Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Potkraj „svetoga januara“ braća Srbi tradicionalno slave Savindan. Slavi se, dakle, širom "srpskog sveta": dan srpskog princa, monaha, teologa, književnika, zakonodavca, ktitora (utemeljitelja), govornika, diplomata, državnika, učitelja, prosvjetitelja, lučonoše srpskog duhovnog bića, prvog arhiepiskopa Srpske Pravoslavne Crkve i na kraju (krajeva), ali i najvažnije – srpskog sveca.

Situacija je složena…

Ali, i što bi kazao glavni „besednik“ na Svetosavskoj akademiji ovoga 27. siječnja: „Sve to i još mnogo više je Sveti Sava." "Opet, postoji samo jedan osnovni činitelj koji nas povezuje međusobno. Priča o Svetom Savi staje u jednu riječ - izbor. I danas naš put ovisi od izbora, hoćemo li kao narod izabrati slobodu, nezavisnost, ili vazalstvo i podaništvo. Naša zemlja ni danas nije u jednostavnoj situaciji, ali bez obzira na to, naša Srbija je izabrala put slobode, suvereniteta i nezavisnosti i neće dozvoliti nikome drugom da vojnu slobodu čuva i ne prepušta drugima“, obznanio je Aleksandar Vučić u slavskom ozračju u – Skopju, naglasivši kako su obje zemlje, i Srbija i Sjeverna Makedonija na istom putu ka Europskoj uniji.

A možda – Bože, mi oprosti! – baš Sveti Sava najbolje govori o aktualnome europskome putu Srbije, Makedonci, koji su baš prvi put u povijesti izabrali Albanca (Talat Xhaferi) za premijera, neka su, ipak, druga priča. Naime, jedan od rijetkih opozicijskih listova tamo daleko, beogradski Danas usred je slave podsjetio koga je (sve) Srpska Pravoslavna Crkva do sada odlikovala Ordenom toga, možda – da (mi) oprosti Vučić! – i najvećega Srbina – ikad.

KGB ne zaboravlja

Riječ je o vrlo jakoj postavi inozemnih laureata: Vladimir Putin, Dmitrij Medvedev, Nursultan Nazarbajev, Sergej Šojgu, Jurij Luškov, Aleksandar Konuzin, Aleksandar Lukašenko… Nisu, međutim, ni domaće snage za baciti: Aleksandar Vučić (jasno!), Aleksandar Vulin, Bogoljub Karić, Dragan Marković Palma, Milorad Dodik, Siniša Mali, Bratislav Gašić, Milorad Vučelić… Sve su to, više-manje, bitnici ovjenčani i ruskim odličjima, posljednji među njima donedavni direktor Sigurnosno-informativne agencije i predsjednikov odani jastreb, kojega je baš nekako oko Sv. Save okitila Federalno-sigurnosna služba Rusije, bivši, eto, KGB, a koji je od prošloga ljeta pod američkim sankcijama zbog trgovine drogom i oružjem.

Priča o Vučićevu sjedenju na više stolica je starostavna. Baš kao, uostalom, i teza kako nitko, pa čak, eto, ni takav jedan kalibar koji, k'o nekoć, navodno, Hitler, spava samo četiri sata dnevno, ne može dugo izdržati tu – za kičmu – delikatnu situaciju. Za (nas) obične smrtnike, doduše… Zapravo, navodno najbolji student beogradskog Prava uistinu je posebna priča, ili, kazali bi, posebna priča. O tomu iz ino svjedoči i tekst u Süddeutsche Zeitung, koji u biti tumači kako to bivši Miloševićev ministar informiranja i aktualni Putinov pouzdanik traje koliko traje te – ponajprije! – kako mu rok uporabe još nije istekao.

Guljenje demokracije

„Vučić je moćnik koji treba spriječiti geopolitički kaos na Balkanu i osigurati ugodnu investicijsku klimu. Zauzvrat smije oglođati demokraciju tako da ostane samo fasada“, piše taj njemački ugledni list, naglašavajući kako je srbijanski predsjednik do sada mogao biti siguran da ga vodeći političari EU neće pretjerano kritizirati.

(Ne)prilika je to i prisjetiti se, baš kao što Süddeutsche Zeitung i čini, na njemačku ex-kancelarku, za čijega se vakta Vučić i etablirao kao balkanski osigurač. Istina, ulogu „stabilokrate“ koju mu je Angela Merkel namijenila, mnogim je kritičarima bila povod sprdati se i s redateljicom i s njenim glavnim (balkanskim) glumcem. Kako bilo, Merkelica je u povijesnoj ropotarnici, a to što joj pulen stvara, po općoj ocjeni, tek djelomično slobodni politički sustav, Bruxellesu nije važno. 

I ako priča o Svetom Savi doista staje u jednu riječ – izbor, kao to tvrdi svetosavski (skopski) govornik, onda su ova današnja Srbija i njezin predsjednika – takav kakav je – uistinu europski izbor, po izvornoj njemačkoj kreaciji. A kakva je današnja Unija, najzornije svjedoči briselsko očekivanje da (baš) Vučić spriječi geopolitički kaos na Balkanu.

Slijedom čega, vratimo se rečenim – i jednom (ruskom) i drugom (srpskom)! – popisu svetosavskih odličnika, kojim bi nedvojbeno bio zadovoljan najznačajniji ideolog svetosavlja episkop Nikolaj Velimirović, koji je propagirao odbacivanje „svih stranih običaja i površnih zapadnih tradicija“, uključujući demokraciju, jednakost, individualizam, vjersku snošljivost i druge vrijednosti modernizma.

Ide, pošteno govoreći, SPC-u!

A kako je ovdje (uglavnom…) riječ o odličjima, valja podsjetiti kako je episkopa Nikolaja 1936. odlikovao, ovdje, nažalost, spomenuti – Hitler, što, doduše, Velimiroviću nije pomoglo da usred Drugog svjetskog rata ne završi u Dachauu. Otkud su ga, dogovarajući se s Trećim Reichom, izbavili nacistički jataci Milan Nedić i Dimitrij Ljotić, kojima se kasnije odužio tako što je blagoslovio četnike i ljotičevce.

Prebačen je u Sloveniju, gdje je napisao Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor, koja svjedoči (i) o njegovu antisemitizmu. Kroz, primjerice, tezu kako su se "Židovi pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat" te kako ih "tako uči đavo, otac njihov". Dok je o Europi, prezirući njezinu kulturu, znanost i naprednost, mislio kao o velikom zlu kojega se treba čuvati. Srpska Pravoslavna Crkva proglasila je ga je 2003. svecem i od tada ga slavi kao Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog. Inače, zvali su ga – Bože, im oprosti! – i „Novi Zlatousti“.

Ide, treba pošteno govoriti, SPC-u (tradicionalno) i sa svecima i s – odličjima.