Piše: Tina Matić Ilić

Posljednjih godina smo svjedoci kako sve više ljudi iz država nekadašnje Jugoslavije napušta svoje domove u potrazi za nečim što ne nalaze u svojoj domovini. O životu u jednoj od takvih destinacija – Irskoj, progovorila je Ivana Kokeza, rođ. Boras, koja je četvrto od petero djece u obitelji iz hercegovačkog grada Posušja. Rođena je 26. rujna 1991. Svoga supruga, koji je rodom iz Splita, upoznala je u Irskoj. Vjenčali su se 2019., a početkom 2021. postali su roditelji curice Marte. Ivana radi u tvrtki Batchelors kao standard operating procedure specialist ili skraćeno SOP specijalist, što zapravo znači da radi priručnike kako rukovati strojevima uz sve mjere sigurnosti.

Posao za dva tjedna

Prvotno nas je zanimalo zbog čega se preselila na Zapad i zašto baš u Irsku, a ne neku drugu zemlju. Kazala je kako ne može reći da je jedna od onih koji su došli tu trbuhom za kruhom. Prije preseljenja 10 godina provela je radeći sa s. Ljubicom Bernardicom Kovač koja liječi ljude biljem; bila je voditeljica triju folklornih društava. U njezinoj obitelji su svi zaposleni, ali njezin rad u struci bio je privremen. „Teško je doći do stalnog zaposlenja s prijavom. Godine prolaze, a radna knjižica se ne popunjava. Godine 2017., s diplomom u džepu, došla sam kod prijateljice u Irsku. Za nju sam se odlučila zbog engleskog jezika. Odmah po dolasku otišla sam u HKM Dublin i stavila se na raspolaganje voditelju misije vlč. Josipu Levakoviću. U misiji volontiram od prvoga dana, pripremam našu hrvatsku djecu za prvu pričest te s vlč. Josipom organiziram radionice i katehetske susrete za djecu. Uživam biti ono što jesam. Stalni posao sam našla drugi tjedan po dolasku u Dublin“, kazala je Ivana.

Prijateljski nastrojeni

Promijeniti ulicu u kojoj čovjek živi može izazvati tjeskobu, a posebno je teško napustiti rodno mjesto, grad, državu i otići u nepoznato.

Sugovornica je u tom duhu objasnila što ljudima s naših prostora tamo najteže „pada“ i koliko je onih što se ipak odluče vratiti u domovinu. Pojasnila je kako je ovdašnjem svijetu najteže naviknuti se na tmurno vrijeme, ogromne gužve u prometu i visoke cijene stanarina. Dodala je kako je u posljednje vrijeme sve više onih koji se odlučuju na povratak ili pak drugu šansu u nekoj drugoj zemlji.

S obzirom da je za privikavanje važno i novo društvo, odnosno ljudi te nove zemlje, Ivanu smo pitali kako Irci prihvaćaju doseljenike. „Pozitivno sam iznenađena irskim društvom, nemam negativna iskustva s Ircima. Prijateljski su nastrojeni i nemaju problem prihvatiti stranca u svoje društvo“, kratko je objasnila.

U daljnjem razgovoru otkrila je u kojim to sektorima ljudi iz BiH i Hrvatske najčešće rade te smo saznali da nema pravila. Naši ljudi rade na svim mogućim pozicijama, ali je ipak najviše onih koji su uposleni u sektoru proizvodnje.

Pandemija koronavirusa pokazala je kako ni razvijene zemlje nisu nedodirljive. „Pandemija koronavirusa je sve promijenila. Irska je još uvijek u petom stupnju karantene. Kretanje je ograničeno na pet kilometara, samo prehrambene trgovine i sektori koji se bave proizvodnjom hrane su otvoreni. Mnogi su se vratili doma zbog toga, ali država Irska je omogućila ljudima koji su izgubili posao zbog pandemije Covid payment u iznosu od 350 eura tjedno“, objasnila je sugovornica naglašavajući kako je s danima pandemije socijalni život postao ugrožen.

Mjesto Božje riječi i prijateljstava

Činjenica je kako se na nekim stranim europskim ulicama često mogu čuti poznate riječi, riječi našeg materinskog jezika. No, koliko su svi ti ljudi iz Hrvatske, BiH i drugih država iz regije bliski jedni s drugima „negdje tamo daleko“? Vjeroučiteljica Ivana iz svog iskustva govori kako se tamo naši ljudi drže zajedno i pomažu jedni drugima. „Ja sam imala sreće da me od prvog dana okružuju dobri i pošteni ljudi, bilo Hrvati, Srbi; Hercegovci ili Bosanci. Ljudi se druže koliko je to moguće. Ali, nažalost, čula sam i svjedočila lošim iskustvima naših ljudi sa svojim zemljacima i susjedima“, iskreno je odgovorila.

S druge strane, katolici našeg govornog područja imaju nešto što ih svakako veže, a to je Hrvatska katolička misija Dublin koja službeno postoji od 2016. i koju vodi vlč. Levaković, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i prvi službeni dušobrižnik. „HKM Dublin igra veliku ulogu u životima naših ljudi. Ova misija je mjesto susreta i zbližavanja. Neki nemaju priliku pričati hrvatski jezik osim u misiji. Život u tuđini nije lagan, pa niti onda kada osjećamo kako smo srdačno prihvaćeni. To je mjesto susreta na kojemu vam se pruža Božja riječ, ohrabrenje, Božji oprost, prijateljstvo i duh življenja autentičnoga katoličanstva na hrvatskome jeziku, jeziku naše duše. Uz zdravu integraciju u irsko društvo i mjesnu Crkvu, mi želimo nastaviti živjeti bogatstvo svojega vjerničkog identiteta – svoju pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi, uz to čuvajući i sva druga vrijedna obilježja svojega nacionalnog identiteta, jezik, kulturu, tradiciju“, rekla je Posušanka uz riječi kako je njoj osobno misija nešto najbolje što joj se dogodilo u Irskoj jer uz nju uživa u radu s djecom, ima mogućnost pjevati u zboru, a tu su različiti tečajevi i radionice i mjesto je sklapanja prijateljstava.

I misa i druženje

U životu svakog vjernika katolika, ma gdje se on nalazio, posebno mjesto ima nedjelja kada odlazi u crkvu i sudjeluje na svetoj misi. Ipak, koliko je važno imati mogućnost slavljenja mise na materinskom jeziku, u ovom slučaju Hrvatima-katolicima u Irskoj, objasnila nam je sugovornica. „Sveta misa jedna je od najuzvišenijih tajni kršćanske vjere. Ona je vrhunac prema kojemu teži sav život kršćana, ali također i središte i izvor duhovne jakosti za članove Crkve. Kada se zajednica vjernika nađe u crkvi, velimo da je u kući Oca nebeskoga jer oni kao zajednica nemaju drugog oca doli samog Boga. Osnovni i najčešći razlog okupljanja vjernika u crkvi jest slavljenje euharistije, otajstva spasenja. Slaviti svetu misu na stranom jeziku nije ni slično kao slaviti na hrvatskom jeziku. Na stranom jeziku baziraš se da sve razumiješ, a na svome jeziku Božja riječ se odmah urezuje u srce. Slavljenje svete mise na materinskom jeziku je od neprocjenjive važnosti“, pojasnila je dodavši kako se osim u Dublinu mise povremeno slave u gradovima: Cork, Tullamore (Mullingar, Athlone), Galway, Letterkenny, Limerick, Tralee, Kilkenny, Waterford. Na slavljima bude između 50 i 100 vjernika. Tu je uvijek prilika za ispovijed, a nakon euharistije i prilika za druženje, razgovor, planiranje.

Hrvati-katolici u svojoj inozemnoj župi imaju različite zajedničke aktivnosti. Organiziraju se redoviti katehetski susreti i radionice za djecu, kako bi posredstvom svojega materinskog jezika imala priliku rasti u vjeri. Tu su i mješoviti zbor, zbor mladih, besplatan tečaj engleskoga jezika. Imaju vrlo aktivnu skupinu mladih punu ideja i inicijativa. Nekima je ovo druženje pomoglo pronaći smještaj ili posao.

Najmlađi u tuđini

Na promjene su posebno osjetljiva djeca, ali sugovornica Ivana ih je pohvalila pojasnivši kako se oni brže prilagođavaju i klimi i jeziku, nego što to čine stariji.

Postavilo se i pitanje kako djeca tamo uče o vjeri i je li roditeljima u inozemstvu bitno da ona imaju vjeronauk. „Kroz moje iskustvo ovdje u Irskoj obitelji koje su odrasle doma u vjeri i svoju djecu odgajaju u vjeri i ako su u mogućnosti, dovode ih na katehetske susrete priprave za prvu pričest. Ove godine imamo čak devet polaznika na pripravama. Naravno da imamo djece koja lošije govore hrvatski ili se ne snalaze u čitanju, ali međusobno pomažu jedni druge i jedva čekaju susret“, kazala je i dodala kako imaju sve više djece koja sakrament prve pričesti prime u irskoj crkvi. „Dolaze na pripravu kod nas jer roditelji žele da njihovo dijete zna osnovne molitve i ispovjediti se na hrvatskom jeziku. Naravno imamo i onih koji su preko noći postali Irci“, rekla je sugovornica.

Patrik, djetelina i zabava

Crkva se 17. ožujka spominje Sv. Patrika koji je zaštitnik Irske. Sugovornicu smo upitali kako ga proslavljaju Irci, a koliko ga prihvaćaju Hrvati-katolici koji tamo žive? „Sveti Patrik katolički svetac, biskup i zaštitnik Irske, imao je veliku ulogu u preobraćenju Iraca na kršćanstvo, organizirao je biskupije diljem Irske pa i šire. Legenda kaže da je protjerao sve zmije s irskog otoka. Koristio je djetelinu s tri lista kao simbol Sv. Trojstva, odnosno da bi lakše prikazao tri osobe Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga. Patrik se često prikazuje s djetelinom i zmijama kako odlaze od njega. Protjerivanje zmija iz Irske je slikovit prikaz protjerivanja poganstva i početak kršćanstva. Na Dan Sv. Patrika, koji je tijekom korizme, irske obitelji tradicionalno idu u crkvu ujutro i popodne. Korizmeni post se prekida na taj dan, i ljudi plešu, piju i jedu tradicionalna irska jela pripravljena od slanine i kupusa“, ispričala je Ivana kako izgleda jedan takav dan.

Kroz razgovor smo saznali kako su list djeteline i zelena boja simboli ovog dana. Osim toga, spomendan Sv. Patrika se tradicionalno smatrao religioznom svetkovinom. Sve do 1970. irski zakoni su zabranjivali ugostiteljskim objektima raditi na taj dan. Tek 1995. počelo ga se povezivati s turizmom i promocijom Irske. Danas Dan Sv. Patrika većinu podsjeća na masovnu paradu, pivo, hranu, irsku glazbu i zabavu.

Za kraj smo svoju sugovornicu upitali koliko su Irci religiozni. „Teško je odgovoriti na ovo pitanje, a da se ne spomenu slučajevi katoličkih svećenika koji su zlostavljali djecu u Irskoj. Brojni su okrenuli leđa Crkvi kad je objavljeno jedno izvješće u kojemu se zaključuje kako su crkvene vlasti štitile te svećenike i prebacivali ih u druge biskupije gdje su zatim napravili još više štete. To je velika rana za Irce koja još uvijek boli. Za sebe će reći kako su katolici, ali i da ne vole ići u crkvu“, otkrila je Ivana Kokeza.

Iz razgovora s njom shvatili smo kako je Irska zemlja koja prihvaća nove i drugačije ljude. Ti ljudi po dolasku rade, druže se, školuju – vode jedan život sličan onom u domovini. Tamo daleko od rodne grude imaju svoju „novu-domaću“ župu koja brine o njima. U njoj se okupljaju, prijateljuju i slave Boga!