Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

U komunikološkom smislu, biti živ i nakon jednoga stoljeća već samo sebi šalje snažnu poruku koju će buduća pokoljenja moći slojevito analizirati. Upravo je to slučaj s Katoličkim tjednikom koji s prvim danima 2022. obilježava stotinu godinu od svoga nastanka. Trenutak je to zastati i na temelju prijeđenoga hoda pogledati u budućnost izvlačeći poticaje za život u sadašnjosti.

S obzirom na aktualnu društveno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje Sarajevo biva prepoznato kao toponim bošnjačkoga unitarizma i pozornica glumljena multikulturalizma, nerijetko se zaboravlja na postojanje jednoga katoličkoga medija koji se ni po čemu u tu sliku ne uklapa. Tako u percepciji onoga tko promišlja iz perspektive većinski hrvatskoga kraja, Katolički tjednik bi mogao doživjeti opasku koju je apostol Natanael [Bartolomej] uputio Filipu nakon što mu je ovaj rekao kako su našli „onoga o kome je pisao Mojsije“ – „Isusa, sina Josipova iz Nazareta“: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ A odgovor bi istodobno mogao biti Filipov: „Dođi i vidi“ (usp. Iv 1,45-46).

U tom smislu oni koji uzmu u ruke ovu tiskovinu, moći će odmah vidjeti kako je riječ o sadržajno katoličkim novinama koje su nacionalno hrvatske, a zemljopisno bosanskohercegovačke. Trenutne društvene okolnosti reći će kako je ovo jedini tjednik na hrvatskom jeziku koji izlazi u BiH te kao takav zapravo jedino što se – uz dužno poštovanje prema radijskom nastojanju i mjesečnim publikacijama – u užem smislu riječi može nazvati katoličkim novinarstvom u ovoj zemlji.

Štoviše, u sudbini Tjednika ocrtava se i drama koju je Katolička Crkva na ovdašnjim prostorima tijekom jednoga stoljeća doživjela. Naime, svjetlo dana ova je tiskovina ugledala 1. siječnja 1922., i to pod nazivom Nedjelja, a s programom: „Obnoviti sve u Kristu.“ Međutim, nakon samo tri godine tadašnja ju je vlast Kraljevine SHS zabranila – dajući tako još jedan primjer podređena položaja hrvatskoga katoličkoga puka u toj „tamnici naroda“. Iste su godine, već sljedećeg tjedna, otisnute novine nazvane Križ koje su odmah zaplijenjene (i danas nije moguće naći niti jedan primjerak). Ipak, u jesen 1925., kao logični nastavak tih novina, izišao je Katolički tjednik čiju je desetu godišnjicu tadašnje uredništvo obilježilo 1932. – pokazujući kako je zapravo riječ o istoj tiskovini koja je zbog svoga pisanja bila u nemilost vlasti iz Beograda. No, uz sve nedaće, uspjeli su dočekati „partizansko oslobođenje“ grada 6. aprila 1945. (odatle i Šestoaprilska nagrada) koje je zapravo značilo gašenje novina i gušenje katoličkoga glasa u javnosti. Kroz to se moglo naslutiti u kakvom će ozračju tijekom komunističke vladavine živjeti Katolička Crkva u hrvatskom narodu. Da su pak demokratske promjene poslije pada Berlinskoga zida 1989. na prostoru državne tvorevine Jugoslavije bile uistinu demokratske, jamačno bi ove novine „uskrsnule“ 1990-ih. No, kako znamo, uslijedio je krvavi rat te je Katolički tjednik iz prinudne „kliničke smrti“ probuđen potkraj 2002. I živi, preživljava i opstaje zajedno s ovdašnjim katoličkim pukom.

Riječ je dakle o stogodišnjaku koji je aktivno djelatan 45 godina. I bez obzira što tko mislio, kakvu ocjenu davao, volio ga ili ne, nedvojbeno je kako život Katoličke Crkve u BiH pa i šire – među Hrvatima, nije isti s Katoličkim tjednikom i bez njega. Nastao je 1922. – u godini kada je papa Pio XI. (1922. – 1939.) enciklikom Ubi arcano Dei consilio (23. 12. 1922.) potaknuo organiziranje Katoličke akcije kao laičkoga apostolata. I cjelokupan je „stari“ Tjednik bio u njezinoj službi, a danas mu je podnaslov: Glas u službi nove evangelizacije. Razvidno je pak kako postmoderno doba traži istinske svjedoke vjere u svim područjima življenja. Odatle je primjetno kako sve veću ulogu u Crkvi preuzimaju laici. Imajući to na umu, kao i nakanu Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije – Sve obnoviti u Kristu, možemo ustvrditi kako će zadaća i Katoličkoga tjednika u današnjici i skorijoj budućnosti biti: dati svoj doprinos u svjedočkom poslanju svakoga kršćanina. Hoće li to zahtijevati stavljanje naglaska na digitalnu platformu nedjelja.ba (u čijem se imenu nalazi poveznica s korijenima) ili društvene mreže, ili neki drugi vid komunikacije, vremenom će se moći prepoznati. No, očito je kako bi se program mogao sažeti u onomu što je o prvoj desetgodišnjici Tjednika (1932.) napisao njegov ponajbolji suradnik mons. Čedomil Čekada: „Natrag Kristu u načelima i životu, naprijed s Kristom u radu i stvaranju!“ Dovoljno „stari“ da bismo imali mudrosti, a dovoljno „mladi“ da bi bilo poleta.

*tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku 1/2022., str. 5