Piše: Anita Martinac

Cijelu korizmu Anica je postila o kruhu i vodi. Ni kap mlijeka, ni trun zelja, ni komadić mesa, ama baš ništa osim kruha nije jela, a i njega samo ako su ga imali taj dan i o tom nije nikom spomenula ni riječ. Cijelu korizmu Anica je postila o kruhu i vodi. Ni kap mlijeka, ni trun zelja, ni komadić mesa, ama baš ništa osim kruha nije jela, a i njega samo ako su ga imali taj dan i o tom nije nikom spomenula ni riječ.

Istina, gotovo da nije ni imala kome jer živjela je sama sa svoja tri nejaka sina već godinama. Ali ovu korizmu naumila je postiti ne za njihovu nakanu, nego za Martina, svoga muža. Nije ga vidjela već pet dugih godina i odluka da ide raditi u Belgiju kako bi mogao zaraditi nešto novca za njihovu kuću sad joj se činila suludom jer željela je biti uz njega pa makar to bila jedna prostorija u kojoj će biti svi zajedno.

Teško je bilo Anici sama uzdizati sinove, pored sve bijede i siromaštva, čestih suša i škrte zemlje, Kraljevina Jugoslavija bila je nemilosrdna s porezima i nametima. Tako da jadni seljak što god da je radio nije se mogao od toga prehraniti. Živjeli su od tri koze i ono malo vrta gdje su sadili povrće. Žita nisu imali jer nije imao tko ni raditi o njemu kako nije bilo muške ruke, ali su je pomagali iz obitelji tako da se nije bilo gladno.

Kako je bila pismena često bi joj dolazile druge žene s pismima muževa da im pročita te bi često bila i darovana grumenom sira ili masla i ponekim jajetom. Sve bi to Anica razgodila da potraje i nastojala da svaki dan djeci ima nešto za skuhati.

Ali kada se bliži blagdan Anica je željela da se i u njihovoj kući osjeti radost i obilat stol svega te bi kroz korizmu štedjela namirnice i smišljala kako bi što mogla napraviti. Ostala joj je još kao djevojčici urezana slika slavonske trpeze dok je boravila kod obitelji Rako u Lovasu: kako bi na Uskrsno jutro ostala zapanjena raznoraznim pogačicama, kolačima i šarenim jajima. Nekako je taj lijepi običaj njegovala i nastojala prenijeti i na svoju djecu, bez obzira na sve siromaštvo.

Na Cvjetnicu stajao je fratar na vratima male kapele na Čerigaju i dočekivao mještane koji su nosili u rukama tilovinu i njome kitili vrata i ulaz. Djevojke su se zakitile za uho malim žutim cvjetićima i poredane pjevale su uskrsne pjesme. U bijelim misnim košuljama svi su djelovali mlado, poput ovčica koje svom pastiru idu. A odjek pjesme, poput laganog vjetra što u vrele dane krijepi suhe travke, zalepršao je noseći radost umornima i opterećenima.

Budući da nisu svi mogli stati u crkvicu, mnogi su ostali stajati vani i s jednakom pozornošću pratili svaku fratrovu riječ te su svi zajedno pjevali.

Anica je do Velikog četvrtka svu posteljinu iz kuće iznosila zračiti. Omela je kuću, presložila je robu iz škrinje i ozračila sve rute i sedžade. Na vrata i suhozid utisnula je tilovinu, čiji su žuti cvjetići ozarili prostor kao da se sunce rasulo po dvorištu. Ubrala je divljeg zelja i spravila ručak sinovima. Navečer su zajedno išli k misi, tako isto i sutradan na obrede Velikog petaka te i na Veliku subotu.

Imala je nekoliko jaja koje je dobila od jedne starice iz sela kod koje je nadničila i skuhala ih je u lučini na Veliku subotu. Obrisala ih je suhom krpom, a onda namazala s malo masti da se sjaje, te ih poredala po stolu. Ispekla je veliku bijelu pogaču i uštipaka te sve postavila na bijelom stolnjaku kojeg je još kao djevojka vezla.

Djeca su zaspala nakon zajedničke molitve i Anica ih samo prekri jednim pokrivačem. Gledala je njihove malene glavice naslonjene jednu uz drugu na zajedničkom krevetu i samo uzdahnula: „Bogu hvala.“ Pogledala je još jednom stol koji je ukrasila da ih u jutro dočeka kada se probude i onda izašla na prag te se prislonivši uz zid zaplaka. Za blagdane joj je bilo najteže kada Martin nije s njom i djecom. Što je vrijeme više odmicalo, ona je sve teže podnosila razdvojenost. Jecala je tako zatomljujući u sebi glas i ostala stajati vani dugo u noć da je ne bi djeca čula.

Još je brisala suze kada je čula škripanje kamena pod nečijim nogama u ulici, a onda se prenu kad je zastade pred njihovom kućom visok mršav muškarac s vrećom preko ramena i kuferom u ruci.

„Martine“, šapnula je ne vjerujući svojim očima.

„Ja sam, Ano moja“, ispusti sve iz ruku na pod i raširi joj ruke.

Anica poput djevojčice potrči mu u susret i baci se u zagrljaj. Glasno plačući stiskala ga je rukama na što joj je Martin jednako uzvraćao te je ljubio ne želeći se ni trenutka odmaknuti od nje.

„Moj Martine. Vratio si se“, govorila je između poljubaca i milovanja njegova lica.

„Vratio sam se, Ano moja“, on se smješkao na njen drhtaj i brisao joj suze s lica, a onda upita: „Gdje su nam sinovi, Ane?“

Ona ga uhvati za ruku i povede prema kući. Fenjer na zidu obasjavao je uskrsni stol, i prelamao svjetlost na krevetu gdje su spavali dječaci. Tako usnuli izgledali su kao anđeli.  Martin kleknu pored kreveta i zaplaka.

Anica dotače rame najstarijem i poče ga buditi riječima: „Vinko, Vinko, vratio se tata.“

Vinko se prenuo iz sna i bacio se ocu u zagrljaj, a kako je glasno uzviknuo „tata“, tako je probudio i braću te su se svi grlili i plakali.

Anica je pojačala fenjer koji je obasjao cijelu prostoriju. Nakon grljenja Martin je oprao ruke i cijela obitelj sjela je za uskrsni stol. Djeca su lomila pogaču i tucala se jajima, a Martin je jeo mladi luk i kruh. Anica se s velikim osmjehom ozarenog lica primicala svakom posebno i ljubila ih u glave nutkajući ih da jedu. Povremeno bi obrisala suzu radosnicu i zahvalila Bogu na svemu.

„Ovo je najljepši Uskrs. Uskrsli Isus nam je doveo tatu“, rekao je najmlađi dječak.

„Da, sine, najljepši je. Svanuo je usred noći“, odgovorila je majka.