Baltimore

Većina djece u sirotištima zapravo nisu siročad


Shannon Senefeld oduvijek je pretpostavljala kako su djeca u sirotištima uglavnom siročad. Većina ljudi tako misli. No, kada je Senefeld otkrila da to uglavnom nije slučaj, ostala je zatečena.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

„Zapravo većina djece u sirotištima diljem svijeta, od 80% do 90%, imaju barem jednog živog roditelja ili člana obitelji koji ih voli i želi“, kazala je Shannon Senefeld viša potpredsjednica inozemnih poslova CRS-a (Catholic Relief Services) za CNA.

U nekim slučajevima obitelj nema potrebno znanje ili opremu potrebnu za njegu djece s posebnim potrebama, a sirotišta nude specijalizirane usluge. No, često obitelji jednostavno nemaju sredstava za školovanje ili zdravstvenu njegu te vjeruju kako će njihovo dijete imati bolji pristup tome u sirotištu.

To je problem koji uglavnom ne prepoznaju ni donatori, ni vladini službenici kao ni članovi šire javnosti, no Senefeld, zajedno sa svojim kolegama, želi to promijeniti.

Shannon je zajedno s Lumosom i Maestral Internationalom – dvjema organizacijama koje rade na zaštiti osjetljive djece, poglavito u institucijama i sustavima socijalne pomoći – izradila plan ujedinjenja djece u sirotištima s njihovim obiteljima.

Prijedlog nazvan Promjena načina na koji brinemo vraćao bi „siročad“ u centre za podršku obitelji koristeći raspoloživa sredstva kako bi se osigurale usluge koje su roditeljima nužne za brigu oko svoje djece kod kuće. Ranije ovoga mjeseca, njihov prijedlog je odabran među gotovo 2 000 prijavljenih kao jedan od četiri finalista na natjecanju 100 & Change, pod pokroviteljstvom Zaklade MacArthur. Projekt-pobjednik bit će proglašen u prosincu te će mu biti odobreno 100 milijuna dolara s ciljem stvaranja „mjerljivog napretka prema rješavanju značajnog problema“ današnjice.

Senefeld je objasnila kako dosta djece iz sirotišta održava kontakte sa svojim obiteljima koje bi ih možda i mogle posjetiti jednom godišnje ukoliko to mogu priuštiti.

Često će roditelji, pritisnuti očajem siromaštva, svoje dijete poslati u sirotište s nadom da će ga vratiti kada se njihova materijalna situacija stabilizira. „Pomislit će – ovo je privremena situacija“, dodala je Senefeld ali često roditelji nikako nisu u stanju prikupiti sredstva kako bi se njihovo dijete vratilo. U međuvremenu, djeca u sirotištima polako gube veze za svojim zajednicama.

„Studije su pokazale kako djeca odgojena u institucijama imaju znatno veću stopu socijalnih i emocionalnih problema za razliku od druge djece. Za djecu u sirotištima šest puta je veća vjerojatnoća da će biti izložena nasilju te četiri puta veća vjerojatnoća da će biti seksualno zlostavljana negoli djeca odrasla u obiteljima“, izjavili su iz CRS-a.

Ono što još više komplicira situaciju jest činjenica da dosta sirotišta djeluje izvan vladinih propisa te nedostatak prakse u evidenciji može otežati praćenje djece i njihovo povezivanje s roditeljima.

Međunarodna posvajanja koja su pokrenuli parovi iz SAD-a i mnogih zemalja Zapada podložna su brojnim protokolima osmišljenim tako da dokazuju kako je dijete pravno i etički spremno za posvajanje te da se poštuju prava bioloških roditelja. No, tih se protokola ne pridržavaju sve države.

„Konačno rješenje krize u sirotištima jest obiteljska briga. Ona nije samo najbolja opcija za dobro djeteta nego i najisplativija. Odgajati dijete u sirotištu košta i do 10 puta više negoli u zajednici u njihovoj domovini“, objasnila je Shannon i naglasila kako žele tu djecu vratiti njihovim obiteljima.

„Za one koji su zaista siročad to znači pronalazak drugih rođaka, smještanje u udomiteljsku obitelj ili davanje na posvajanje. Za nas je najvažnije da je dijete u obitelji“, kazala je potpredsjednica istaknuvši kako mnoga sirotišta vode dobronamjerne osobe koje su se nerijetko usavršavale u specijaliziranim uslugama za djecu s poteškoćama u razvoju.

Catholic Relief Services se nada povezivanju njegovatelja izravno s porodicama kako bi koristeći  svoju stručnost osposobili roditelje te im omogućili nužne usluge u samoj zajednici.

Također, ono što je nužno za uspjeh projekta jest suradnja s vladama kako bi se osiguralo uvođenje politike koja bi spriječila zlouporabe poput trgovine djecom. „Želimo da Vlada istinski podrži obiteljsku skrb. U nekim zemljama, vlade sirotištima nude potporu za svako dijete. Catholic Relief Services bi želio vidjeti kako se te potpore preusmjeravaju na udomiteljsku skrb ili slične modele. Također i donatori su ključni u ovoj priči. Pojedince, vjerske zajednice i vlade treba educirati kako najbolje pomoći osjetljivoj djeci – umjesto financiranja izgradnje novih sirotišta u inozemstvu, njihova donacija će biti učinkovitija u izravnom susretu s potrebama djece u njihovim domovima2, objasnila je Shannon.

Ukoliko CRS pobjedi na natječaju 100&Change, nadaju se implementiranju modela obiteljske brige u sedam različitih zemalja – Gvatemali, Haitiju, Indiji, Indoneziji, Keniji, Libanonu i Moldaviji – s vlastitim obiteljskim, vladinim i kulturnim situacijama.  

Važno je napomenuti kako ovaj model već funkcionira u nekoliko zemalja. Na primjer, uz podršku Vlade, Katoličke Crkve i nekoliko NVO skupina, Ruanda je na putu zatvaranja svih sirotišta i smještanja djece u okruženja obiteljske skrbi. Neka Ruanda bude primjer svima.

J.P.