Piše: Marko Aždajić, Katolički tjednik

U slučaju gđe Sanele razaznaje se kako duboka katolička vjera može biti pokretačka snaga u požrtvovnosti, suosjećanju i predanosti pružanju zdravstvene skrbi. Njezina priča naglašava, ne samo važnost medicinskih sestara, kao ključnih aktera u zdravstvenom sustavu, nego i njihovu sposobnost nadilaženja profesionalnih granica što ostavlja trajan pečat u životima pacijenata i zajednice.

Umjesto akušerstva – laborant

Sanela Komšo rođena je u Kaknju 17. srpnja 1972. u uzornoj katoličkoj obitelji Ante i Jelene Bilele, u kojoj je, kako sama s ponosom ističe, „Božić uvijek bio veći nego Nova godina, a  Uskrs najveći blagdan“. Bila je, kako se to u našim krajevima kaže, jedinica. Udala se 1995. u rodnom gradu u kome i danas živi te je u braku sa suprugom Berislavom rodila dvije kćerke Mariju i Mateu.

Nakon završene osnovne škole u Kaknju upisala je Srednju medicinsku školu Desanka Tadić u Zenici. Prvobitno je željela postati akušerska sestra jer dolazak novog malenog bića na svijet za nju je predstavljao posebnu sreću i radost. Željela je pomagati mladim majkama, radovati se s njima novom životu. Međutim, saznala je da će taj smjer biti ukinut godinu prije njezina upisa.  

Kao odličan učenik mogla je upisati medicinsku školu - smjer laborant, za što se i odlučila kako bi po završetku iste prije došla do zaposlenja. Laboranti nisu ograničeni samo na rad u bolnicama i domovima zdravlja, nego mogu raditi i u institutima koji se bave ispitivanjem hrane.

Sanela Komšo pripada generaciji koja je svoje školovanje završila pred sami rat. Obvezni pripravnički staž, koji traje pola godine, odradila je u Domu zdravlja Kakanj. Nakon toga je uspješno položila državni ispit.

„U  vrijeme kada sam završavala pripravnički, rat je započeo u Hrvatskoj. Nemir i napetost su se osjećali u zraku; ljudi su bili zabrinuti i nesigurni; već su počeli i prvi odlasci s područja naše općine“, prisjeća se Sanela.

Na prijedlog tadašnjeg direktora Doma zdravlja ona i još nekoliko mladih pripravnika ostali su raditi kao volonteri, motivirani željom da pomognu, ali i da se nastave usavršavati u struci što će im, pokazalo se kasnije, pomoći pri stalnom zaposlenju.

„Voljela sam taj posao i danas ga volim, tako da sam odlučila ostati. Radila sam dvije godine bez plaće. Ljekari bez granica donosili su pakete te neku mizernu svotu novca kao naknadu“, kazuje gđa Komšo te ističe da je, iako nije bilo financijske nagrade za njezin rad, uvidjela kako je potrebna baš tu.

Kako je vrijeme odmicalo, rat se širio, njihov kadar se smanjivao dok ih nije samo četvero ostalo.

Njezin radni staž se počinje brojati od 1993. kada je dobila stalni ugovor o radu i bila raspoređena u sanitet u vrijeme kada je Hitna služba morala biti pokrivena laboratorijem 24 sata. Staž joj bez prekida traje i danas te je ona neizostavan dio dijagnostičkog i laboratorijskog kadra u Domu zdravlja Kakanj. Ali njezina služba nije ograničena samo na ovu ustanovu. Pored svog stalnog posla svakog tjedna dva (nekada tri) dana kao volonter Kruha Sv. Ante pomagala je u ambulanti Betanija u Kraljevoj Sutjesci.

Laboratorij kao slikovnica   

Mnogi će možda pomisliti kako laboranti ne rade s pacijentima blisko kao medicinske sestre, da s njima imaju dodir samo kada uzimaju materijal za analizu…

„To većina ljudi misli.  Mi ćemo im samo izvaditi krv i poslije dati papir s rezultatima i tu je kraj priče. No, od trenutka kada pacijent uđe radi davanja uzorka, mi ga počnemo 'skenirati'. Gledamo mu ten, oči, kako će sjesti, koju ruku pružiti, ima li strah ili nema, pitamo ga je li jeo, pio, što je jeo, kad, zbog čega je došao, što mu smeta, što ga boli. Sve te sitnice su bitne za postavljanje dijagnoze“, govori Sanela potencirajući kako u dijagnostici najmanja pogreška može biti kobna. Zato se one ne smiju događati.

Sve to zahtijeva pribranost, preciznost, dobru motoriku, mirne ruke, oko za detalje, moć zapažanja i prepoznavanje boja. „Laboratorij je kao jedna velika slikovnica. Sve ti je u bojama. Svaka analiza ima svoju boju, a njezin intenzitet ukazuje na rezultat“, objašnjava kakanjska laborantkinja.

Iz njezinih riječi se iščitava kako je posao laboranta orijentiran razvijanju humana odnosa prema bolesniku, čuvanju profesionalne tajne, savjesno i odgovorno se odnositi prema zdravlju i bolesti te raditi na očuvanju i unaprjeđenju svog i tuđeg zdravlja.

U izazovima pandemije

Najteža borba koju su prolazili zdravstveni djelatnici u nedavnoj prošlosti zasigurno je pandemija koronavirusa. To je vrijeme nametnulo izazove kakve nitko nije mogao predvidjeti; donijelo nezamislive gubitke i mnogima ostavilo ožiljke i na duhu i na tijelu.  Radilo se neprekidno u svim zdravstvenim ustanovama. Napuštali bi službu samo oni koji su bili testirani pozitivni. Svaki dan je započinjao navlačenjem bijele teške zaštitne odore, rukavica, kecelje – opreme koja se do tada viđala samo u epizodama Dosjea-X.

„Primijetila sam obostrani strah i kod pacijenata i kod nas. Svaki put kad skidamo odore, idemo nanovo na testiranje. Nikad nismo sigurni što će test pokazati, što svakako uzrokuje stres. Kad idem kući, razmišljam – jesam li ovoga puta nešto pokupila? Ako jesam, hoću li to što sam pokupila prenijeti mami, svekrvi ili djeci. Sve to dodatno opterećuje pa sa strahom prilazim svima njima. A, ironično, kontakt s njima je ono što mi najviše i nedostaje…“, prisjetila se gđa Komšo toga izazovnog razdoblja obilježena teškim slučajevima i svakodnevnim susretima sa smrću.

„Znalo mi se dogoditi da sam izlazeći iz Doma zdravlja, nosila masku do kuće pa i u kući dok pravim ručak. Muž bi mi znao reći: 'Skini tu masku.' Tek tada bih postala svjesna da ju još uvijek nosim – toliko je ta maska postala dio moga identiteta, dio moga života, samo što  nisam  spavala s njom“, prenosi svoje iskustvo Sanela spominjući kako su tijekom pandemije odlazili u kućne posjete. Odjeveni u punoj „ratnoj opremi“ išli su u posjete i nisu uvijek primani s dobrodošlicom. Neki su čak odbijali njegu. Kružile su razne priče i teorije zavjera; nije se ništa pouzdano znalo; stoga medicinari u svoj toj zaštitnoj opremi nisu ulijevali povjerenje ljudima.

„Pandemija je odnijela dosta života i stvarno je teško bilo raditi u doba COVID-a, ali psihološka stanja koja je napravio u tom razdoblju, osjećat će se još dugo. Mi smo imali psihološku pomoć, razgovore i razmjene iskustava što nam je dosta pomoglo. I, naravno, molitva, bez koje ne bih mogla zamisliti svoj život – ja ne znam i ne mogu drugačije. Bez križa i pouzdanja u dragoga Boga ne započinjem ni jedan posao. Vjera mi daje snagu i ustrajnost u svakome putu“, posvjedočila je Sanela.

Radost u pobjedama

Na pitanje što je najljepše, a što najteže u njezinu dosadašnjem radu bilo, istaknula je radost i ushićenje koje osjeti kada nakon dugotrajna i mukotrpna liječenja i na stotine urađenih analiza dobije dobre rezultate, posebno kod malih, onkoloških pacijenata.

Srcu joj je posebno mila jedna, sada već 17-godišnja, djevojka čije liječenje je dugo, dugo trajalo, a koja je sada zdrava tinejdžerica i učenica trećeg razreda srednje medicinske škole. Njezinu remisiju je proslavio cijeli kakanjski laboratorij. Uz svoju „teta Sanelu“ otjerala je strah od šprica i iglica, raznih epruveta, čašica... A kada je izgubila kosu i teta Nela se nakratko ošišala kako bi imale istu frizuru.

„Uvijek sam sretna, bez obzira kakav mi radni dan bio, kada mogu svojim pacijentima priopćiti da su rezultati njihovih analiza dobri. Bude i tužnih i sumornih dana, loših vijesti, svega“, kazuje gđa Komšo.

U svjetlu Međunarodnog dana medicinskih sestara, završavamo priču o Saneli Komšo, laboratorijskoj tehničarki iz Kaknja, kao inspiraciju i simbol predanosti u zdravstvenoj skrbi. Njezino iskustvo, ne samo da oslikava izazove, nego i snagu i hrabrost medicinskih radnika diljem svijeta. U srcu njihove službe leži duboka vjera, požrtvovnost i predanost, čineći ih, ne samo ključnim članovima zdravstvenog tima, nego i svjetlom nade i nadahnuća za sve nas. Njihova predanost i suosjećanje ostavljaju neizbrisiv trag u srcima i dušama onih kojima služe. Uz duboko poštovanje prema njihovu radu, promatramo ih kao heroje modernog doba čija posvećenost ostavlja svijet obasjan optimizmom i ljubavlju.