjim licima vidimo mi njihovu bijelu anđeosku dušu, či­stu krsnu haljinu i goruću svijeću ljubavi prema Isusu. Njihovo je srce mirno kao tiho pramaljetno jutro, či­sto kao rosna kaplja na zelenom listu. Pred njihovim je očima uvijek vesela vedrina. Oni još ne znaju za oblačine i oluje. Oni su sretni. Najsretniji. Njima je jednom izričito rekao nji­hov najveći prijatelj, dragi Spasitelj, da je njihovo kraljevstvo nebesko.

U predvečerje nekoga dana šetao sam u hladovini rogača, bajama i pa­oma. Slušao sam mili poj slavujev i monotoni napjev staroga kosa. Čuo sam žamor. Slavuj umukao, kos odle­tio na javorove stablo. To samo za čas, pa su opet pjevali. Kraj mene je stajao sitan dječarac i pozdravio:

  • Hvaljen Isus! A malo zatim do­da:
  • Imate li jedan svetac? i pružio je sitnu ručicu pogledavši me nevinim okom.
  • Na vijeke! odgovorih, imam, sa­mo počekaj!

Izvadio sam molitvenik i dao sam mu sličicu (u dječjem jeziku: »sve­tac«), malenoga Isusa, kako kuca na vratima svetohraništa. Kad sam mu dao, opazio sam, da je bio silno sre­tan.

Zahvali mi i odleti. Bio je više u zraku nego na zemlji. Cijelo vrijeme, dokle sam ga mogao vidjeti, gledao je sličicu malenog Isusa, koju je više puta poljubio.

Sutradan ih je došla čitava četa. Tome sam se i nadao. Svakome od njih sam dao svetu sličicu, a na sva­koj bijaše maleni Isus.

Poslije nekoliko dana bio sam u ku­ći jednoga takog mališana. Zadivio sam se. U jednom kupu lijepo uređe­ne sobe na malenu stolu stajala je malena kapelica, dječja »crkvica« s lijepim ružičastim zastorima. Unutra je bio mali oltarić, a na njemu sličice malenog Isusa okružene bijelim lji­ljanima i mirisnim ružama. Ja sam se pomolio i uskliknuo: »Beati mundo corde!« (»Blaženi čista srca!«)

I. Leandrić.

Katolički tjednik 1936. / br. 32/ str. 6