Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Ne pobjeđuje Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine baš često, pa je evo – i neka je! – pripadajuća javnost odmah (malo) pala u sevdah nakon sjajne večeri u Bukureštu gdje su Rumunji teško (2:4) stradali od Zmajeva. Brojne su, dakako, slavljeničke slike tim povodom osvanule po novinama i portalima nakon te sjajne, dugo očekivane noći. Ipak, jedna je izazvala naročitu pozornost: Tarik Muharemović, Jovo Lukić i Nikola Katić pozirali su fotoreporterima 28. rujna, praktički u predvečerje još jednih bh. povijesnih (…) izbora.

Lijepa naša – posvađana

I u prvi mah na društvenim mrežama komentari su bili u slavu toga B-S-H trojstva. Primjerice:  „Ovo je slika Bosne, a ne Bećirović, Čović i Dodik“, ili: „Kad ovo vidim, suza sama krene...“, ili: „Svaka čast momci!“ No, već ubrzo opet je to bila dobra stara bh. realnost: „Katić, rođak od Darijane; Vasilj, otac mu, osvojio broncu s Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu; Jovo, rođen u Srbiji… Jest lijepo vidjeti i ne kažem da se ne bore srcem, ali ne gledate realno i idealizirate...“ A onda replika: „Sebija rođena u Crnoj Gori! Što ćemo sad? Treba li ju vratiti dole? Što s Radončićem?“ Izgubi se lijepa bukureštanska noć u našoj zbilji, u lijepoj našoj – posvađanoj.

Ipak, rečena me je trojka podsjetila – a možda i još ponekog starijeg čitatelja – na jednu drugu glasovitu trojku, nastalu, također, slijedom nekoć opjevana bh. (nacionalnog ključa): na Hamdiju Pozderca, Milana Uzelca i Branka Mikulića. Sva su trojica neprikosnoveno vladala predratnom Bosnom i Hercegovinom, razdobljem od Titine smrti – poglavito uoči Olimpijskih igara ’84. – pa tamo do ’88 kada je pukla tikva zbog afere Agrokomerc. Bilo je to, naročito iz današnje perspektive, zlatno doba, nakon koga je uslijedio i definitivni kraj Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, znane i kao „Jugoslavija u malom“.

Mračni vilajet, nekoć i sad

Taj je slom obilježila i, više-manje, tragična sudbina M-S-H trojke: potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Pozderac, kojega je ucijenio Uzelac zbog (navodne) umiješanosti u aferu Agrokomerc, podnio je ostavku ’87. i odmah potom ’88. umro pod sumnjivim okolnostima u sarajevskoj bolnici Koševo; mandat je ubrzo istekao tadašnjem predsjedniku Centralnog komiteta Saveza komunista BiH Uzelcu koji je godinu ranije iskoristio tajno snimljene razgovore i partijske mehanizme da politički dotuče i ukloni Pozderca. Nije se drug Milan, doduše, priklonio Radovanu Karadžiću, umro je, daleko od politike, u Londonu 2005., a tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Mikulić ostavku je podnio krajem 1988., povukao se iz politike i ostao u opkoljenu Sarajevu do smrti 1994.

Danas se, dojma sam olako, o tim vremenima govori kao o – mračnim. Međutim, rečena trojka, ponajprije Pozderac i Branko Mikulić beskompromisno su se borili protiv kompleksa „tamnog vilajeta“. Beograd je, uostalom, drugu Hamdiji zbog toga i došao glave. A, evo, danas, zapravo posljednjih desetljeća, Bosna i Hercegovina je – ponovno! – upravo to. Uostalom, prošlotjedne vijesti iz Bruxellesa potvrđuju kako je ovdašnja parafraza (tužne) Balaševiće iz ’93. Putuj, Evropo, za BiH – proročka. Naime, Europska unija pripremila je prijedloge ciljanih planova koji će postaviti jasan, postupan put do članstva za četiri vodeće kandidatkinje za pristup: Crnu Goru, Ukrajinu, Moldaviju i Albaniju, kao dio napora za ubrzanje procesa proširenja EU-a.

Sve za Alijinu fotelju

Ne smeta to, međutim, ovdašnjim političarima da – kao da se ništa nije dogodilo! – mantre o euroatlantskim integracijama, baš kao da je članstvo BiH u Europskom savezu i NATO-u pitanje dana. Realnost je pak sljedeća: Crna Gora koja je bila agresor na BiH (i Hrvatsku); Ukrajina kojoj se, usred rata, ne zna ni teritorij; Moldavija, koja se sjetila Unije dva-tri mjeseca nakon što su Rusi u ožujku 2022. napali susjednu joj Ukrajinu; za (ovakvu) BiH su – Zapad. Da i ne spominjem Albaniju koja je u (vojnoj) Alijansi od 2008., a ovoga je ljeta otvorila sva pregovaračka poglavlja za ulazak u europsku obitelj, kako se to voli pomalo i patetično kazati. Jasno, već i ovo kraće atribuiranje država koje su nas bespovratno pretekle govori i o, blago kazano, čudnim briselskim kriterijima.

No, rečeni Balaševićev stih je iz pjesme Krivi smo mi, napisane u prošlom stoljeću. A aktualna predizborna kampanja, poglavito bošnjački bukači usred nje, svjedoči kako je restaurirani tamni vilajet i dalje u 1990-im. Obratite zato pozornost na ovaj stih iz, rekosmo, ’93: Putuj, planeto, ovdje se vrag priziva/Nama je lijepo, slika jedna neopisiva.

I ne samo da je – danas! – slika neopisiva, nego se uistinu Nečastivi – priziva. (Eto još malo rime…) Kampanja Temeljne u Bošnjaka uglavnom je, slijedom stare navade esdeaovskoga lidera Izetbegovića II., temeljena na prebrojavanju Hrvata budući da Srbima, koji se suvereno baškare na pola države, mogu samo „pod prozor pljunuti“. Tijekom prošle kampanje, pokušavajući vratiti se u Alijinu fotelju u Predsjedništvu BiH, Bakir je galamio kako Bošnjaci na prijetnje i pritiske za izmjenu Izbornog zakona ne povijaju kralježnicu i neće ju poviti.

Bakirov cement

„… Da 400 000 Hrvata iz BiH živi u Hrvatskoj, dobili bi manje od desetine vlasti, a ovdje dobiju trećinu“, ispalio je, izjednačavajući konstitutivni narod s nacionalnim manjinama u susjednoj državi – kojom je i inače  opsjednut. Ovoga predizbornoga rujna pak galami: „Moramo vratiti pozicije Bošnjacima. Oni su ljudi koji će sve učiniti za ovu zemlju, oni su njezino vezivno tkivo. Uzeli su nam ono što je naše prema Ustavu i zakonima!“

Uz to, obračunavajući se s Hrvatima – po načelu dva u jedan – napada i vladajuću (bošnjačku) Trojku zbog, dakako, izdaje. Naglašavajući kako su smijenili s čela Fonda za zaštitu okoliša FBiH heroja obrane Mostara i tu poziciju dali Hrvatima. „…Pa su ponižavali svoj narod prepuštanjem čitavih sektora i pozicija. Bošnjake, koji su cement ove zemlje, sveli su na 30% pozicija u vlasti“, detektira ustrajni brojač (Hrvata!) u gotovo fobičnu nastojanju da se, ozbiljno ugazivši u osmo desetljeće, vrati na mjesto zločina, u troglavi državni vrh.

Balaševićev stih je iz pjesme Krivi smo mi, napisane u prošlom stoljeću. A aktualna predizborna kampanja, poglavito bošnjački bukači usred nje, svjedoči kako je restaurirani tamni vilajet i dalje u 1990-im. Obratite zato pozornost na stih iz ’93: Putuj, planeto, ovdje se vrag priziva

Istovremeno, njegov trabant iz Demokratske fronte Željko Komšić mobilizira Bošnjake, otvara natječaj za nove Zlatne ljiljane inzistirajući na tomu kako je nužno izabrati ljude koji će stati u obranu BiH, prizivajući poput Alijina jedinca – „čudo bosanskoga otpora“. Na sličnu je fonu i Fahrudin Radončić koji proglasivši detant sa svojim starim najboljim neprijateljem Bakirom, gotovo ga citira spominjući „bošnjački kosmodisk“. „Ako se ne uspravimo kao narod, kroz institucije, mi ćemo doći u situaciju da nestanemo kao bošnjački politički faktor koji je kičma BiH. A onda nestaje BiH“, prorokuje vjerojatno najeksponiraniji Bošnjak iz susjedne dijaspore. Obznanjujući uz to kako ima plan, ima dijagnozu i ima rješenje. To da ima dijagnozu, uopće nije dvojbeno…

Kako je Ljiljan nasekirao Dodika

… Kad smo kod dijagnoza, osim sveprisutne fatalnosti u Bošnjaka, koji misle (…) kako će, ukoliko ne dobiju izbore, u Bosni nastati – pakao, jasno je da je ovakva bošnjačka politika, u biti prizivanje 1990-ih, dovela do izolacije onoga dijela BiH koji je – nastavimo u tome stilu – pod nadzorom tzv. probosanskih stranaka. Koje se, inače, vole zvati i patriotskim. Ta patetika, to, 'ajde da se prisjetim velikog hrvatskog novinara Milana Ivkošića i njegove davne kolumne, rodoljubno zanovijetanje kad mu vrijeme nije, najbolje se očitovalo iz nedavna istupa bošnjačkog gazije.

Reagirajući na aktualni „slučaj Srebrenica“ i navodnu nakanu upada policijskih snaga RS-a u tamošnji Memorijalni centar, Komšić – opet! – mobilizira. „E, hajmo, gospodo. Svi mi patrioti koji se tako busamo u prsa i kažemo: mi smo za Bosnu i Hercegovinu. Hajde da kažemo - dogodi li se to, nijedna stranka koja se zaklinje u Bosnu i Hercegovinu, sarajevska ili probosanska ili bosanskohercegovačka, nitko, preuzima na sebe obvezu da nikad više neće praviti vlast s Dodikom. Jesam li jasan“, zapitao se retorički bošnjački narodni heroj.

U tome pak tjednu, dok su, eto, „probosanci“ kovali postizborne zavjere, Milorad je Dodik u Kremlju sjedio s Vladimirom Putinom, a samo nekoliko dana ranije Željka Cvijanović bila je u Bijeloj kući na sastanku sa šeficom ureda Donalda Trumpa Susie Wiles. I, što je u cijelom tome slučaju bizarno, tandem (navodno…) pomirenih Izetbegović & Radončić to – konstatira po predizbornim seansama. Ali ne kao – samosažaljenje i svojevrsni mazohizam, nego ne bi li se obračunali s Elmedinom Konakovićem koji je u tom tjednu u uredu šefa bh. diplomacije primio Khamzata Chimaeva.

Učiti od brata Khamzata

Mada, nije mi (baš) jasno što im to smeta. Taj je UFC prvak u prošlosti, naime, izjavljivao da se ne želi boriti protiv drugih boraca islamske vjeroispovijesti. Možda su ovi – djelomice – posvađani bh. muslimani od brata Khamzata mogli štogod i naučiti…

Kako bilo, spomenuta slika zagrljenih bh. reprezentativaca: Bošnjaka, Srbina i Hrvata, usred izborne kampanje, samo je nažalost – incident. Bajka bosanska koja je moguća samo među sportašima koji su, makar većina njih, odgajani u drugačijem ozračju od ovoga našega. Nije, naime, lako ratom prepadati one koji su odrastali u drugačijem okruženju i čija sudbina ne ovisi o onima koji, bez naročita legitimiteta, atestiraju – domoljublje. A, mi ostali – na patriotske snage osuđeni?! Nama je lijepo, slika jedna neopisiva…