Dan HKD-a „Napredak“ i blagdan njegovih zaštitnika Sv. Ćirila i Metoda


U nedjelju, 5. srpnja, obilježava se Dan Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ i blagdan njegovih zaštitnika slavenskih apostola braće Sv. Ćirila i Metoda.

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Zbog epohalnog značenja misije i uloge svete braće za sve slavenske narode, pa tako i za Hrvate, HKD Napredak proglasilo ih je davnih dana svojim zaštitnicima, a na 65. Glavnoj skupštini Društva održanoj u Zenici 10. studenoga 2018. još jednom naglasilo potrebu da se blagdan Sv. Ćirila i Metoda, 5. srpnja, svečano obilježava u cijelome Društvu.

Napredak je jednodušno izabralo svetu braću za zaštitnike Društva. Ćiril i Metod prepoznati su kao osobe čija je misija predstavljala poseban uzor za sve članove Društva.

Put velike braće
Sveta braća Ćiril i Metod potječu iz obitelji visokog bizantskog vojnog upravitelja u grčkom gradu Solunu, gdje su rođeni u početkom 9. stoljeća, 815. i 826. Obojica su ne samo odrastajući sa susjedima Slavenima izvrsno naučili njihov jezik, nego su ga vjerojatno i u kući govorili, jer im je majka bila Slavenka. Stariji brat Mihael vršio je, kao i otac, vojničko-upravnu službu, a na vrhuncu karijere zamonašio se i povukao u samostan te uzeo monaško ime Metod. Mlađi brat Konstantin školovan je na carskom dvoru skupa s budućim bizantskim carem Mihaelom III. te potom obavljao službu voditelja patrijaršijske biblioteke. Bio je vrlo učen i sposoban predavač te je stekao nadimak „filozof“.

Car Mihael ih je najprije poslao u Kazarsko carstvo na Azovsko more u misiju rasprave sa Židovima i Saracenima. U to doba je moravski knez Rastislav napisao caru Mihaelu molbu da mu pošalje „takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio“.

Car se odlučuje za Metoda i Konstantnina, a oni, po nalogu patrijarha Focija, u misiju kreću tek kada su se vrhunski pripravili: Konstantin je na temelju predloška grčkog alfabeta oblikovao posebno, slavenskom jeziku prilagođeno pismo, koje je kasnije prozvano glagoljica, potom su preveli Bibliju i liturgijske knjige na slavenski jezik a prijevod zapisali tim novim pismom. Slavenski jezici u to doba nisu se bili jedan od drugoga toliko udaljili kao danas pa su makedonski oblik slavenskoga narječja, nazvan kasnije staroslavenskim jezikom, dobro razumjeli i u Moravskoj i Češkoj, Bugarskoj i Hrvatskoj.

Neuspjeh misije postaje sveopći uspjeh
Misija u Moravskoj je propala zbog pobune moćnih franačkih biskupija koje su pokrivale ta slavenska područja, a zbog čega je knez Rastislav i pisao za pomoć u Bizant: bojao se potpune germanizacije svoga kneževstva. Konstantin i Metod morali su ići u Rim na opravdanje. Ondje ih je papa Hadrijan II. svečano dočekao i odobrio njihov rad, prihvaćajući da je priča o samo tri sveta jezika – hebrejskome, grčkome i latinskome – u biti heretična, jer je Bog stvorio sve jezike i narode. U Rimu Konstantin umire zamonašivši se prije smrti i uzevši ime Ćiril, a Metoda Papa imenuje panonskim nadbiskupom sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici. Ipak je svoj život završio u Moravskoj i grob mu se nalazi u moravskom Velehradu. Ćirilovi i Metodovi pratitelji i učenici raspršili su se po cijelom slavenskom svijetu i svoje djelovanje utkali u temelje kulturne povijesti svih slavenskih naroda.

Glagoljica, ćirilica, bosančica…
U preslavskoj školi u Bugarskoj iz glagoljice i grčkog pisma razvila se ćirilica, najprije stara, a iz nje su se kasnije formirale sve današnje nacionalne redakcije ćirilice. U Hrvatskoj se najdulje od svih slavenskih krajeva, sve do 19. stoljeća  zadržala glagoljica, njome su pisani svi najvažniji narodni spomenici – Baščanska ploča, Vinodolski zakonik, Istarski razvod, a u Lici u Kosinju tiskan je glagoljicom 1483. Misal po zakonu rimskoga dvora, prva tiskana hrvatska knjiga, inkunabula, jer je izdana samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma.

U Bosni i Hercegovini i okolnim dalmatinskim krajevima, kombinacijom ćirilice i glagoljice, oblikovana je bosanica, kojom su pisane sve najznačajnije povijesne povelje počevši od Povelje Kulina Bana, svi stećci, Humačka ploča, Hvalov zbornik, Hrvojev misal i svi drugi najstariji evanđelistari. U tursko doba bosanica je bila jedno od službenih pisama na sultanovoj porti, njegovale su je begovske obitelji, a sva najstarija djela franjevačke literature, počevši od Divkovićevih Besjeda nadalje pa i dobar dio najstarijih crkvenih matica pisan je također bosanicom.

J.P., KT