Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Ovaj molitveno-kulturni, ali i društveni događaj od šire važnosti, koji je "srastao" sa Širokim Brijegom i čitavom zapadnom Hercegovinom, priređuje Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem.

Cjelokupni program na zemaljskoj mreži te preko interneta uživo prenosi Radiopostaja Široki Brijeg, a tijekom tih dana, osim misa, krunice, polaganja vijenaca i paljenja svijeća, budu podijeljene nagrade, školarcima, ali i starijima koji su sudjelovali na 13. umjetničkom natječaju sa središnjom temom o pobijenim hercegovačkim franjevcima.

Sadašnjost u kontekstu sjećanja na žrtve mirna je, svečana i dostojanstvena. Na njoj se kroz nekoliko dana mnogo moli, sluša, časti Boga te sjeća svih pobijenih katolika, ne samo svećenika i redovnika. Što je najvažnije, nema poziva na mržnju i osvetu.

Ovaj višednevni događaj bio je razlog za kontaktiranje Vicepostulature, to jest njezina voditelja fra Miljenka. Od ranije znamo da je zadaća institucije, kojoj je ovaj fratar rodom iz Dragićina kod Međugorja na čelu, prikupiti svjedočenja i dokumente koji dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski.

Fra Miljenko, sa svojim timom suradnika i običnih ljudi, "traži istinu i samo istinu, pa ma kakvom se ona pokazala". Razvidno je kako će biti teško za svih 66 pobijenih franjevaca prikupiti potrebnu građu. Još je jasnije kako neće svima moći naći grobove, pogotovu onima koji su bačeni u Neretvu ili su „nestali“ na Križnom putu od Austrije do Makedonije.

Budućnost je u tom kontekstu možda i neizvjesna, ali povijesne činjenice iz 1945. više nitko ne može poreći.

Zašto pokolj na Širokom Brijegu?

Te godine Hercegovina je doživjela masakr kao nikada do tada u svojoj povijesti. Dosadašnja saznanja kazuju da je ubijen svaki deseti Hercegovac-Hrvat. Prema statistikama, na Širokom Brijegu početkom 1950-ih na 100 ženskih osoba bilo je 25 muških, a normalna statistika u mjestima gdje nije bilo rata kaže da je prirodni omjer 105 naprema 100.

Kako je stradao narod, tako su stradali i fratri. Razlog je jasan, a možemo se poslužiti, između ostaloga, bilješkama engleskog predstavnika pri Vrhovnom stožeru jugokomunista brigadira Fitzroya Macleana u tajnoj depeši Foreign Officeu u Londonu od 8. veljače 1945.

Fitzroy svjedoči kako mu je Tito rekao da će drastično kazniti franjevce u BiH zbog njihova "šurovanja s ustašama". Obećano se i obistinilo, ali ne samo nad franjevcima, nego i nad dijecezanskim svećenicima i svim ostalim Bogu posvećenim osobama diljem BiH i Hrvatske te zarobljenim vojnicima, civilima, ženama i djecom... Gimnazija na Širokom Brijegu sa svojim franjevačkim nastavnim osobljem bila je posebna meta, između ostaloga, što su odgajali puk za vjeru u Boga.

Osim "šurovanja" s tadašnjim hrvatskim vlastima još je jedan "grijeh" hercegovačkih franjevaca bio taj što su, kao izvrsni i školovani kadar, odgajali buduće hrvatske intelektualce.

Komunisti su shvatili da neće imati ideološkog uspjeha u Hercegovini sve dok postoje franjevačke ustanove na Širokom Brijegu. Svoju mržnju prema njima zaodjenuli su u riječi da fratri odgajaju "ustaške zlikovce", zaboravljajući da su tu školu završili i neki od njihovih boraca koji su kasnije zabludjeli u komunističkoj ideologiji.

Krvavi pir u tri čina

Jasno je da pokolj franjevaca na Širokom Brijegu nije jedini, no to je, rekli bismo, vrh ledenog brijega. Prema istraživanju Vicepostulature, pogibiju hercegovačkih franjevaca mogli bismo podijeliti na tri načina.

Prvi su pojedinačni upadi u župe, drugi je juriš na franjevački samostan na Širokom Brijegu i treći je stradavanje fratara zajedno s hrvatskim narodom na Križnom putu.

Ubijanje fratara započelo je provalom partizana u župni stan u Kongori u noći s 19. na 20. svibnja 1942. Odveli su, mučili i ubili župnika fra Stjepana Naletilića.

Sljedeća žrtva bio je fra Križan Galić, umirovljenik, kojeg su ubili 30. listopada 1944. bombom u župnom uredu u Međugorju.

Na Humcu je uhićen fra Maksimilijan Jurčić, župni vikar, i odveden prema Vrgorcu gdje je strijeljan 28. siječnja 1945. Za grob mu se ne zna.

Iste godine u Čapljini je uhićen župnik fra Petar Sesar te strijeljan 2. veljače u noći. Samostanska zajednica na Širokom Brijegu počela je trpjeti gubitke 6. veljače. Zbog bombardiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se šestorica fratara. Partizani su ih zarobili i bez bilo kakva ispitivanja strijeljali iznad župne crkve. Njihova tijela otkopana su 1971. i prenesena u crkvu na Širokom Brijegu: fra Augustin Leopold Zubac, fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac.

U ovo vrijeme u Čitluku su ubijena tri fratra. Fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, i fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima, strijeljani su 6. veljače, a fra Jakov Križić, župnik u Čitluku, 9. veljače 1945.

Borbe za Široki Brijeg počele su 6., a završile 7. veljače. Fratre su upucali, ubacili u  protuzrakoplovno sklonište u vrtu samostana, zapalili i zatrpali. Ni to nije bilo dovoljno, dok su stanovali u samostanu, vršili su nuždu po njima. Pobijeni su ekshumirani 1971. i ukopani u širokobriješkoj crkvi. Tada je ubijeno njih 12: umirovljenici fra Marko Barbarić-Lesko, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević; profesori fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić; ž. vikar fra Žarko Leventić te fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.

Druga skupina fratara, koja se zbog granatiranja samostana sklonila s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku mlinicu na rječici Lištici, nije znala što se dogodilo na Širokom Brijegu. Tako su sljedećega dana, 8. veljače, došli u samostan gdje su ih partizani odmah uhitili, odveli u pravcu Splita te pobili, najvjerojatnije, u Zagvozdu. Do sada je u masovnoj grobnici u Zagvozdu identificirano tijelo fra Melhiora Prlića, a imena devet pobijenih su: fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Kordić, fra Radoslav Vukšić, fra Fabijan Paponja, fra Andrija Jelčić, fra Leonardo Rupčić, fraMelhiorPrlić, fra Mariofil Sivrić i fra Miljenko Ivanković.

U okolici Ljubuškog partizani su također nastavili sa svojom već prokušanom metodom. U razdoblju od 10. do 13. veljače uhvatili su i pobili njih petoricu: fra Pašku Martinca, fra Julijana Kožula, fra Martina Soptu, fra Zdenka Zubca i fra Slobodana Lončara.

Nadalje, u Izbičnu su pogubljena trojica fratara: fra Marko Dragićević, fra Bono Andačić i fra Nevinko Mandić. Odvedeni su za vrijeme mise i otada ih nitko nije vidio.

Ušavši u samostan u Mostaru 14. veljače, partizani su iz skupine fratara u zbornici odvojili njih sedmoricu i odveli ih u nepoznatu pravcu. Prema raznim svjedočenjima, fratri su zavezani te su živi ili mrtvi bačeni u Neretvu oko Čekrka u Mostaru. Ubijeni su: provincijal, fra Leo Petrović, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Grgo Vasilj, fra Kažimir Bebek te fra Nenad Venancije Pehar.

Potom je bilo zatišje do 21. svibnja kada su u župnoj kući na Kočerinu ubijeni župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić.

Hercegovački fratri ginuli su po Hrvatskoj u svibnju i lipnju. Međutim, o njihovoj sudbini puno se manje zna.

Šutnja nije zlato

Relativno je poznato da se o svemu ovomu nije smjelo govoriti tijekom čitave nesretne Jugoslavije. To nažalost nije uputno ni danas jer se ni Hrvatska ni BiH, unatoč nekim službenim očitovanjima pod pritiskom, još nisu odrekle jugokomunizma i njegova nasljedstva, pogotovo kada je uništavao hrvatsko nacionalno biće. To se osjeća svakodnevno na svim razinama života, od politike do umjetnosti, sporta, a obrazac se mogao vidjeti u događajima oko mise za Bleiburške žrtve u Sarajevu u svibnju 2020.

Između ostaloga, neokomunisti i njihovi jataci uporno nastoje prikriti Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu koju je Europski parlament usvojio 2. travnja 2009. Tu je komunizam jasno stavljen uz bok nacionalsocijalizmu i fašizmu, te je navedeno što treba učiniti da se barem ublaže rane koje su drugima nanijeli. A ustanovljen je i Europski dan sjećanja, 23. kolovoza, na žrtve totalitarnih režima. U BiH su to, gotovo, nepoznate stvari i nadnevci, a onaj koji ih obilježava s podsmijehom dobiva naziv „ustaša“.

 Začetci Vicepostulature

Podrazumijeva se da su fratri od samoga početka tragali za istinom i za posmrtnim ostatcima svoje subraće. Jugokomunistički režim to nije dopuštao. Još u studenome 1945. OZNA je pokupila sva dotadašnja prikupljena svjedočenja od tajnika provincije fra Bonicija Rupčića, svjedoke izbatinala, zastrašila ili uhitila, te zabranila da se o tomu govori.

Zbog širenja istine o pobijenim fratrima izvan Jugoslavije komunisti su se 13. siječnja 1947. vratili na mjesto zločina, istjerali fratre iz samostana i zapalili sve što nije izgorjelo prilikom pada Širokog Brijega 1945. Uz mnoštvo knjiga spaljene su i matice koje su vođene od sredine 18. st. Fratri su se mogli vratiti tek nakon dva mjeseca.

Treći pokušaj sustavna prikupljanja svjedočenja i podataka bio je u godinama Hrvatskog proljeća kada je fra Andrija Nikić uspio prikupiti oko 400 stranica svjedočenja iz prve ruke.

Nakon toga trebalo je čekati sve do 2004. kada je na inicijativu tadašnjeg provincijala fra Slavka Solde osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Ono je 2005. nastavilo s iskapanjima da bi sve preuzela Vicepostulatura 2007. Vicepostulatorom u rujnu 2007. imenovan je fra Miljenko koji je naglasio da su prve prostorije nove institucije bile u Mostaru, potom na Humcu, a na kraju, kako i dolikuje, od 2010. na Širokom Brijegu.

Iz ovoga je jasno kako je Hercegovačka franjevačka provincija tijekom vremena uspjela na različite načine održavati u sjećanju zločine nad njezinim članovima i vjerničkim pukom koji je držala ubijenima "in odium fidei", odnosno mučenicima za vjeru.

Uvijek je nezahvalno govoriti o vremenskim okvirima u procesima proglašenja slugama Božjim određene osobe. Važno je da sve ide svojim službenim tijekom, a o svemu će mjerodavne instance Katoličke Crkve dati svoj sud.

S druge strane sud naroda je davno izrečen jer se pojavilo štovanje "širokobrijeških mučenika". Tako već od 1946. kriomice ili javno puk je "hodočastio" na mjesta pogibije i molio, što je i jedan od preduvjeta pokretanja postupka za nečije proglašenje blaženim.