Kad sam prvi put vidio afričke dječake, kako ministriraju bio sam posve ganut. Gledajući te mališe kako kleče pred oltarom suze mi navriješe na oči. Plakao sam...da! Ali to je zahvalnost prema Bogu, koji im utisnu u srce toliku ljubav, premda njihovi roditelji, braća i sestre još ga ne poznaju, već se pače nalaze u krilu poganstva. Bacite se duhom u misionarsku kapelicu. Sveta misa poče... svećenik stoji pred oltarskim stepenicama, te moli psalam Judica, ministranti odgovaraju ne ispuštajući ni jednog slova. Naravno, nijesu oni Bog zna kakvi latinci, pa im izmakne od vremena do vremena kakova pogreška tako na pr. Sanctis mjesto sanctus. Hoćemo li im to uzeti za zlo? No kako ministranti u Evropi, ne čine li iste pogreške? Čuo sam čitav confiteor, koji se je sastojao u sljedećim riječima: »Confiteor Deo... ti, mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa... u m... strum«. Ostale su riječi tako smršene, da se ne zna, u kojem su jeziku molili.
Za vrijeme službe molili su liturgijske molitve. Jedan bi učenik a glas predmolio, a prisutni bi odgovarali. Ministranti također odgovaraju, te prenose misal, donose vino i vodu etc. Kako lijep primjer daju: uvijek ćete ih vidjeti sabrane i pažljive, a ne kao neki u Evropi, što no zvirlaju sad lijevo sad desno.
Poslije podizanja svi mole jutarnju molitvu i litanije Imena Isusova. Iza toga slijedi molitva za sve dobročinitelje. Pošto je sv. misa svršena, odlaze ministranti sa svećenikom u sakristiju. Prije nego će svući ministrantsko odijelo, odu utrnuti svijeće i pokriti oltar.
Katolički tjednik 1928./ br. 37/ str. 6