Euharistijsko slavlje uz domaćeg župnika vlč. Juru Babića i još nekoliko svećenika predvodio je vlč. Željko Vlajić, župnik u Bosanskom Brodu. Slavlje je pjevanjem animirala s. Ivanka Darojković, Služavka Kristova iz Slavonskog Broda.

Posebno je ove godine bio bogat duhovni program u trodnevnici. Kroz sva tri dana župljani su sudjelovali na večernjim misnim slavljima koje je predvodio župnik Babić. Prvoga dana slavljena je misa za sve, u posljednjem ratu poginule, branitelje župe, a drugoga za sve pokojne iz župe.

S vjerom da još ima smisla nadati se i molili za povratak u svoj rodni kraj, i ove su godine trećega dana trodnevnice Brusničani sudjelovali na tradicionalnom brusničkom križnom putu kroz selo. Toim prigodom čitani su dirljivi tekstovi križnoga puta koji je kroz ovo selo održan prvi put 24. kolovoza 2012. u sklopu Dana molitve i nade, a u povodu 20. obljetnice izgnanstva Hrvata iz Bosanske Posavine.

Predvodeći križni put, župnik je svojim župljanima poručio da zavičaj nije blato i bezvrijedna prašina, nego da on ima srce i dušu, da je poput stare majke koju djeca sve više vole i paze što je starija. „Ne ostavljajmo je samu, ne prepuštajmo je drugome, ne trgujmo i ne prodajimo majku – grudu svoju. Ne brišimo svoje ime s tla na kojem smo došli na ovaj svijet, ni ime svoga oca, djeda, pradjeda, prabaka svojih. Ne prezirimo utrobu u kojoj smo nastali i koja nas je hranila, ne brišimo sveto sjećanje koje je duša našeg života. Nemamo pravo na nebrigu, zaborav i odmetništvo od zavičaja i od predaka svojih koji su ovdje Boga slavili i od vjere živjeli. Nemamo se čega plašiti jer mi hoćemo graditi, a ne rušiti. Hoćemo saditi, a ne čupati, obnavljati, a ne zatirati, njegovati i razvijati međuljudske odnose, a ne mrziti i ratovati. Želimo živjeti sa svima kao braća na baštini svojih predaka. Želimo da naš povratak bude blagoslov za domovinu iz koje smo privremeno izgnani. Ne smijemo se stidjeti svoga zavičaja, niti se ponašati kao stranci prema baštini predaka“, rekao je na prvoj postaji križnoga puta ispred župnog pastoralnog centra vlč. Babić.

Pobožnost je obavljena unatoč kiši koja je cijelim putem rominjala, blagosivljajući tako 50-ak pobožnih i hrabrih Brusničana koji su pješačili kroz zaseoke, putem dugim oko pet kilometara. Među porušenim kućama zaraslom prirodom, zablistala bi i poneka obnovljena kuća, a cvijeće pred njima i pokoja domaća životinja dale su naslutiti da su oni hrabriji odlučili tu i stalno živjeti.

Među njima je i Nedjeljko Rapušić koji se nakon 22-godišnjeg rada u Švicarskoj vratio s obitelji u svoju rodnu Brusnicu, obnovio kuću i imanje na kojem sada uspijeva mnogo toga, pa čak i kikiriki. Kako je desna ruka svome župniku, pobrinuo se on da uz svaku postaju križnoga puta zapali lampion kao znak Kristova svjetla i njegove prisutnosti s njima u svim prilikama i neprilikama. I križ iz stare crkve koji su nosili tijekom pobožnosti, a čijemu korpusu nedostaje dio ruke, simbolično je govorio o stradanjima toga kraja.

Željeli su Brusničani misu slaviti u svojoj staroj ljepotici – sada porušenoj i devastiranoj crkvi, koja im je bila zadnja postaja križnoga puta, no kako to zbog kiše nije bilo moguće misu su slavili u župnom pastoralnom centru.

U suslavlju s vlč. Matom Majićem, domaćim sinom i vlč. Josipom Pavlovićem predvodio ju je župnik Babić. Malo ih je koju tu stalno žive - tek jedanaestero, kako reče župnik Juro. No ovaj ostatak ostataka ne gubi nadu, nego svojim primjerom ostalim 1 500 Brusničana, koji su 1992. morali u izbjeglištvo, pokazuju da je tu opstanak ipak moguć.

Poslije večernje mise, u lijepo uređenom šatoru, svi su zajedno večerali te uz izvorne pjesme i kolo družili se do kasnih večernjih sati, pokazujući tako da svoj rodni kraj nisu i neće zaboraviti.

U župnom centru izložen je popis stotinu župljana koji su 2010. o proslavi 100. obljetnice svoje župe svojim potpisima dali Gospi zavjet da svoje kuće i imanje za svoga života neće prodati. Dodajmo ovom izvješću da je u cijelom Derventskom dekanatu prije zadnjega rata živjelo 48 481 Hrvata katolika, a do danas ih se vratilo i tu živi tu oko 1 000, uglavnom starijih i nemoćnih..

B. Lukačević / KT